Pročitajte i ovo
Do prije nekoliko godina siromašna djeca u Keniji nisu bili u mogućnosti školovati se, no franjevci su im pružili tu priliku, a oni su im zahvalili na najbolji mogući način - zbog dobrih ocjena našli su se među 20 najboljih škola u zemlji. Svoju afričku priču s nama je podijelio fra Miro Babić.
U zabačenom selu Subukiji, u središnjoj planinskoj Keniji, na gotovo dvije tisuće metara nadmorske visine, postoji jedno posebno mjesto. Sirotište Mali dom i franjevačka misijska škola St. Francis koja se našla među 20 najboljih u Keniji. Ime koje vam je možda najpoznatije vezano uz ovo mjesto ono je fra Mire Babića.
Franjevci misionari poboljšali su život ljudima u Africi kojima služe. A recept za biti dobar misionar prilično je jednostavan."Jedi polovinu, hodaj duplo, smij se troduplo i voli bez mjere." "Ove godine smo uspjeli da budemo u 15% kenijskih škola, znači najboljih škola, i to nas naravno sve ispunja radošću. Drugim riječima što znači da u 4. razredu, iz 4. razreda iz naše škole, njih 20 će biti stipendirano od države i idu direktno na fakultet", kaže fra Babić.
Dobili su tako priliku kakvu prije nisu mogli ni zamisliti. Škola trenutačno ima 300 učenika. A zanima ih sve - od jezika do matematike. Ipak, kao prava djeca, najviše vole pjesmu i ples.
"Tu i tamo kao sva djeca koja imaju neko slobodno vrijeme, vole ga provoditi u nekim sportovima ili ono što je karakteristično za Afriku vole plesati. I onda dosta toga vježbaju plesati. Tako da smo nabavili TV koji smo stavili u dvoranu, u blagovaonicu, koja služi i za ostale aktivnosti, tako da oni znaju uz TV i plesati", rekao je fra Babić.
Skriveni pokretači ovih promjena su kumovi učenika. Samo prošle godine iz Hrvatske ih je bilo 90 koji svojom donacijom od 400 eura na godinu po učeniku pokrivaju troškove školovanja. A kumovi mogu postati svi. "Na kraju školske godine dobiju informacije o svojoj djeci, koju oni školuju. To je uvijek dobro da se stvori neki lijepi prijateljski, pa čak i roditeljski odnos", ističe fra Babić.
Među njima se tako rađa posebna veza. "Mi imamo jednog dečka Nicolasa, on je iz Malog doma dijete, i on ima za svoje kumove ljude iz Hrvatske. I naravno kad se pita Nicolasa što bi on htio biti, obično on kaže da bi bio možda liječnik, a nekad kaže da bi bio pilot. A upravo su to njegovi kumovi, mama je liječnica, a tata je pilot."
"Nema plakanja u Africi, dopuštene su samo suze radosnice. Naravno, Afrika kao Afrika ima masu događanja ili slučajeva gdje čovjeku poteknu suze, ali rekao bih - ne treba plakati. Kad uspijete zajedno nešto postići i ostvariti, onda je vrijeme za radost, suze radosnice i za ples."
Biti ovdje zaista nije lako. Većinu vremena žive odcijepljeno od ostatka svijeta jer se blatni putovi pretvore u rijeke za vrijeme kišne sezone. Do prije nekoliko godina nisu imali ni vodu, no promjene se ipak događaju. Obnovili su dosta učionica, spavaonicu za djevojke, a slijedi i spavaonica za 150 dječaka.
"Normalno da sam dosta blizak s tom djecom i da ih doživljavam kao svoju. Istina, možda ne idem svaki dan u Mali dom, ali kad sam tamo s njima onda slušam njihove probleme, slušam njihove potrebe. I naravno djeca k'o djeca. Oni dosta vole ovu našu bjelačku kosu i onda ti rade pletenice, igraju se tvojom kosom ili ako imaš bradu igraju se tvojom bradom, tako da je to zajedno jedna velika obitelj", kaže fra Babić.
Fra Miro u Afriku je došao prije 13 godina. Maštao je o misiji u prašumama Amazone, no put je ipak bio drugačiji. A čak i njegovo ime Miro znači čovjek iz Afrike. Franjevci misionari poboljšali su život ljudima u Africi kojima služe. A recept za biti dobar misionar prilično je jednostavan."Jedi polovinu, hodaj duplo, smij se troduplo i voli bez mjere."
O odlasku iz Afrike fra Miro zasad još ne razmišlja. Pred njim je još mnogo posla, koji će kao i dosad, obaviti uz pomoć dobrih ljudi, bez žurbe, i s blagoslovom. "Treba završiti, proširiti Mali dom. Znam da ima još puno djece koja su invalidna i trebat će im takav jedan smještaj koji mi imamo ovdje. U školi treba puno stvari napraviti, u samoj župi još ima jako puno stvari. Ako bude potrebe da idem negdje drugdje, da me pošalju negdje, ja sam naravno spreman."
Iako Afriku pogađaju velika neimaština i bolesti, ljudi su sretni i veseli. "Nema plakanja u Africi, dopuštene su samo suze radosnice. Naravno, Afrika kao Afrika ima masu događanja ili slučajeva gdje čovjeku poteknu suze, ali rekao bih - ne treba plakati. Kad uspijete zajedno nešto postići i ostvariti, onda je vrijeme za radost, suze radosnice i za ples."
