Nasilje među djecom je u porastu, pravobraniteljica upozorava na povećanje od čak 44 posto u broju prijava za vršnjačko nasilje u školama. Gotovo svakog tjedna u medijima izvještavamo o novoj tučnjavi u školi, o novom incidentu na igralištu, parku, ulici.
Nasilje maloljetnika eskalira i sve je brutalnije, a brutalnost prema žrtvama naknadno se povećava objavljivanjem tog nasilja na društvenim mrežama, upozoravaju stručnjaci.
Institucije kao što su škola, policija, centri za socijalni rad priznaju problem, upozoravaju na porast nasilja, pozivaju i prozivaju jedni druge i obećavaju aktivnost, no na terenu, čini se, bez nekog konkretnog rješenja.
Roditelji poneseni emocijama traže strože kazne za počinitelje i uzimaju stvari u svoje ruke.
Problem je velik, zabrinjavajući i sveobuhvatan i nije ga moguće riješiti na prvu. Nema jednoznačnog rješenja. Je li to policija na ulicama, strože mjere u školama, izdvajanje djece nasilnika iz kolektiva, smanjenje dobne granice kaznene odgovornosti maloljetnika (u Hrvatskoj to je 14 godina), veće kazne za roditelje ili pak javno prokazivanje i pozivanje na nepromišljene i moguće opasne akcije? Sve su to mjere koje se spominju i sve češće traže u javnom prostoru.
Porast nasilja među djecom treba gledati u kontekstu porasta nasilja u društvu u cijelosti, upozorava pravobraniteljica, jer nasilničko ponašanje je posljedica i odraz svega onoga što se događa u njihovoj okolini i u svijetu odraslih.
A što je sa žrtvom?
Neopreznim pisanjem u medijima, objavljivanjem detalja na društvenim mrežama, navodeći mjesto, ime škole, razreda u kojem se nasilje dogodilo, vrlo brzo svima u okolini postaje jasno o kojoj je žrtvi riječ, a onda bez adekvatnog odgovora, to dijete doživljava ponovljenu traumu, postaje još jednom žrtva, kao da sam doživljaj nasilja nije bio dovoljno traumatičan.
Retraumatizacija žrtve može se usporediti s ponovnom iritacijom gnojne rane, ističe klinička psihologinja i psihoterapeutkinja Sena Puhovski za DNEVNIK.hr. Stalno podraživanje gnojne rane otežava njezin oporavak, pojačava bol i donosi nove zdravstvene rizike.
Imaju li maloljetni nasilnici drukčiji tretman?
Djeca koja su počinitelji vršnjačkog nasilja, kako pokazuju istraživanja, najčešće su djeca koja su na nekom drugom mjestu, a primarno je to, nažalost, obitelj, doživjela ili doživljavaju neke oblike nasilja, ističe Puhovski. Njihovo ponašanje u kojem povrjeđuju druge, nerijetko je vezano za posljedice tog nasilja.
"Razumijevanje i opravdavanje (nasilja) nije ista stvar. Nasilje nikada ne smijemo opravdavati, ali važno je da razumijemo zašto se događa. Ako ne razumijemo što se događa, nećemo moći pomoći, pa ni spriječiti nasilje u budućnosti."
Psihologinja Puhovski to uspoređuje s temperaturom od 40 stupnjeva. "Kada ne znamo je li to zbog virusa, bakterije ili nečeg ozbiljnijeg poput, primjerice, sepse. Bez znanja uzroka teže ćemo osigurati optimalan i najučinkovitiji tretman, a bolest će se rasplamsati umjesto da ju izliječimo."
"Ukoliko djeci koja se nasilno ponašaju poručujemo da ih doživljavamo isključivo kao zlostavljače kojima nema mjesta u našem društvu ili zajednici te da zbog takvog ponašanja nemaju pravo na pomoć, nadodajemo na problem", pojasnila je psihologinja i naglasila da je posebno upitna često spominjana mjera udaljavanja iz kolektiva jer ne čini ništa drugo osim što problem prebacuje na drugo mjesto, a ne rješava ga.
Javnost nezadovoljna reakcijom
Na nezadovoljstvo zajednice koje proizlazi iz osjećaja da se štiti maloljetnog nasilnika, a zaboravlja na maloljetnu žrtvu, Puhovski kaže kako su tu zakoni i struka jasni i usuglašeni – sva djeca uključena u specifičan događaj vršnjačkog nasilja imaju pravo i potrebu za stručnom pomoći, kao i na zaštitu od svakog oblika nasilja.
"Možemo, naravno, razumjeti roditelje djeteta koje je žrtva nasilja. Za svakog roditelja nema goreg nego gledati vlastito dijete koje pati. U situacijama u kojima je reakcija sustava pravovremena, empatična prema svima, dosljedna i stručna, ovakvih situacija ("zaštita maloljetnika i zaboravljanje na žrtvu”) ne bi trebalo biti jer će svako dobiti ono što mu je potrebno. Zašto ovakve reakcije povremeno izostaju pitanje je za nekoga na puno višoj poziciji od moje", dodaje psihoterapeutkinja.
Kontraproduktivni senzacionalizam
"Važno je razumjeti da porast obraćanja institucijama i porast nasilja nije ista stvar, a najvjerodostojniji podatak o počinjenom nasilju (koje nakon kriminalističke obrade ide dalje prema institucijama) imati će policija. No, ono čemu svjedočimo je sve veći i češći izlazak građana u medije i na društvene mreže, kao i, nažalost, sve brutalniji medijski senzacionalizam u izvještavanju o takvim događajima", naglašava Puhovski. "I jedno i drugo je, nažalost, kontraproduktivno jer stvara atmosferu javnog linča, poziva na okrutnost i osvetu, a senzacionalističko novinarstvo dodatno potpiruje ionako teške i intenzivne emocije, što može biti opasno."
Zaštita maloljetnog nasilnika, napominje Puhovski, u ovom slučaju znači poštivanje djetetove privatnosti i ljudskog dostojanstva, zaštitu od izloženosti nasilju (u obitelji), kao i primjenu posljedica i sankcija koje ne služe osveti, već poručuju o granicama koje društvo postavlja ljudima koji povrjeđuju druge.
Svjedočimo toleranciji nasilja u društvu
Nasilje kod djece gotovo je uvijek rezultat ponašanja odraslih, poput naše tolerancije na nasilje u društvu općenito, čemu u posljednje vrijeme osobito svjedočimo, kao i obiteljskog nasilja ili pak nedostatka pravovremenog reagiranja odraslih na neadekvatno ponašanje djece, naglašava psihoterapeutkinja.
"Apsolutno razumijem nemoć, bijes i tugu roditelja čija djeca ne dobivaju pomoć sustava. Svih roditelja, kako onih čija djeca trebaju stručnu pomoć jer se nasilno ponašaju, a ne dobivaju ju pravovremeno ili uopće kroz sustav, tako i onih čija djeca su izložena nasilju i imaju simptome i posljedice radi kojih im je narušeno zdravlje i kvaliteta života."
Rješenje nije u tome da se okrenemo protiv jednog djeteta, jedne obitelji ni u tome da surađujući sa senzacionalističkim medijima izlažemo djecu novim opasnostima, ističe Puhovski. "Razumijem da je takvo ponašanje posljedica nemoći, a ne želje da se nekome nanese zlo", kaže i još jednom naglašava kao razumijevanje ne bi trebalo donositi opravdavanje.
U čemu je onda odgovor?
Odgovor je u tome da kao odrasli reagiramo na svako nasilje, bez obzira na to događa li se našem ili tuđem djetetu, da djeci vlastitim ponašanjem pokazujemo što je empatija, ali i što je odgovorno zastupanje dječjih prava, naglasila je psihoterapeutkinja.
"Odgovor je u tome da se probudimo ne samo kao roditelji tek onda kada je naše dijete ugroženo već i kao građani koji imaju pravo tražiti funkcioniranje sustava, uvijek i za svu djecu", napominje Puhovski, koja ističe kako nije isto okupiti se oko škole i tražiti da se jedno dijete izbaci i okupiti se ispred Vlade i tražiti implementiranje programa za prevenciju vršnjačkog nasilja.
"Mislim da je ključno to s kojim se ciljem zajednica okuplja i koje su poruke koje šalje. Ukoliko su to agresivne poruke, one koje dovode do izlaganja, stigmatizacije i neprijateljskog ponašanja bilo kojeg djeteta i pozivaju na okrutnost, ne mogu za takvo što naći uporište u svojoj struci. Ukoliko su to poruke koje pozivaju na odgovornost, ali pokazuju i preuzimanje vlastite, koje u sebi sadrže empatiju i zagovaranje sve djece, dapače. Nažalost, čini mi se da sve više svjedočimo ovom prvom uz, i opet nažalost, svesrdnu pomoć medija", zaključuje klinička psihologinja i psihoterapeutkinja Sena Puhovski.
-
Na sjeveru HrvatskePucao u nevjenčanu suprugu i njezinu sestru: Jedna žena preminula, ubojica u bijegu
-
"Sestri se bore za život"FOTO Svjedoci brutalnog ubojstva trudne žene u šoku: "Scene su bile neopisive, neopisive, ne može vam to opisati čovjek!"
-
PotragaObjavljena fotografija ubojice: Traže ga u dvije države, policija upozorila građane
