Kako izgleda život ispod marame i vela ispričale su mu četiri intelektualke. Jesu li to učinile zbog tradicije, vjerskih razloga ili se radi o, kako neki navode, radikalizaciji islama u susjednoj zemlji? Jesu li marama i nikab simboli tradicije, vjere ili nešto treće. Kome smeta, a tko ih nosi? 'Ako nekome smeta moja marama, ja mislim da ta osoba ima problema, nemam ja, isto kao što bi bilo tragično, recimo, kada bi ja rekla da meni smeta neka časna sestra ili da mi smeta križ oko vrata', rekla je za magazin Provjereno Džermana Šeta, prevoditeljica i stručnjakinja za religiju. 'Sve dok nikoga time ne ugrožavam, imam pravo da nosim što nosim, ili da ne nosim ništa, a sad više nije problem što se ne nosi ništa, jer to se danas tolerira', dodaje dizajnerica Fatima Žutić.
Pročitajte i ovo
Arduana Kurić je tv voditeljica, Fatima dizajnerica, a Džermana prevoditeljica i stručnjakinja za religiju. Marame nose dugi niz godina. Nitko nikada u njihovim obiteljima nije nosio marame. Kažu, svi su bili vjernici, ali ne praktični. Odluke da se pokriju donijele su same, a podršku nisu dobile čak ni u obitelji. '90 posto ljudi me čudno gledalo', ističe Fatima. 'Pogledaj se na što ličiš, što ti je to na glavi. Davno je srednji vijek prošao i tako dalje, ali opet, nikad se nisam našla u situaciji s kojom se nisam znala nositi', priča Adruana.
Marame nisu rijetkost u BIH. Njih je bilo i prije. Doduše, ne u tolikom broju. 'Možemo govoriti da to postoji u tradiciji bosanskih muslimana već jako dugo, nekih 400 godina barem. I u biti jedini period u kojem nije postojalo masovno pokrivanje žena u BiH jest period komunizma. Dakle, od nekih 50-tih do nekih 90-tih godina', napominje Džermana. U posljednjih 20-ak godina, pojavile su se i nešto drukčije nošnje koje su razlogom brojnih kontroverzi. 'Ovdje se radi o jednom vještačkom i uvezenom običaju, koji došao tijekom rata u BiH, kada su stotine i tisuće islamskih boraca došle u BiH, s ciljem da pomognu obranu BiH, ali i da promijene sliku tradicionalnog bosanskog islama', objašnjava Senad Pećanin, urednik magazina BH Dani.
'Ne znam da li se dogodila islamizacija Bosne ili se dogodio povratak religiji, ali to se isto dogodilo i Hrvatskoj i Srbiji, pa tako i BiH, ne znam o kojoj bi se financijskoj naknadi trebalo raditi, da bi to netko, tko to ne želi, zbog novca to napravio, jer to je jako težak životni izbor', smatra Vedrana Seksan, glumica i kolumnistica. A pokrivanje nikabom kažu nije tradicija ove zemlje. Odluku da se u potpunosti pokrije, Nađa Dizdarević iz Centra za ljudska prava, donijela je prije 8 godina. 'Postala sam centar pažnje u jednom trenutku. Moja se slika zaista pojavljivala u medijima, non-stop sam bila po televizijama', priča ona. Komentare na svoj izgled dobiva i dan danas, sve od nindža kornjače pa do talibanke i teroristice.
Život pod velom kažu, nije lak. No to je njihov izbor. Uvrede i komentari su svakodnevni, a u to se uvjerila i glumica Vedrana Seksan. Za svoju kolumnu u jednom tjedniku prije gotovo devet godina došla je na originalnu ideju! 'Ja sam odlučila jedan cijeli dan provesti pod nikabom pa sam išla u općinu, tramavaj, kod liječnika i slično. Radila sam stvari koje su najuobičajenije', pojasnila je. Bilo je to doba kada su žene pod nikabom bile novost u Bosni. Znala je da može očekivati svašta, ali da će netko pljunuti na nju, to nije očekivala. Tada je shvatila što žene poput Nađe prolaze!
Osim pred roditeljima, suprugom ili djecom, žene u nikabu nikada nikome ne otkrivaju svoje lice. Samo u privatnosti svoja četiri zida skidaju veo. Bez obzira na vrlo stroga pravila ponašanja, Nađa tvrdi, to je bila njezina odluka. 'Prije svega moj nikab nije zaista došao kao nagovor, niti dozvoljavam sebi da me bilo tko na bilo što nagovara. Inače kažu, žena s nikabom je obavezno nagovorena od strane i muža, ili je natjerana, ili ne znam što. Eto, kod mene nije bila ta situacija', tvrdi Nađa. Mnogima jednostavno nije jasno zašto bi itko želio tako živjeti. Javnost je i u Sarajevu podijeljena kad je nikab u pitanju. Neki za, drugi protiv, a nikakav problem se ne javlja dok se u to ne umiješa politika. Brojne rasprave potaknula je prošlotjedna inicijativa premijera RS, Milorada Dodika, da se donese zakon po kojem bi se u tom entitetu zabranilo nošenje vela i marame.
'Ovdje je problem da u BIH takvo pitanje postavlja čovjek, koji bi u svakom primjerenom društvu bio osuđen kao jedan politički neandertalac i primitivac, koji negira i takav jedan zločin kao što je zločin genocida, koji je potvrđen na dva međunarodna i nekoliko nacionalnih sudova', kaže Senad. No nije Dodik jedini koji ima takve prijedloge. Slične se rasprave vode dulje vrijeme i u nekim zemljama Europske unije! Upravo je fracuski predsjednik Sarkozy naveo kao prednost potencijalnog zakona to, da bi se time onemogućilo nasilno pokrivanje žena. Bilo kako bilo, rasprava o toj temi, ostala je dvosjekli mač. Dok se s jedne strane nastoji pomoći onim ženama koje su na pokrivanje primorane, s druge strane, de facto se ugrožavaju vjerske slobode onih žena, koje su to same odlučile.
Vlada krivo mišljenje da im je sve nametnuto od drugih
'U velikom broju tih žena ima onih kojima je to nametnuto, i to je sasvim sigurno, ali donošenjem takvih odluka zadire se u domenu ljudskih prava, što je vrlo opasno. Vi ne znate je li meni netko danas naredio da obučem crni sako, ili sam je ja obukla svojom voljom', napominje Vedrana. Već dulje vrijeme Sarajevom kruže priče da žene u nikabu dobivaju novčanu naknadu kako bi bile pokrivene. Niti jedna od naših sugovornica nisu nam potvrdile tu tezu. Nađa je kaže, teško pronašla posao. Zadnjih godina radi u centru za ljudska prava, a i danas izaziva poglede prolaznika. Zbog činjenice da nose marame, Arduana, Fatima i Džermana nikada nisu imale problema na svojim radnim mjestima. Kolege i ostali su se jednostavno pomirili da će neke tajne ostati tajne.
Ispod vela, marame, nikaba, tvrde, one su iste kao i one žene u Zagrebu, Londonu ili New Yorku. Jedino što se strogo drže islamskih zakona i pravila. Neka od njih, zapadnjacima se mogu činiti ne samo čudnima, već i uvredljivim. Naime, pokrivenim ženama se u pravilu ne pruža ruka pri upoznavanju. Dodir muškarca i žene je zabranjen. Fatima se tog pravila nije držala kad smo se upoznali. 'Moje osobno uvjerenje je da je najveći grijeh uvrijediti čovjeka, a ne mu pružiti ruku, jer kontakt koji nema seksualnih konotacija, taj dodir nije grijeh', rekla nam je Fatima. Sve one svjesne su toga da odudaraju od većine, no kažu, muslimanke su bile i prije 15 godina, kao i danas. Promijenio se samo dio odnosa prema Bogu.
Rijetki su oni kojima danas smeta tko se klanja kojem Bogu. Ipak, bilo kakva promjena, čovjeku je uglavnom nepoželjna ili strana. Mnogi tvrde, žene poput Nađe nisu dio europskog ili bosanskog identiteta. Sloboda vjere, jedno je od osnovnih europskih tradicija i političkih normi. U Britaniji je primjerice, narodu Sikha dozvoljeno nenošenje kacige na motoru jer oni njeguju tradiciju nošenja turbana. Time, svjesno ugrožavaju sami sebe, no Vlada im je ipak to dopustila. Sve u tonu tolerancije i suživota, a to je ono što žele i ove žene. Dašak tolerancije prema njihovom načinu prakticiranja svoje vjere.
