Ni invaliditet ih nije zaustavio. Oni su uspješni sportaši, uporni, sretni i pomažu drugima: "Sve je u glavi"

Galerija 8 8 8 8

tri vijesti o kojima se priča HLADNOKRVNA LIKVIDACIJA Novi detalji brutalnog ubojstva: Osumnjičeni dugo razgovarao sa susjedom, a policiji je predao dvije stvari hladnokrvno dvostruko ubojstvo Bivši muž ubijene tvrdi da ima alibi: Evo što je radio u noći kad mu je bivša supruga ubijena RAT NA BLISKOM ISTOKU Vojni analitičar: "Amerika će 99 posto udariti na Iran, a evo što nam pokazuje primjer Srbije"

Potrčati, hodati, planinariti - sve su to stvari koje uzimamo zdravo za gotovo. No što kada život odluči da za nas neki drugi plan? Sara Duvnjak, reporterka emisije Provjereno, donosi priču o onima koji od rođenja ili zbog niza okolnosti žive s nekom vrstom invaliditeta, ali od svojih snova i hobija nisu odustali.

Diplomirana kineziologinja i parateakwandaš dokaz su da se može i motivacija svima onima koji se sa svojim invaliditetom teško mire, naročito oni mlađi. U Hrvatskoj živi otprilike pola milijuna osoba s invaliditetom, a pozitivan je podatak da je porastao trend bavljenja sportom jer upravo su takva mjesta idealna za terapiju, ne samo onu fizičku nego još bitnije - onu psihičku.

Pročitajte i ovo Donosi Provjereno Ožiljci i neobične pjege ih nisu zaustavili da žive svoje snove: Nakon teške nesreće plesala sa svjetskim izvođačima

Pročitajte i ovo donosi provjereno Što se to zataškava u KBC-u Zagreb? "Najviše me boli što nismo dobili priliku oprostiti se od svoje majke"

Bez obzira na to što Ivan od rođenja živi bez lijeve podlaktice, svaki dan trenira!

"Ljudi nesvjesno bulje. Danas mi je to smiješno, posebno kad vidim stariji ljudi, još ako nose naočale, pa se dodatno zagledaju kao je l' dobro vide!?", kaže Ivan.

Maja je s 32 godine morala naučiti živjeti drukčije

"Meni se dogodilo prije 5 godina da sam ostala bez potkoljenice. Imala sam osteohondrosarkom. To je jedan oblik raka kosti i na drugoj operaciji su mi morali amputirati potkoljenicu", kaže Maja. Za to je doznala doslovce usred zahvata, na operacijskom stolu.

"Onak', ne želiš da ti odrežu nogu i još si budna i znaš ono, znaš da se to događa. Pile ti nogu i ti se moraš pomirit da, ok, odsad nemam nogu".

"Nekako sam shvatila da je to realnost, ne mogu je izbjeći i jednostavnije mi je prihvatiti, promijeniti ne mogu u svakom slučaju", kaže Maja.

Tada je bila još studentica kineziološkog fakulteta, a u svojoj namjeri da se bavi sportom bila je još odlučnija.

"Doslovno već nakon operacije, u bolničkoj sobi sam uzela mobitel i guglala što sve postoji za osobe s invaliditetom. Guglala sam sportske proteze i rekla sam da je to sad moj život dalje, neću imat potkoljenicu i želim si napraviti najbolje što je moguće, želim imati što kvalitetniji život".

"Sve je u glavi", kaže Maja

Ivan je vlasnik europskih i svjetskih medalja u parateakwandou, kao i paraolimpijskog srebra iz Tokija 2021. godine.

Pročitajte i ovo PRIJEDLOG ZAKONA Jednom zanimanju raste plaća oko 50 posto, provjerite što će još poboljšati život tisućama ljudi

Pročitajte i ovo Borba za infrastrukturu Utrka za jednakost: ''To što smo u invalidskim kolicima ne sprječava nas da radimo neke stvari''

"Rodio sam se s nedostatkom lijeve podlaktice, doduše nikad nisam pitao uopće kako je do toga došlo, nije me zanimalo, ali sam čuo da se desi dok su djeca mala da se neki dio u majčinoj utrobi zapetlja oko nekog uda i taj ud ne raste više i ostane tako. E sad radi čega ne znam i iskreno nije ni bitno", govori Ivan.

Svoj invaliditet nikada nije gledao kao manu, a protezu koristi samo onda kad je ona neophodna.

"Zapravo protezu mi koristimo samo u treningu. Proteza za ruku nije kao u drugih osoba noga, proteza koja je neophodna, bez koje ne možeš hodati. Nisam na nju navikao od malih nogu, tako da mi iskreno samo smeta", kaže Ivan.

I Maja i Ivan imaju sportske proteze koje su uglavnom vrlo skupe, a financiraju ih isključivo iz vlastitog džepa. Njihova cijena mjeri se u tisućama kuna, a za vrhunske sportaše koji se natječu na najvećim svjetskim sportskim priredbama i iznad 100 tisuća. Ono za što se Maja bori jest da se barem najmlađima omoguće bez naknade.

"Smatram da bi djeca trebala imati sportske proteze barem preko HZZO-a jer dječje je pravo da trče, da se kreću, da sudjeluju u tjelesnom, da se bave sportom, da se druže, da igraju lovice po parkiću, jer koje dijete sjedi mirno!? Mislim to je jednostavno njima u prirodi da se kreću i tako istražuju svijet", kaže Maja.

"Mislim da se roditelji ne bi trebali bojat", kaže Ivan. "Samo treba jednostavno potražit stručan klub ili da se bave s tom djecom, mislim da to može samo biti veliki plus. Na stranu to, ne treba se natjecat, ne treba se borit, ne treba bit najbolji plivač, ne treba osvojiti niti jednu medalju. Mislim radi općeg zdravlja i radi zadovoljstva same te djece, to je smatram da je ogroman plus", uvjeren je.

Osobe s invaliditetom neprestano nailaze na probleme, kako u svakodnevnom životu, tako i sportu. Ali putem nalaze rješenja. Kroz sport kaže rastu duhovno. A fizički postaju jačima!