Postoje ljudi koji pokrivaju krovove, spuštaju stropove, u restoranskim kuhinjama pasiraju rajčice, ljudi koji u zoološkim vrtovima hrane foke, oni koji na vratima WC-a govore dva dinara druže, koji tegle namještaj, cijepaju atome, šalju druge ljude na mjesec, ljudi koji se na sve žive i nežive načine bore za svoj komad kruha. A ne bi čovjek vjerovao, postoje i pisci.
>> Sve Kolumne Hrvoja Šalkovića na DNEVNIK.hr
Časno je to zanimanje od kojega pojedini ljudi žive, ali dosta njih od njega i gladuje.
Krajem devedesetih godina, a pogotovo sa zorom milenija, pisci su okupirali medijski prostor. Bilo je to ono zlatno doba kada su dnevne novine kroz sredinu prijeloma valjale dobre tri ili četiri stranice rubrike kulture, doba u kojem su se vodile spisateljsko kulturnjačke polemike sa barem četiri prebacivanja loptice preko mreže, sukobi misli nakon kojih je ono epsko mačevanje Obi Wana i Anakina na Mustafaru izgledalo kao hrvanje klinaca u dječjem vrtiću Tratinčica.
A onda je sve to skupa zamrlo. Rubrike kulture skoro da više niti ne postoje, vijest o izlasku nove knjige skutrila se između reklame za smrznutu junetinu i vijesti o ispalim gaćicama propale pjevačice. Nema više pisaca-medijskih teškaša, isto kao što gotovo da nema medijskih teškaša iz redova muzičara ili filmaša.
Zašto?
Zašto su zvijezde naslovnica kvarni političari, kuharice, starlete, nogometni izbornici u pohodu na Međugorje, zašto je sve to otišlo u krasan klinac?
Dva su osnovna razloga.
Prvi je razlog taj što mi pisci nismo dovoljno dobri. Bolno, ali istinito. Nismo loši, nismo lijeni, produkcija postoji, sasvim dovoljna da ponuda domaćih autora egzistira, dovoljno da nas posuđuju u knjižnicama, dovoljno da na promocijama privučemo pedeset ili stotinu interesenata, od koji se, da se ne lažemo, trećina došla ogrebati za par kanapea i gemišt. Dovoljna da se izlazak naše nove knjige spomene između reklame za smrznutu junetinu i vijesti o ispalim gaćicama propale pjevačice.
Ali u ovih dvadeset godina, u kojima pobožno, drhtavih ruku ulazim u knjižaru s isukanim novčanikom čim čujem da su stričeki Stogoff, ili Benioff, ili Helgason, ili Beigbeder objavili novu knjigu, pa marširam kući srca punog radosti spreman na besanu noć uz okretanje stranica, ne sjećam se da sam u tih istih posljednjih dvadeset godina proveo besanu noć uz domaćeg autora. Osim možda kada je Baretić raspalio onu priču o Trečiću, ali to je samo iznimka koja potvrđuje pravilo.
Jednostavno, dobri smo, ali nismo spektakularni, i, zapravo, vjerojatno u medijima dobivamo taman onoliko prostora koliko i zaslužujemo, taman ako nam nad glavom visi i smrznuta junetina.
Drugi razlog leži u kolektivnom zatupljivanju nacije od strane medija, sveprisutnoj kulturi razine ispalih bradavica i gaćica. S godinama se većina informacijskih konzumenata srozala na razinu buzdovana, medijski urednici životare na budžetima koji ovise o broju klikova i prodanih novina, i sve je to otišlo k vragu.
U medijskom smislu, opstali su oni pisci koji su uhvatili kolumne u snažnim medijskim grupacijama, koje ih podupru kada im izlazi nova knjiga.
A posljednjih se godina pojavila i čitava bulumenta instant spisatelja koji objave nešto što se zbog forme (ima korice i unutra su slova) zove knjigom, ali nema veze s pisanjem i književnosti. Mahom su to one fine dame, sve u jednom, voditeljica-pjevačica-kuharica-spisateljica-žena-majka-kraljica, koje si trasiraju put prema it girl statusu, a kakva si ti to medijska njuška ako nemaš vlastitu knjigu u izlogu?
Ta bulumenta dobije svu silu medijske pažnje, i lijepo je kada se zbog objavljene knjige nađeš na naslovnicama i u prime time-u. Lijepo je to, ali ne u sustavu pobrkanih lončića, kada si nekakva zvijezda koja je objavila knjigu, umjesto da postaneš zvijezda zato što si objavila knjigu.
Možda jedinu iznimku u ovoj priči čini bivša supruga onog simpatično nasmiješenog bivšeg nogometaša, koja je najprije prošla kroz blato, pa onda objavila sjajnu romančinu o bombonima i medu. Ali, k vragu, ta Milana je previše lijepa, i previše supruga nogometaša, pa k vragu, hajmo je odmah razapeti, tko će to uopće čitati?
Pisci su odlepršali iz medijskog prostora, i vjerojatno će doći dan kada više neće stanovati niti ispod oglasa za smrznutu junetinu.
Protiv toga se možemo boriti kvalitetom, možemo se boriti boljim pisanjem.
Ali protiv kolektivnog zatupljivanja nacije… Tu pomoći nema. To je tako kako je. Portali i novine izgledaju kako izgledaju.
Pjevačici prilikom nastupa ispala bradavica, glumica izlazila iz automobila i pokazala gaćice, starleta preko šest stranica tabloida napada bivšu svekrvu, vođa navale pijan bauljao hvarskom rivom, orgije na jahti ruskog milijardera kraj Jelse, pa novi naslovi, moja tajna, moje vjenčanje, moj razvod, moje krstitke, moja kuhinja, moj zahod, žena poznatog pjevača napravila liposukciju i sebi i svom cucku, velevažni prvi red modne revije, evo je, opet je počupala obrve, što si ono rekao, knjige, ma što pričaš, k vragu, piscu treba čitava godina da napiše jednu knjigu, i ljudi to još čitaju, ma daj me nemoj zezati, molim te, gdje si to vidio, ispod oglasa za smrznutu junetinu, kažeš… Pa zašto te budale onda godinama samuju u radnim sobama i krvavo se pomuče da bi isporučile knjige… KIakvi idioti…
I na kraju samo ostaje pitanje, je li Šalković vozio preko hupsera ili nije?
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
