Balkan Express via London!

Odgovor je to građana Slovenije ne samo nekom Šišku kojeg, ako je suditi po rezultatima posljednjih izbora, ipak doživljavaju s indignacijom, već i premijeru Pahoru. U Sloveniji svakodnevno na desetke ljudi gubi posao zbog recesije, a Pahor ih 'zabavlja' primanjem robijaša i njegovom inicijativom o sprečavanju ulaska Hrvatske u Sjevernoatlantski savez. Od cijele te priče na slovenskom unutarnjopolitičkom planu profitira Janša, jer ipak u konačnici on je taj koji je 'zakotrljao grudu snijega' prvi otvorivši pitanje ratifikacije hrvatskog NATO pristupnog protokola. Prije nešto više od mjesec dana, Janšini su oporbeni demokršćani kazali kako neće glasovati za ratifikaciju ne riješi li Pahor proračunski novac na način na koji su to Janša i njegova stranka predložili. Pahor je tu popustio, a sve ostalo što se događalo poslije, najprije Podobnik, a potom i robijaš, bumerang su manjka premijerove vještine da drži pod kontrolom stanje u državi poštujući pritom sve granice demokratske uljudbe. Pahor je te granice prešao.

Pročitajte i ovo Kolumna Ivane Petrović 'Oluja' je glavni instrument kočenja Hrvatske Ima jedna krhka točka dogovora Slovenija je zadržala adut kojim opet može 'upaliti crveno'

>> Pahor se igrao šibicama, a sada je sam u požaru

'Hrvatska ide brže nego što zaslužuje'

Prošloga utorka konačno se sastao sa Sanaderom u Mokricama. Kiseli osmijesi i stare teze. Hrvatska želi na međunarodni sud pravde, a Slovenija to pod svaku cijenu nastoji izbjeći. A da stvar s NATO-om neće proći, govori jedan jedini pokazatelj. Europska politika vratila se na staru 'traku'. Popustio je oprez od američkog najizravnijeg miješanja u priču, pa je na dan susreta Sanader - Pahor, točnije te večeri, Slovenija Hrvatskoj blokirala još jedno pregovaračko poglavlje vezano uz trgovačka društva. Jer oni smatraju da i u tom poglavlju Hrvatska kroz svoje pregovaračko stajalište prejudicira granicu. Tako nešto više stvarno nema veze s mozgom, s politikom, ni s - kako to Slovenci kažu - 'zaštitom nacionalnih interesa'. To ima veze s cijelim konceptom širenja Unije, i Hrvatskom kao najozbiljnijom 28. članicom Kluba. Samo dan poslije, Hrvatskoj su početak pregovaranja o poglavlju pravosuđa blokirale i zemlje tzv.britanskog kruga - Velika Britanija, Nizozemska, Danska, Belgija i Finska. Razlog: nevjerica u (ne)postojanje takozvanih topničkih dnevnika u haškom predmetu 'Gotovina, Čermak, Markač'. Ta blokada je zapravo posve očekivana. To da će se ona dogoditi upravo zbog Haaga, bilo mi je jasno još na prosinačkom summitu EU. 'Hrvatska ide brže nego što zaslužuje', kazao je tada nizozemski premijer Balkenende, inače u Uniji 'zadužen' za Haški sud. 'Hrvatska je tehnički besprijekorno spremna, ali nije politički', kazao mi je u četvrtak jedan strani diplomat.

>> Pahor predložio odgodu za RH

Tu je i 'moćna velika Britanija'

Slovenski mediji odmah su zabrujali kako Slovenija nije sama u blokadi Hrvatske, i kako je tu i 'moćna Velika Britanija'. Čitajući sve to, postaje jasno kako slovenska javnost dovoljno dobro ne poznaje genezu raspada bivše države, pa samim tim ne razumije tko i kako danas upravlja svim postjugoslavenskim procesima. U kojima je 'glavni zadatak' prikrivanje odgovornosti UN-a i EU-a (tadašnjeg EZ-a) za nezaustavljanje velikosrpske agresije, a potom stvaranje platforme za interesno zacrtanu dinamiku širenja unije (Hrvatska bi po tom planu trebala biti dio zapadnobalkanskog paketa). To se radi relativizacijom krivnje, nedefiniranjem agresora i žrtava, a napose sustavnom 'lobotomijom' javne riječi u kojoj se teze haškoga tužitelja pokušavaju plasirati kao općeprihvaćena istina. U tom procesu, UN-ov međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju glavni je instrument europske politike, kojim i kadrovski i obavještajno i politički upravlja Velika Britanija. Čini to kroz EU, ali i kroz Vijeće sigurnosti UN-a kojim njezina politika dominira. To je politika deklaracija, rezolucija, statusa quo i forsiranja tzv. diplomatskih rješenja u trenucima kad i mala djeca već razumiju da je negdje u nekoj Ruandi, na nekom Balkanu, ili Darfuru, potrebna vojna intervencija jer je već previše nedužnih pobijano... Zamagliti ulogu britanske politike u podržavanju projekta 'Velike Srbije', uz (su)kreiranje političke arhitekture regije, glavni je zadatak glavnoga haškog tužitelja.

>> Slovenska vlada prihvatila posredništvo

Naivni Pahor i lukavi Janša

Slovenija je u ovoj priči novi, pobočni mehanizam, nadgradnja 'haške političke platforme' u sudbonosnoj godini pregovora Hrvatske, zemlje na pragu Unije već opasno udaljene od zapadnobalkanskog interesnog plana. Slovenska blokada Hrvatske je potez na koji je Pahor politički naivno pristao, a prije njega, samo puno lukavije i politički zrelije i mudrije, i premijer Janša. Prema neslužbenim informacijama iz diplomatskih krugova, cijela ova priča oko zaustavljanja Hrvatske u godini u kojoj bi trebala završiti pristupne pregovore mentorirana je protekloga travnja u Londonu. Kad se malo bolje promisli, ta priča je možda mentorirana i ranije. U prosincu 2007. Slovenija je preuzela predsjedanje EU. Inauguracijski govor prioriteta slovenskog predsjedništva održao je tada Janšin ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel. I doživio pravi činjenični debakl. Prioritet slovenskog predsjedništva, dakle, bile su zemlje 'zapadnoga Balkana' i njihovo približavanje Uniji. To inače, da ne bi bilo zabune, nije geografski pojam, već naziv političkog koncepta osmišljenog početkom devedesetih u Londonu (shema je 6-1+1 ili zemlje bivše Jugoslavije minus Slovenija plus Albanija). Rupel je tada kazao kako bi Srbija trebala potpisati SSP (Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju) i bez Ratka Mladića u Haagu. To je argumentirao sljedećim riječima: 'Hrvatska je imala potpisan SSP 4 godine prije nego što je Gotovina izručen Haškome sudu. Ako ćemo biti pošteni, trebali bismo isto tretirati Hrvatsku i Srbiju'.

>> Haag je nastavak slovenske priče dogovorene u Londonu

Koja je to moneta kojom su Britanci 'potkusurili' Slovence?

Rupel, dakle, u zanosu svoga političkoga zadatka nije znao da slučaj generala Gotovine uopće nije bio u hrvatskom okviru za SSP (dok se Mladić, inače i optuženik za genocid, nalazi u srbijanskom okviru za SSP i to kao conditio sine qua non). Rupel nije imao pojma da je Hrvatska parafirala SSP prije nego što je general Gotovina optužen. On je samo načuo da je Gotovina bio uvjet za nešto i stvar lakonski zaključio. Točnije, Rupel je pokazao elementarno neznanje pobrkavši dva potpuno različita kriterija: kriterij o SSP-u i kriterij o pridruživanju. Za to vrijeme, sadašnji premijer Pahor bio je zastupnik u Europskom parlamentu. Kad se analiziraju njegovi istupi iz tog razdoblja, a posebno istupi Jelka Kacina (izvjestitelja EP za Srbiju op.a), vidljivo je da su i jedan i drugi kroz Europski parlament promicali 'agendu zapadnog Balkana'. Koja je to moneta kojom su Britanci 'potkusurili' Slovence? Ona se zove obećanje buduće pozicije lidera u regiji. To više nije čak ni trač ili nagađanje, već nešto o čemu se 'glasno šapuće' po kuloarima briselske administracije. Priča koju su Slovenci 'popušili' samo govori da ni Ljubljana baš kao ni Zagreb nema pravog policy-makeinga, i dugoročnije analitike i strategije. Jer da ima, Sloveniji bi u tom slučaju bilo jasno da ona, jednom kad svi budemo u EU, neće imati poziciju regionalnog lidera. Neće je imati ni Hrvatska. Imat će je Srbija. Najmanje zbog svojih rojalističkih tradicijskih veza i odlične diplomacije, već zbog svojeg prevažnog geostrateškog položaja. Slovenci dugoročno sva 'britanska' obećanja mogu okačiti mačku o rep.

>> Sanader i Pahor u Mokricama prvi put u izravnom razgovoru

Hrvatska se prema Oluji odnosi nemoralno

A da ni Hrvatska ne razumije te procese, pokazuje ovaj tužan i bolan odnos države prema suđenju hrvatskim generalima. Oluja za Hrvate nije pitanje Europske unije. Nas ne zanimaju osobne ambicije Ive Sanadera ili Zorana Milanovića. Oluja je pitanje morala. Čin koji obvezuje državu da se prema njemu MORALNO odnosi. A Hrvatska se cijelo vrijeme prema Oluji u Haagu odnosi nemoralno. Kad je 2002. godine britanska diplomacija uspjela generala Gotovinu naknadno ubaciti u rezoluciju Vijeća sigurnosti, i time ga izjednačiti s Karadžićem i Mladićem, hrvatske vlasti nisu ni okom trepnule. Štoviše, tadašnja Račanova vlada uvjeravala nas je kako to što mi novinari govorimo nije točno, jer da je između Karadžića, Mladića, i Gotovine stavljen zarez, što je iznimno važno u diplomatskoj korespondenciji. Tako se pitanje izjednačavanja čovjeka koji je zaustavio srebreničke krvnike i spriječio novi genocid u Bihaću iz percepcije naših vlasti svelo na semantičko pitanje. Uvjeravao nas je u to i Joško Paro, tadašnji i donedavni veleposlanik RH u Ujedinjenom Kraljevstvu, nedavno premješten na istu poziciju u Kraljevinu Nizozemsku, točnije u Haag.

>> 'Volio bih da Slovenija iz ovoga izvuče pouku'

Hrvatska u Haag sve šalje 'bianco'

Hrvatska nije koristila gotovo ni jedan legalni i legitimni pravni i diplomatski instrument kad je riječ o predmetu 'Gotovina, Čermak, Markač'. Osim straha što će kazati glavni haški tužitelj, naša država nažalost nije pokazala ništa drugo. Da jest, poglavlje pravosuđa danas ne bi bilo blokirano. Pravilnik o postupku i dokazima u svojem pravilu 66 kaže kako je tužitelj dužan u roku od 30 dana od pojavljivanja optuženog pred sudom - objelodaniti KLJUČNE DOKAZE, dakle one temeljem kojih je sud tužitelju poklonio vjeru i potvrdio optužnicu. Naša država koje se kvalifikacija udruženog zločinačkog pothvata itekako tiče, nije u tom trenutku shvatila glavnu stvar i inzistirala na pravilu 66. Nije pitala: 'Dobro gospodo, mi smo svoje obavili, sad nam vi recite na temelju čega ste za grad u kojem je polomljeno 20 stakala, i u kojem su oštećena 3 krova napravili kvalifikaciju prekomjernog granatiranja?'. Hrvatska država nije shvatila, ili nije željela shvatiti svoju ulogu u haškim procesima, napose u Oluji na koju su i njezini građani osobito osjetljivi. A ta je uloga da svim raspoloživim i legitimnim sredstvima prava i diplomacije kontrolira političku moć glavnog haškog tužitelja koju mu imenovanjem daje Vijeće sigurnosti, te da tužitelja vraća u pravni okvir sudnice na poziciju koja mu pripada - poziciju jedne strane u kaznenom postupku. U tom smislu Hrvatska ne samo da nije iskoristila pravilo 66, nije iskoristila ni pravilo koje državama kroz kontrolu iskaza visokopozicioniranih svjedoka ili cenzuru obavještajnih dokumenta dopušta da zaštite sektor svoje nacionalne sigurnosti. Hrvatska, za razliku od Srbije, u Haag sve šalje 'bianco'. Od Laušića do tzv. Brijunskih transkripata.

>> 'Na naplatu došlo pet godina odugovlačenja rješavanja problema sa Slovenijom'

Kakvi smo lobisti?

Hrvatska u konačnici nije iskoristila svoj teško ponovljiv dvogodišnji mandat u Vijeću sigurnosti. Predsjedala je u prosincu tim najvažnijim UN-ovim poveljnim tijelom, Serge Bramertz de facto je Nevenu Jurici podnio prosinačko izvješće o suradnji država-klijenata ICTY-a. Za temu svoga jednomjesečnog predsjedanja Hrvatska nije uzela suradnju s međunarodnim kaznenim sudovima, već protuterorizam o kojemu nema pojma, i oko kojega zemlje članice UN-a nikad neće imati zajednički konsenzus. Mandat nestalnog članstva u Vijeću sigurnosti predstavljan je kao veliki diplomatski uspjeh. Premijer i suradnici su mudro prešutjeli da je našoj zemlji taj mandat dodijeljen dvadesetak dana nakon presude Mrkšiću, Šljivančaninu i Radiću za pokolj na Ovčari. Hrvatskoj je taj mandat dodijeljen da umanji frustraciju i da se našoj politici pruži prilika da učini nešto za sebe. Dobrim lobiranjem unutar VS-a uvijek se može donijeti nova rezolucija koja Gotovinu isključuje iz postojeće. Nije, međutim, učinjeno ništa.

>> 'Pahor i Sanader pokazali suzdržanu ljubaznost i usiljene osmijehe'

Nakon 12 godina istrage topnički dnevnici nametnuti kao ključni dokaz

Hrvatska je, dakle, Britaniji i satelitima sama dala placet za blokadu poglavlja o pravosuđu. Njezino bauljanje oko Haaga vjerojatno je i bit diplomatske tvrdnje o 'političkoj nespremnosti'. Naši traže maštariju haškog tužitelja, a zapravo nemaju pojma što traže. Plijene privatne bilješke, pa potom priznaju da je 6 komada topničkih dnevnika postojalo. Topnički dnevnici su jedno, a privatna bilješka nešto sasvim drugo. Ušli su u haški žrvanj ne shvaćajući da lisci tih starih diplomacija ne cijene beskičmenjake. A naša se država naspram predmeta Oluja upravo tako postavila. Dopustila je da joj nakon 12 godina istrage haški tužitelj nametne tzv.topničke dnevnike kao KLJUČAN DOKAZ, koji se kao skriva po našim službenim i privatnim arhivima. A do sada nikad to nisu spominjali ili za to pitali. Mantaju o tome sad kad im optužbe protiv Gotovine kao glavnog 'targeta' optužnice padaju. Hrvatska se aktivno uključila u 'spašavanje uratka Carle del Ponte i Sergea Brammertza'. Nije znala kazati: 'Gospodo, sad je dosta! Mi smo sve svoje napravili, a vaša optužnica je isključivo vaš problem'. Umjesto toga, vlasti su angažirale vojnu i civilnu policiju da uzimaju iskaze od topnika iz Oluje, bez upozorenja čemu oni služe, i liferuju ih u Haag.
Riječju Hrvatska je snishodljivo pristala preuzeti ulogu istražitelja haškoga tužiteljstva.

>> 'Pahor Sanadera doveo u neugodnu poziciju'

Još jedan europski presedan?

Borut Pahor najavljuje i referendum o ulasku Hrvatske u EU. Na pomolu je, čini se, još jedan europski presedan. Istodobno britanski zastupnik (laburist) u europarlamentu preporučuje Vijeću ministara da sastavi dokument koji će Hrvatska potpisati. Laburist preporučuje da taj dokument bude jamstvo Hrvatske da neće probleme s granicom raditi Srbiji prilikom eurointegracijskih procesa te zemlje. Ostaje nadati se da hrvatski premijer, ako ga se to bude tražilo, neće potpisati taj politički sarkazam.

>> Arhiva