Već smo pisali o tome kako su strani mediji prenosili doček Vatrenih, heroja Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, u Hrvatskoj, no da biste stvarno stekli uvid kako stranci doživljavaju slavlje koje je Hrvatska u ponedjeljak priredila Vatrenima, morate to čuti ili, u ovom slučaju, pročitati iz njihove perspektive.

Galerija


Jason Evangelho Amerikanac je koji je za Forbes napisao osvrt na povijesni tjedan u hrvatskom sportu i kako ga je on doživio tijekom svojeg boravka u Zagrebu. Evangelho je opisao svoje viđenje događaja od finala Svjetskog nogometnog prvenstva, pa sve do veličanstvenog dočeka Vatrenih u Zagrebu, na kojem je bilo ukupno više od pola milijuna ljudi.

Kad je sudac označio kraj utakmice finala Svjetskog nogometnog prvenstva i pobjedu Francuske nad Hrvatskom 4:2, počeo je vatromet i slavljenički povici u zagrebačkom kvartu Knežija, gdje sam pratio utakmicu. Zapravo, slavlje je naviralo iz svih kutova Zagreba, unatoč tome što je posljednjih pola sata utakmice čitav grad, razumljivo, bio utišan i tužan, tijekom jedne nogometne utakmice koja oduzima dah. Kao Amerikanca, to me zbunilo. Hrvatska priča koja je nalik onoj o Crvenkapici završila je porazom. Zašto je onda čitav grad erumpirao u slavlju?

Sat vremena nakon utakmice otišao sam do Trga bana Jelačića kako bih zadovoljio svoju znatiželju. Za 10 minuta stigao sam u centar grada, a cijelim putem sam viđao automobile ukrašene kockicama s dresa Vatrenih i čitavo vrijeme vozači su trubili, dok su njihovi suputnici glasno slavili. Čitave skupine hodale su ulicama, mašući velikim hrvatskim zastavama i pjevajući pjesmu Zaprešić Boysa, Neopisivo. Ostali automobili strpljivo su vozili oko njih ili se jednostavno zaustavili kako bi vozači i svojim glasom doprinijeli slavlju.

Kad sam stigao u samo središte Zagreba, preplavilo me oduševljenje i zbunjenost. Tamo je bilo više ljudi nego kad je Hrvatska pobijedila Englesku u tijesnom polufinalu. Puno, puno više.

Čitav se grad pretvorio u crveno-bijelo more. Deseci tisuća su navijali, pjevali, pili i prštali oduševljenjem. Da ste sletjeli ovdje i da ne pratite nogomet, pretpostavili biste da je Hrvatska ponijela kući taj toliko željeni trofej Svjetskog nogometnog prvenstva ili da je pak naciopnalni praznik.

Na neki način, zapravo je i bio i nastavlja se i u trenucima dok ovo pišem. Veliki trgovački lanci bili su zatvoreni ranije u nedjelju kako bi svojim zaposlenicima omogućili da prate finale SP-a. U ponedjeljak se proslava još više pojačala jer se hrvatska nogometna reprezentacija vraćala kući iz Moskve i kladim se da će ovdje biti zatvoreno više dućana nego što ih je zatvoreno u Americi za Božić.

Hrvatski premijer Andrej Plenković uputio je javnu moblu svim trgovinama u zemlji, moleći ih da svojim zaposlenicima daju slobodno kako bi dočekali reprezentaciju. U svojoj izjavi poručio je da će "to biti nešto što će ostati u sjećanju svih do kraja života".

...

Zagreb je efektivno u blokadi, a sve oči uprte su u povratak (Vatrenih). Javna televizija upravo je potvrdila da je broj ljudi na dočeku više od pola milijuna. Poulacija čitave Hrvatske je 4,3 milijuna.

U ponedjeljak Hrvatska dočekuje svoju reprezentaciju ne u kontekstu pobjednika ili gubitnika, već kao heroje. Da biste shvatili zašto poraz nije upropastio raspoloženje Hrvata, morate razumjeti njihov mentalitet, kao i širinu postignuća njihove reprezentacije.

S populacijom od tek 4,3 milijuna stanovnika, Hrvatska je najmanja zemlja u završnici Svjetskog nogometnog prvenstva još od 1950. godine. Ako pratite jednostavnu logiku koja kaže "veća populacija stvara veći broj atleta svjetske klase", onda već samo to govori puno. No hrvatska nogometna reprezentacija nema niti svoj stadion ili službeni trening-kamp. Ne zaboravite niti da je Hrvatska nevjerojatno mlada država, službeno neovisna od 1991. godine.

Kapetan hrvatske reprezentacije Luka Modrić, isto tako, odrastao je u ratnoj zoni, proživjevši ubojstvo voljenog djeda u dobi od tek šest godina, jedući grah u skloništu uz zvuk granata i ostavši bez obiteljskog doma koji su im spalili srpski militanti.

Pronađite u Hrvatskoj bilo koga približne dobi kao Luka Modrić i oni će vam vjerojatno reći da je to bio dio "normalnog" djetinjstva. Znam jer sam pričao s mnogo njih. To vam je potrebno da biste razumjeli hrvatski neslomljivi duh....

... čitava zemlja će upravo staviti život i posao na čekanje kako bi dočekala reprezentaciju širom otvorenih ruku. Štoviše, hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović planira dati ordene Reda hrvatske Danice čitavom timu, što je orden koji je dobio i veliki Nikola Tesla.

...

Iskustvo Svjetskog nogometnog prvenstva u Hrvatskoj bilo je ponizno iskustvo koje otvara oči. U Americi porazi poput ovih često su dočekani neredima, kaosom i nasiljem. Vidjeti čitavu zemlju ujedinjenu oko sporta, vidjeti njezine ljude obavijene veseljem i slavljem, nakon nečeg što većina svijeta vidi kao težak poraz? Znati da da baš svatko kog sretnete na ulici, ne samo da zna što se dogodilo, već je u ekstazi i smatra to darom s neba? To je jednostavno inspirirajuće.

Mi Hrvati imamo jednu riječ za to – NEOPISIVO!