Prije sedam mjeseci ostavili smo je u suzama, sa željom da jednog dana ona, mama i brat opet žive zajedno, daleko od vlažnog unajmljenog stana, mami nepremostivih dvadeset stepenica šupe u kojoj je tata skončao život. Činilo se tada toliko daleko i nedostižno. Njima, ali ne i nama. Mi smo potajno znali, da ćete vi još jednom učiniti čudo.

Galerija


Njezino će djetinjstvo ostati obilježeno tragedijom koju svake noći iznova proživljava u noćnim morama. U njima joj dolazi tata koji se, tražeći izlaz iz briga, objesio u šupi kuće u kojoj su živjeli. A pronašla ga je ona, desetogodišnja Ane koju ste upoznali prije sedam mjeseci.

Vezani članci Ratko Maček Pred kamere Provjerenog sjeo je Ratko Maček: "Na tom dijelu sastanka, na kojem je navodno bilo riječi o Fimi mediji, ja nisam bio" Miro Ćalušić Otkrivamo snimke razgovora pokojnog kamatara koji je za života prijetio, strašio i lihvario: "Ja se ničeg ne bojim, dao sam svoj novac"

I kao da život nije bio dovoljno težak, nakon svega što se dogodilo, Ane je morala otići živjeti kod tete, daleko od mlađeg brata i mame Smilje koja je zbog cerebralne paralize nije mogla voditi u školu.

"Ja sam mislila da nikad neću takvo nešto imat i tako jer nismo imali dovoljno novaca", oduševljena je Ane Knobloch.

Da će život bar jednom biti dobar prema njima. Da će Ani, bratu Ivanu i mami Smilji nakon toliko patnji konačno donijeti nešto lijepo. Nisu vjerovali. Ali dogodilo se. "Kad sam prekoračila prag sam zamalo pala u nesvijest, sad na kraju imam kuću iz mojih snova", dodala je.

San je to koji ste vi pomogli dosanjati. Životi koje ste promijenili nabolje, a činilo se nemoguće.

Mogao je ostati s nama, to mu svaku noć kažem…

U radionici, oko drva, nedjeljom na misi. Ane je bila tatina mezimica. U to nije bilo sumnje. Želio joj je dati sve, ali nije imao. Razumjela je. Već s nepunih deset znala je kako život funkcionira. Ali da živi još stotinu života, na jedno pitanje nikada neće dobiti odgovor.

"Zašto je to napravio? Mogao je ostati s nama živjet. To mu svaku noć kažem".

Sreće ga u snovima. I nisu lijepi. Tatu Antu koji je prije godinu dana izlaz iz životnih problema pronašao s omčom oko vrata. Obješenog o kabel u šupi ga je pronašla Ane. Kaže, voljela bi da tog mjesta nema. No bio je to njihov jedini dom. Unajmljeni stan u kojem je unatoč peći na drva hladnije nego vani. U kojem su umjesto slika, na zidovima mrlje od vlage.

Njezina majka objašnjava kako je zimi jako hladno, a prozori su nikakvi kao i voda. Često je mutna, smrdi i nije za piće. Bilo je teško i kada su svi bili na okupu, ali od Antine smrti sve je još gore. Pio je, priznaje, i nije uvijek bilo lako. Jedno je vrijeme bio i na liječenju, ali ni sanjati nije mogla da će ovako nešto napraviti.

Majci je s cerebralnom paralizom sve teže

Sami su i teško im je. Na Smilji je sve. Kao da joj život ionako nije dao previše. Kada je prije 42 godine došla na ovaj svijet, Smilja je dobila doživotnu suputnicu. Cerebralnu paralizu. Operirana je dva puta, a stanje joj se s vremenom samo pogoršava.

"Padam. Zapnem, onda padnem i tako. Nema me tko dignuti", priča nam.

Ivan pomogne koliko može, ali njegovo je da se igra, ne da brine odrasle brige. I kako samo dvadeset stepenica život može učiniti patnjom. Svaki put kada uđe u šupu u kojoj si je Ante oduzeo život, Smilja gubi tlo pod nogama.

Sebe je možda spasio, ali njih je kaže obilježio za cijeli život. Od tada žive na dvije adrese. Anu je k sebi uzela teta Snježana. Tako je bolje, znaju svi. Bolje, ali ne i lakše. U dvadesetak kilometara udaljenim Lipovljanima završila je treći razred.

Nije joj imao tko pomagati u školi

"Nije joj mogao tko pokazati za učiti i tako, nisam joj ja mogla pokazat jer nisam znala neke njihove gradove, gradiva i tako, a onda je tamo otišla. Tetka ju je uzela k sebi da može joj pomoći, da zna nešto i sad znam, sad je dobra. Čujemo se svaki dan i dolazi kad može", objašnjava majka Smiljana.

Ane kaže kako se zbog svega zna nekada i rasplakati, jer vidi kako su joj brat i majka zajedno, a ona odvojena od njih. Lijepo joj je kod tete, no nedostaje joj obitelj. Prije sedam mjeseci ostavili smo je u suzama, sa željom koja je tada bila toliko daleka i neostvariva.

Da će jednoga dana opet živjeti skupa, daleko od vlažnog unajmljenog stana i šupe u kojoj si je tata Ante skončao život. "Samo mi je bitno da budemo zajedno jer ja sam navikla da budemo u jednoj sobi i svemu što je malo", dodaje. No za neke je navike dobro da se mijenjaju. Nakon sedam mjeseci i puno dobrih djela, više ništa nije isto.

Napokon ima sobu samo za sebe

U Lipovljanima. Na svega nekoliko minuta hoda od tete Snježane. Prizemnicu bez stepenica, baš onakvu kakvu su sanjali. Dom kakav su željeli. U kojem nam Ane s ponosom pokazuje svoju sobu. Samo svoju.

"Ja sam mislila da nikad neću takvo nešto imati jer nismo imali dovoljno novaca i sad na kraju imam kuću iz mojih snova koju sam oduvijek sanjala. Imam sve za sebe i ništa ne moram razmišljat, hoću ovo pomaknut danas ili neću", oduševljeno govori.

Soba joj je zato najdraže mjesto. Tu crta, uči, odrasta. Kaže, jednoga bi dana voljela biti doktorica. Njena majka konačno ima osmijeh na licu. A Ane joj je desna ruka. Pomaže u kuhanju, u brizi oko brata. Smilja još uvijek ne vjeruje da su tu. Da su stepenice i hladni podstanarski stan zauvijek ostali u prošlosti.

"Sve. Sve mi najljepše u kući mogu se kretati, nema stepenica, mogu izać vani“, dodaje.

Dugo su čekali i sud…

Život je lakši, nemjerljivo. Da će tako doista i biti, Smilja je vjerovala od početka. I bila je jedina. Teta kaže kako je mislila da će se cijela priča ispuhati nakon par dana, no ljudi su zvali svaki dan. Dolazili su, nudili pomoć, uplaćivali novac. Sve se skupljalo na Anin račun pa se novcem nije moglo raspolagati bez dopuštenja suda. A na njega se čekalo puna četiri mjeseca.

"Kad smo dobili to pravomoćno rješenje, za dva tri dana smo išli to rješavali. To je bilo sreća neopisiva ustvari kad znaš da je to na papiru njihovo, da oni mogu komotno tu i useliti, djeca su plakala, kad sam rekla krećete u novi život, imate kućicu", prisjeća se teta Snježana.

Zapravo dvije. Jer uz veliku kuću, stoji i manja, nova, za koju Ane kaže da je samo njezina. Planira tamo živjeti cijeli svoj život, prvo sama, a onda, kaže, s mužem.

Pokazuje nam s ponosom sobu u koju će zvati prijateljice za spavanje. Zahvalna je kaže onako stidljivo, dječji svim ljudima koji su pomogli. Od onih koji su uplaćivali novac do onih koji su pomogli radovima i donacijama materijala. Ali najviše od svih teti i tetku.

“Oni su napravili sve, oni su i radili zidove, farbali zidove, sve su napravili da ja budem sretna, da mama, brat i ja budemo sretni, to nijedna tetka neće napraviti, samo ova“, zahvalno govori Ane.

Želje su joj se sve konačno ostvarile

Dane i dane proveli su uređujući Anin budući dom. Kuću koja je stajala prazna trebalo je temeljito obnoviti, riješiti se vlage, staviti laminate, obojiti zidove. Trenutno još rade na krovištu da zimi ne prokišnjava po novim zidovima. Za dva tri tjedna, uz pomoć dobrih ljudi i to će biti riješeno. I bez toga, Ane već živi svoj san.

"Tu imam životinje koje sam oduvijek htjela imati. Kokoši, piliće i zečeve, pa ja ih hranim i dajem im trave i tako, a mama samo čisti“, priča vesela Ane.

Još im nije dala imena, ali kaže bit će Lovro i Mia, po bratiću i sestrični. Jedino je još muče silne kokoši. Previše je to imena za smisliti. I to je djetinjstvo. Takvo bi trebalo biti. Sretno, bezbrižno, sa željama koje čekaju u redu da se ostvare. Ali ne za Anu.

"Nemam želja više, sve želje sam svoje ostvarila“, zaključila je Ane.

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr