Treći svjetski rat, kako kažete, upravo je u tijeku i vodi se za ljude koji svojim znanjima i vještinama doprinose tržištu rada. Kad se kaže ''rat'', onda ta riječ u sebi sadrži značenje borbe – kako izgleda borba za nekoga tko će vam biti na plaći? Također, kaže se da je u ratu sve dozvoljeno – postoji li nešto u ovom ''ratu'' što nije dozvoljeno, neka moralna crta ispod koje poslodavac u toj borbi neće ići?
Govorim o pametnim poslodavcima, koji dugoročno pobjeđuju: oni razumiju da se međusobno natječu za najbolje ljude na tržištu rada i pameti. Samo ako si u stanju na ulasku privući najbolje ljude, onda možeš i na izlasku svojim kupcima i korisnicima ponuditi najbolje proizvode ili usluge.
Poslovanje je ratovanje, znam da to ne zvuči lijepo, ali tako je.
Prave se strategije, vode se kampanje i na kraju neki pobjeđuju, a drugi gube. I kao što ni u ratu nije sve dozvoljeno, tako nije ni u poslovanju i nagovaranju mogućih zaposlenika. Kako zapošljavanjem poslodavac (barem djelomično) ”kupuje” zaposlenika, tako i zaposlenik u procesu zapošljavanja ”kupuje” poslodavca, i u kupoprodajnom odnosu uvijek vrijedi da se kupac (i sam) treba paziti. Iako, kad netko već razvija marku dobrog poslodavca, onda su i u taj proces uključeni poštenje i pravednost.
Kako se procjenjuje vrijednost zaposlenika? Kako znate da želite baš tu osobu i da ste za nju spremni ući u ''rat''? Kakvi su zaposlenici danas poželjni zaposlenici? Što je vrijedno imati u CV-u?
Različiti poslovi i različiti poslodavci traže različite zaposlenike. Nitko nije uvijek dobar za sve, niti je potpuno beskoristan.
Dobri poslodavci razvijaju vlastitu marku poslodavca kako bi ih kao poželjne prepoznali točni oni ljudi koje traže.
Vrijedi i obrnuta simetrija: pametni zaposlenici ili budući zaposlenici (na primjer studenti) isto trebaju razmišljati o sebi kao osobnoj marki, koja se natječe s drugima za posao koji želi. Ta marka mora udruživati ljudske osobine, znanja i vještine koje tom čovjeku poželjni poslodavci traže (a ne traže svi isto).
I najteža stvar: kako pokazati da si živ, da se mičeš, krećeš, da nešto želiš, da si voljan raditi, truditi se i da će se najvjerojatnije isplatiti ako se odluče za tebe.
Ludovic Coquillet, francuski ''headhunter'' koji se bavi vrbovanjem zaposlenika visokog profila, mahom menadžera uprave u Hrvatskoj, rekao je da nikada poslodavcima ne preporučuje one koji imaju veoma aktivne profile na društvenim mrežama, pa ni na LinkedInu, jer to znači da više rade na svojoj pukoj prezentaciji nego na kvaliteti samog posla i investiranju u osobni razvoj. Što Vi mislite o tome?
Pogledao sam njegov profil na LinkedInu (a ima ih i na još nekoliko društvenih mreža), koji uopće nije zanemaren, i pitao se što je to autor htio reći?
U Vašoj biografiji, u najavi za KOMferenciju na koju stižete u Zagreb, piše: ''Istraživanja su pokazala da približno polovica dimenzije marke poslodavca pripada ljudskim potencijalima, a polovica odnosima s javnošću.'' Razumljivo je da je danas kad imate tisuće proizvođača primjerice čokolade na tržištu, važan način na koji ćete pojedini proizvod približiti potrošaču, priča marke s kojom ćete dobiti potrošača – ali ako se budemo previše fokusirali na priču, zanemarujemo li kvalitetu samog proizvoda? Što je onda važnije u toj jednadžbi – kvaliteta ili priča o brendu?
Naše je istraživanje pokazalo da na marku poslodavca utječe osam faktora, koje sam podijelio na Odnose s javnošću i Upravljanje ljudskim potencijalima.
Drugi u našem istraživanju obuhvaćaju zanimljivost posla, razvoj karijere, stimulativno nagrađivanje i druge beneficije, sigurnost i stabilnost posla, ravnotežu između rada i slobodnog vremena.
Odnosi s javnošću pokrivaju međuljudske odnose i interno komuniciranje, društvenu odgovornost i ugled (reputaciju) organizacije. Ta tri (međuljudski odnosi, društvena odgovornost i ugled) nisu predmet marketinga i prodaje, nego odnosa s javnošću kakvi će biti predstavljeni na KOMferenciji o komuniciranju u Zagrebu.
Što se tiče zaposlenika i kadrovske politike, ne možemo zanemariti smjer u kojem ona ide na području umjetne inteligencije. Kineska medijska agencija prije nekoliko je dana ''zaposlila'' nekoliko TV voditelja umjetne inteligencije, od kojih svaki može raditi 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. Generacije koje danas upisuju srednje škole, pa i fakultete zapravo ne znaju što ih čeka na tržištu rada za pet, a još manje za deset godina. Što je Vaš savjet kompanijama, ali i zaposlenicima – kako da se pripreme za tržište rada u kojima će kognitivne poslove moći obavljati i umjetna inteligencija?
Umjetna inteligencija i roboti mogu mnoge poslove napraviti bolje i jeftinije od ljudi, a neke ne mogu.
Biste li bili spremni ostaviti svoje dijete na čuvanje, odgoj i obrazovanje robotu?
Mislite li da je umjetna inteligencija sposobna stvarati pravu umjetnost? Genijalnost ipak graniči s prirodnom ludošću.
Mislite li da će roboti biti u stanju brinuti se za rješavanje problema kada sve krene po zlu?
Umjetna inteligencija i roboti ne mogu stvarati, osmišljati i upravljati kompleksne strateške planove, loši su u nepoznatim i nestrukturiranim prostorima, ne osjećaju empatiju ni sućut.
Prve tri industrijske revolucije donijele su nam više dobra nego zla, i ne vidim nikakva razloga zbog kojeg bismo se plašili četvrte.
Od umjetne inteligencije i robota najviše nas razlikuje ono što nas čini ljudskim i to je ono što će stvarati komparativnu prednost – i opet smo kod toga da će onaj tko bude surađivao s najboljim ljudima pobjeđivati.
Mnogo se stvari mijenja, ali neke uvijek ostaju iste.
Dejan Verčič profesor je i pročelnik Odjela za komunikologiju i Centra za marketing i odnose s javnošću Fakulteta za društvene znanosti Sveučilišta u Ljubljani te partner i direktor za znanje u društvu Stratkom d.o.o. Doktorirao je na London School of Economics, objavio je 14 knjiga te više od 300 članaka i poglavlja u knjigama. Godine 2001. Britanska udruga za odnose s javnošću (CIPR) dodijelila mu je priznanje The Alan Campbell-Johnson Medal za doprinos međunarodnim odnosima s javnošću, 2015. godine proglašen je počasnim članom Hrvatske udruge za odnose s javnošću, a 2016. godine američki Institut za odnose s javnošću (IPR) dodijelio mu je najviše akademsko priznanje The Pathfinder Award. Dosad je predavao u 36 država na 5 kontinenata.
