Pročitajte i ovo
Tena Štivičić je dramom 'Tri zime' uspjeh ostvarila i na londonskoj pozornici, a potom u Americi dobila nagradu za tekst koja se već tradicionalno dodjeljuje dramatičarkama za djelo napisano na engleskom jeziku.
Četiri naraštaja žena jedne obitelji i skica hrvatske povijesti. Trosatna priča o ljudskim sudbinama i teškim životnim uvjetima pod istim krovom. Nadahnuće crpljeno iz vlastitog životnog iskustva autorica drame prenijela je na pozornicu.
'Moja prabaka kao i lik Monike je bila služavka i bila je praktički nepismena. Imala je vanbračno dijete i to je bila jedna prilično tragična situacija u to vrijeme u monarhiji. Međutim, ona je nekako svojim žilavim instinktom uspjela odškolovati svoju kćer i svake sljedeće generacije je napredovala u obrazovanju', rekla je Tena.
'Divan tekst koji je konačno došao pred nas, sjajni glumci, super', rekao je glumac Rade Šerbedžija. 'Što je Krleža napravio za generaciju mojih roditelja, to je Tena napravila za nas', kazala je političarka Vesna Pusić.
Publika je reagirala na svaku rečenicu. Smijehom, empatijom ili prisjećanjem. 'Vrlo je važno imati tekstove koji govore o ovom trenutku, ali koji obuhvaćaju i povijest', rekao je redatelj Ivica Buljan.
Tri hrvatske zime, kroz sedam desetljeća ispričale su priču koja će dugo ostati u sjećanju.
Suvremeni klasik u HNK-u Zagreb
Dramu koju je redatelj Ivica Buljan najavio kao vrhunac suvremenog hrvatskog dramskog pisma na tragu klasika Miroslava Krleže, Ive Vojnovića i Ranka Marinkovića, premijerna je publika pozdravila ovacijama i aplauzom za glumce i autorski tim.
Na vješto složenoj sceni koja na gotovo filmski način objedinjuje tri razdoblja recentne hrvatske povijesti obuhvaćena nagrađivanim tekstom najistaknutije hrvatske suvremene dramatičarke, odlično iznijansiran glumački ansambl gradi kompleksni 'patchwork' odnosa i događaja smješten unutar okvira obiteljske sage koja se čitava odvija u jednoj kući tijekom sedam desetljeća.
Tri zime iz naslova odnose se na zime 1945., 1990. i 2011., zime važnih prijelomnih trenutaka u povijesti hrvatske države, neuralgičnih točaka koje su obilježile prostor u kojemu živimo: početaka nove socijalističke Jugoslavije, vremena uoči Domovinskog rata te novog doba moderne Hrvatske u osvit Europske unije.
Tekst bogat referencama na stvarne povijesne osobe i događaje počinje 1945., kada drugarica Ruža Kralj, zajedno s majkom Monikom Vinter, suprugom Aleksandrom i kćeri Mašom, po principu nasumičnog odabira ključeva stanova za rješavanje stambenog pitanja zaslužnim drugovima i drugaricama useljava u vilu endehaškoga emigranta.
Za nju ta kuća ima posebno značenje - tu je rođena kao izvanbračno dijete majke koja je radila kao služavka u bogataškoj obitelji, da bi nakon poroda bila izbačena. U kući, za koju su mislili da je prazna, nalaze jednu skrivenu stanarku; u njoj se skriva Karolina Amruš, kći odbjegloga ustaškoga uznika, koja tako postaje dijelom njihove obitelji.
Gotovo 50 godina kasnije, 1990., u vrijeme kada se Hrvatska i Slovenija spremaju odcijepiti od Jugoslavije, u kući žive Maša i njezin suprug Vlado, te njihove dvije mlade kćeri, s Karolinom i ocem Aleksandrom. Ruža je umrla, zbog čega su im u posjetu Mašina sestra Dunja i njezin suprug Švabo, gastarbajteri.
Konačno, 2011., na istome mjestu susrećemo obitelj Kos u trenutku kada se Mašina mlađa kći Lucija sprema udati za modernoga bogataša mutnih poduzetničkih metoda, a Hrvatska je na rubu priključenja prestižnom klubu kapitalističkih europskih zemalja.
Lucijin budući suprug isplatio je sve ostale stanare i kuća je konačno čitava pripala njihovoj obitelji.
Kompleksna povijesna drama
Politički sofisticiran tekst koji s jednake distance spominje ustaše, partizane, komuniste i kapitaliste, obiluje prirodnim i životnim dijalozima i fino iznijansiranim likovima i situacijama koje se u predstavi međusobno vješto preklapaju u nizu intenzivnih, emocionalno nabijenih scenskih prizora.
Miješajući povijesne trenutke, ideologije, likove i jezike – Monika govori jezikom ljudi sa sela s početka prošloga stoljeća, Karolina jezikom onodobne buržoazije, Ruža jezikom partizanskih ideologa, Alisa i Lucija su urbane suvremene Zagrepčanke, itd. – Štivičić je kroz mikro-univerzum stanovnika jedne zagrebačke kuće oslikala fascinantan portret svijeta društvenih i političkih promjena, ratova i nepostojanoga mira.
Iako su ‘Tri zime’ u osnovi vrlo političan tekst, središnji protagonisti te sentimentalne, iskrene, gotovo dokumentarne priče zapravo su žene: kroz četiri naraštaja žena Štivičić vješto plete koloplet povijesti ženske emancipacije na našim prostorima, od bogataške kćeri Karoline, koja je bila prisiljena pohađati ženski licej u kojemu je učila kukičanje, vezenje i uspravno sjedenje, preko Ruže, kćeri neuke sluškinje koja ju je školovala uz golema odricanja i koja je spremno iskoristila jednakosti koje je ženama omogućila nova Jugoslavija, do suvremenoga trenutka prepunog mogućnosti izbora.
Mašu je utjelovila Ksenija Marinković, njezinog muža glumi Dragan Despot, kćeri Alisu i Luciju Jadranka Đokić i Luca Anić. Mašina sestra Dunja je Barbara Vicković, a njezin muž Švabo Bojan Navojec.
Aleksandra Kralja 1945. igra Silvio Vovk, a 1990. Siniša Popović, a u ostalim su ulogama Mislav Čavajda (susjed), Franjo Kuhar (obiteljski prijatelj) i Slavko Juraga (službenik). Ružu 1945. igra Mada Peršić a njezinu majku Alma Prica. Zaboravljenu stanovnicu vile u koju se Ruža useljava 1945. s obitelji, Karolinu Amruš, igra Nina Violić.
Tri u osnovi odvojene priče povezane ljudskim sudbinama glumci igraju na sceni koja doslovno rekreira na pozornici tlocrt tipične zagrebačke bogataške vile. Pozadinom scene dominira valovito tamno nakošeno ogledalo koje daje događajima na pozornici efekt nerealističnog.
Promjenu prizora navješćuje video efekt koji imitira kraj filmske trake, a dodatnu filmsku dimenziju predstavi daju svjetlosna rješenja – dok je jedan prizor u 'fade out-u', drugi je u 'fade in-u', pa tako povremeno za istim stolom sjede protagonisti iz različitih razdoblja.
Tešku i duboku temu determiniranosti ljudskih sudbina okolnostima koje se neprekidno ciklički ponavljaju Štivičić zaključuje jednom ironijom: u posljednjoj sceni, prikaza bake Monike priča priču zavedene služavke, rješavajući, barem za gledatelje, problem pitanja prava na kuću, koje se neprekidno provlači i koje Lucija tako spretno rješava.
Obitelj je zbrinuta, unatoč ozbiljnom raskolu zbog isljedničkih metoda njezina zaručnika, Hrvatska je na putu u Europu, svatovi dolaze 'otkupiti' mladu, a kuća i dalje stoji, čvrsta i postojana, kao da je se sva ta patnja, boli, razočaranja i odricanja, uopće ne tiču. (V.B. / I.D. /Hina)
Dnevnik Nove TV gledajte svakog dana od 19:15, a više o najvažnijim vijestima čitajte na portalu DNEVNIK.hr.
Propustili ste Dnevnik? Pogledajte ga besplatno na novatv.hr
