Alina Panina preživjela je opsadu čeličane Azovstal u Mariupolju, predaju i zatočeništvo u zatvoru Olenivka u Donjecku. Svjedočila je brojnim grozotama koje je ispričala u razgovoru za The Guardian.
Panina je inače narednica granične straže - u skupini od 108 oslobođenih žena bilo je samo 12 civilki. Dane i sate u zarobljeništvu 25-godišnjakinja provodila je s 28 drugih žena, u zatvorskoj ćeliji namijenjenoj za četiri osobe.
Na dan oslobođenja Alina i ostale žene našle su se u podnožju mosta na ničijoj zemlji. Nisu znale zašto su tamo, a onda im je naređeno da most prijeđu. Iza njih nalazio se teritorij pod ruskom okupacijom, a ispred ruski ratni zarobljenici i slobodna Ukrajina, piše The Guardian.
Hodale su gotovo u tišini preko mosta do Kam'jans'ke, malog sela između dviju vojski. Do zadnjeg koraka, nisu znale hoće li sigurno stići na odredište. Vozači su držali motore autobusa upaljenim da bi se mogli što prije vratiti. Zatim je uslijedilo čisto ushićenje.
Pročitajte i ovo
"Kad smo vidjele naše vojnike, djevojke nisu mogle suspregnuti emocije. Uzvikivalo se slava Ukrajini, a neke su pjevale i ukrajinsku himnu. Kad su čule vlastiti jezik od dužnosnika s druge strane, postalo im je jasno. Bacile su se na koljena i potekle su suze", rekla je Alina.
Dok su pjevale i dok su tekle suze, ruski zarobljenici nespretno su stajali sa strane čekajući da odigraju svoju ulogu u razmjeni zarobljenika.
"Gledala sam ravno u njih, ali oni mene nisu gledali u oči. Gledali su u zemlju", rekla je Alina iz vojne bolnice u kojoj se oporavlja u kojoj su je posjetili roditelji Oksana (45) i Volodimir (44).
Početak rata 24. veljače Alina je dočekala u Mariupolju. Tog dana provjeravala je krijumčarenje tereta sa svoja dva psa tragača u najvećoj luci u Azovskom moru. Tada joj je naređeno da se pridruži obrambenim snagama koje su se okupljale u gradskoj čeličani na sjevernom rubu, poznatijoj kao Azovmaš gdje je ostala dok su Rusi ulazili u grad. Dok su eksplozije potresale tvornicu, očajnički je pokušavala umiriti svoje pse.
"Smirili su se nakon nekoliko tjedana, ali bilo je teško. Psi su znali i prije nego što je nešto ispaljeno pa su cviljeli", rekla je Alina dok se oko njih urušavao Mariupolj zajedno s ukrajinskom obranom.
Nakon šest tjedana prvi put je vidjela ruske vojnike.
"Bili su na udaljenosti od dvadeset metara. Ja sam vidjela njih i oni su vidjeli mene", prisjeća se Alina.
Ubrzo nakon toga, stigla je obavijest da se iz Azovmaša povuku u masivni kompleks Azovstal kraj luke. Ondje su ukrajinske snage postavile posljednju obrambenu utvrdu protiv nadmoćnih ruskih snaga koje su sravnile sa zemljom grad od 400.000 ljudi.
Alinin novi dom postao je nedovršeni bunker u kojem je živjela zajedno sa sedamdeset pripadnika granične straže, a među njima su bile dvije žene.
"Bilo je jako zastrašujuće. Bunker je bio sto metara od mora na otvorenom prostoru bez metalnih konstrukcija koje bi ga štitile", dodala je Alina.
Rusi su 12. travnja preusmjerili pozornost s Azovmaša na Azovstal. Sat za satom čeličana su gađali teškim topništvom, projektilima, udarima iz zraka i s ratnih brodova. Svaki udar zatresao bi bunker. Alina je izlazila samo da bi psima omogućila vrijeme na svježem zraku, a oni koji su otišli na borbene položaje nisu se vratili.
"Mislim da je najmanje deset ljudi iz bunkera poginulo", tiho je dodala.
Hranili su se konzerviranim mesom, tjesteninom i kuhanim žitom, a isto su jeli i psi kad su nakon tjedan dana ostali bez hrane. Situacija se nije mogla nastaviti, ranije u svibnju postignut je sporazum o evakuaciji civila.
Ukrajinski predsjednik, Volodimir Zelenski, u televizijskom obraćanju rekao je da će branitelji Mariupolja doživjeti olakšanje, ali ta poruka nije stigla do Alinine grupe.
"Zapovjednik nam je rekao da je predaja jedini način da spasimo svoje živote. Organizirali smo popis, prvih dvadeset su bili ranjeni i povrijeđeni, a ja sam bila u drugih dvadeset", rekla je Alina koja je
17. svibnja u 10 sati izašla iz bunkera da se preda.
"Bilo je zastrašujuće jer smo izašli bez oružja i bez pancirki. Bila sam sa psima s kojima sam hodala pet kilometara od bunkera do ruskih vojnika. Sve je bilo uništeno, virili su neeksplodirani projektili. Izgledalo je kao da su zemlju iskopali kopači", ispričala je Alina.
Vojska je organizirala da ruski mediji budu pri ruci dok su žene tjerane u autobuse koji su ih čekali.
"Htjeli su znati tko sam i zašto imam pse. Snimali su me", rekla je Panina. Životinje su joj oduzete kao i obroci koje su sa sobom nosili. Kao ratni zarobljenici nisu znali što ih čeka, a autobusi koji su ih pokupili vozili su ih pet sati.
Alina je putem vidjela putokaz za Olenivku, ali nije ništa znala o zloglasnoj reputaciji zatvora u kojem su loši uvjeti, a zatvorenike zlostavljaju.
Muškarce i žene po dolasku u zatvor su razdvojili, morali su se skinuti da ih pretraže, oduzeti su im satovi i prstenje, a nakon toga su postali dio sustava.
Pročitajte i ovo
Alina je s još šest žena odvedena u zatvorsku ćeliju veličine šest puta četiri metra s četiri gola drvena kreveta.
28 žena u sobi za četvero i rupa u podu kao toalet
Sljedećeg dana uslijedilo je kratko ispitivanje o prirodi njihovih vojnih uloga, a dva dana kasnije pridružile su im se još dvije žene. Do kraja tjedna, bilo ih je 28 u toj maloj ćeliji. Rusi su im dali još nekoliko madraca za spavanje, a nuždu su obavljale u otvorenu rupu u ćeliji koja im je služila kao toalet. Jedini odmor bila im je dnevna 15-minutna šetnja dvorištem. Panina je ispričala i kako su se smjeli tuširati jednom tjedno, ali ni to nije bilo redovito.
"Naš blok imao je deset ćelija na jednom katu gdje su bile žene i gornji kat s ćelijama za muškarce. Nije nam bilo dopušteno razgovarati s muškarcima. Činilo se kao da nestaju, postajali su sve mršaviji", rekla je Alina. Ispričala je i kako Rusi nisu tretirali ozlijeđene, ali su im dali medicinski pribor pa su se zarobljene medicinske sestre pobrinule za ozlijeđene.
"Ljudi su se budili vrišteći"
Obroci su im posluživani kroz rupu na vratima ćelije, za doručak bi dobile kuhane žitne pahuljice s piletinom, a za večeru bi dobile te iste pahuljice s ribom.
"Noći su znale biti teške. Ljudi bi se budili vrišteći i najmanji šum bi uzbudio ljude. Ali postale smo kao sestre, vrijeme bi provodile pričajući o receptima, pletući jedna drugoj kosu i čitajući. Rusi su nam dali knjige o njihovoj povijesti, čitala sam 'Kako se kalio čelik', roman Nikolaja Ostrovskog iz 1930-ih o ruskom građanskom ratu", otkrila je Alina.
Nakon uobičajenog večernjeg prebrojavanja zatvorenika, 29. srpnja u 22 sata odjeknula je snažna eksplozija praćena vriskom. U toj eksploziji život su izgubila 53 ukrajinska ratna zarobljenika, a njih 75 je ranjeno.
Ukrajinski dužnosnici tvrdili su da su dio zatvora uništile ruske snage kako bi prikrile rasprostranjeno mučenje onih koji su držani u tom dijelu. Međunarodnom odboru Crvenog križa od tad je onemogućena inspekcija zatvora.
"Bilo je puno plača i laveža pasa. Ruski stražari držali su otvorene promatračnice jer je u to vrijeme bilo jako vruće, ali su ih zaključali i išli vidjeti što se dogodilo. Vidjela sam ozlijeđene muškarce odvedene u prazne ćelije iznad nas. Rekli su nam da je bio ukrajinski napad, ali im nitko nije vjerovao", rekla je Alina.
Dani neizvjesnosti
Njihov povratak kući počeo je prije dva tjedna kada su zarobljenim ženama i 28 muškaraca naredili da izađu iz ćelija i ukrcaju se u autobuse. Tri sata vozili su se do ruskog lučkog grada Taganroga, zatim su vojnim vozilima prebačeni u Rostov na Donu, sat vremena istočno. Ukrcani su na vojni zrakoplov do lokacije u regiji Voronjež gdje su stigli u 3 ujutro sljedećeg dana.
"Sve ovo vrijeme Rusi nam nisu ništa govorili o tome gdje nas i zašto voze. U zatvoru Voronješke oblasti ostali smo dva tjedna, a bilo nas je dvanaest u ćeliji. Zatim su nas vratili u Taganrog na dva dana prije nego što su nas avionom prebacili na Krim. Mislim da je to bilo negdje u blizini Sevastopolja", rekla je Alina.
Skupina je zatim autobusima odvezena u južnu regiju Herson i tek se tad teror pretvorio u olakšanje.
"Kad smo se počeli voziti od Hersona do Zaporožja i dalje u sivu zonu, mislim da smo svi shvatili što se događa. Sjećam se trenutka kad sam stajala tamo i vidjela ono što je ispred mene - Ukrajinci i ukrajinska strana. Za naše muškarce koji su još u ruskom zarobljeništvu samo želim reći da i njima želim sve ove naše sretne trenutke nakon razmjene. Jako ih čekamo", zaključila je Alina u razgovoru za The Guardian.
