Umro Vlatko Pavletić

Pavletić je bio sveučilišni profesor, a od 1987. član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, čiji je bio i potpredsjednik šest godina.

Pročitajte i ovo Proslavite proljeće na povoljnim 'Idem i ja' izletima Fantastični idem i ja! Izleti već od 19,99 kn

tri vijesti o kojima se priča Noćna akcija Policija upala na parking trgovačkog centra, podijelila prekršajne prijave Najprometnija dionica Sve više smrtnih slučajeva na opasnoj prometnici, vozači otkrili što se događa: "Ako se nešto ne promijeni, katastrofa će biti sve veća" Pogreb pape Franje Hrvatski svećenik o svjetskim moćnicima i kršenju protokola: "Nije dovoljno samo djecu odgajati"

Od 1990. obnašao je dužnosti ministra prosvjete i saborskog
zastupnika, predsjednika Hrvatskog državnog sabora (1995.-1999.), a potom je dva mjeseca bio i privremeni predsjednik Republike Hrvatske, nakon smrti dr. Franje Tuđmana.

Za svoj dugogodišnji rad kao javni, kulturni i politički djelatnik
bio je višestruko nagrađivan. Nositelj je niza najviših državnih
odličja, a 2003. dodijeljena mu je nagrada "Zlatni grb" što ju je utemeljio Hrvatski sabor za zasluge u razvijanju parlamentarne demokracije i tolerancije. 

Kako neslužbeno doznajemo, Pavletić je umro od raka gušterače.

Životopis Vlatka Pavletića

Rođen je 1930. u Zagrebu, gdje je završio Pučku školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je hrvatski jezik i književnost te doktorirao s disertacijom "Stablo Ujevićeve poezije" 1975.

Bio je urednik u "Vjesniku", direktor drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, glavni urednik izdanja Matice hrvatske (1965.-1972.).

Uređivao je kulturnu rubriku "Vjesnika", "Vjesnika u srijedu",
"Telegrama" i časopise "Izvor", "Krugovi", "Republika", "Literatura" i "Kritika" u razdoblju od 1949. do kraja 1971. u neprestanom kontinuitetu.

Od 1965. do 1967. bio je član Gradskog komiteta SK Zagreb, ali je izbačen iz Komiteta i partije kao hrvatski nacionalist zbog Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika kojoj je bio jedan od sastavljača. 

Godine 1972. uhićen je sa skupinom dužnosnika Matice hrvatske (Tuđman, Đodan, Veselica, Gotovac i dr.) i zatim osuđen na godinu i pol strogog zatvora kao hrvatski nacionalist, zbog "pokušaja rušenja i promjene državnog uređenja". Kao spomen na taj zloguki dan osnovao je s kolegama utamničenicima udrugu "11. siječnja 1972." čiji je prvi predsjednik.

U "Krugovima" je 1952. objavio esejistički manifest "Neka bude živost" čiji je naslov bezbroj puta citiran, kao i naslov članka iz 1952. - Put zvan tolerancija.

Bio je član uredništva biblioteke "Pet stoljeća hrvatske
književnosti", a pokrenuo je i uređivao integralnu biblioteku poezije, s autentičnim glasom pjesnika na gramofonskoj ploči "Arion", knjižnicu temeljnih djela kulture "Prometej" i seriju "Zlatna knjiga" u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, gdje je osim toga uredio nekoliko stotina knjiga naših i stranih pisaca od 1964. do 1972.

Glavni je urednik fundamentalnih knjižnica "Stoljeća hrvatske
književnosti" i "Vrhovi svjetske književnosti". Sastavio je više
kritičkih panorama, pregleda te antologija.

Članom Društva hrvatskih književnika postao je 1951. kad je bio i tajnik društva. Član je Matice hrvatske i PEN kluba, a od 1987. također član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u kojoj je šest godina bio potpredsjednik, a prije toga tri godine tajnik Razreda za književnost. Godine 1997. dobio počasnu diplomu Bugarske akademije znanosti. 

Pojedini su mu tekstovi prevedeni na poljski, ruski, češki,
bugarski, engleski i francuski jezik.

Za svoj je dugogodišnji rad kao javni, kulturni i politički djelatnik bio nagrađivan. Nosilac je niza najviših državnih odlikovanja, a 2003. mu je dodijeljena nagrada "Zlatni grb" što ju je utemeljio Hrvatski sabor za zasluge u razvijanju parlamentarne demokracije i tolerancije.

Vlatko Pavletić autor je mnogih knjiga eseja, studija, kritika i
monografija, uz ino, Kako su stvarali književnici (1956.), Hrvatski književni kritičari (1958.), Ivan Cankar (1961.), Analiza bez koje se ne može (1961.), Drame Ive Vojnovića (1962.), Goran njim samim (1963.) Tin Ujević (1966.), Protivljenja (1970.), Protiv barbarokracije (1971.), "Obuzdani gnjev (1978.), Svjedok Apokalipse (1983.), Klopka za naraštaje (1987.), Zagonetka bez odgonetke (1987.), O poeziji Veselka Koromana i razgovor s njim o poeziji (1987.), Baudelaireovi
cvjetovi zla (1993.), Tajna radne sobe (razgovori s književnicima) 1995., Kurlanski bijesni čvor: Trajni književni domet Mirka Božića (2006.), Prisjećanja o sebi i drugima (2006.), Tuđmanova doktrina i drugi članci (2007.), Poetika korelacija (2007.).