Oduševljenje koncertom Underworlda splasnulo je sljedećeg jutra oko 10 sati kad sam shvatila da moram odjuriti na policiju prijaviti gubitak/krađu putovnice i po mokrim beogradskim ulicama spasiti goli život na putu do hrvatskog konzulata koje radi do 13 sati. Na policiji mi priopće kako im treba 24 sata za obradu predmeta i izdavanje potvrde te da je najbolje da konzulatu na drugom dijelu grada 'javim svoje stanje'. Srećom sa mnom je super frend Mirko koji me 'pacovim putevima' u najkraćem mogućem roku dovlači do potrebnih destinacija.
U konzulatu mi kažu da mi ne mogu pomoći dok ne podignem na policiji potvrdu, platim 44 eura u banci na isključivo dvije moguće adrese te nabavim dvije fotografije. Podne je i meni pada mrak na oči. Nakon izbezumljenog objašnjavanja kako ja večeras moram biti u Zagrebu, ponude mi pomoć, kažu da sve obavim i vratim se do 14 sati.
U blizini policijske postaje ulazim u fotostudio u kojem je 'crk'o računar'. Živcana k'o pas usput primjećujem kako mi nedostaje zadnja tablica na automobilu. Super fajn, pomislim si, idem se ubiti. Frend i ja zaključujemo; tablica je ukradena 15 metara od policijske postaje jer samo tada nitko nije bio u autu. Skrećemo iza ugla, nalazimo fotoradnju u kojoj sve šljaka i neispravnog automobila krećemo u potragu za bankom.
Sredim i to, odlazimo na policiju i ovoga puta dajem dvije izjave u isto vrijeme, jednu za putovnicu, drugu za tablice. Mladi policijski djelatnici mi se simpatično podsmjehuju i nabacaju kvalitetne ironije. Olakšavajuće je bilo što su na neku foru sredili da potvrde dobijem odmah. No, ipak, shvaćam kako ću pored ovakvog prometa u konzulatu biti tek oko 16 sati. Konačno odustajem, javljam i Zagrebu 'svoje stanje', spremam bunt papirologije i odlazim pod tuš.
Apetit mi se vraća sjećanjem na kreativno elektronsko ludilo sinoć u Areni. Underworld je već nastupio u Srbiji, točnije 2005. godine na novosadskom Exitu, zbog čega su se rado i vratili voljenoj publici. Krenuli su žestoko, znajući da su Srbi naučeni na vrhunsku, kvalitetnu 'elektroniku'. Špica koncerta je očekivana - sve je grunulo kad se Arenom zaorio 'Born Slippy' a u publiku bilo pušteno dvadesetak divovskih bijelih balona. Uz svjetlosne efekte dvorana je djelovala kao šarena sapunica.
Usred koncerta iz 'povjerljivih izvora' doznajem kako je zbog proglašenja epidemije svinjske gripe u Srbiji dvije tisuće ljudi vratilo kartu za koncert. Doista, tribine su poluprazne. U intervjuu za srpski Press povodom koncerta pročitala sam da izvođače to uopće ne dira, štoviše, pjevač Karl Hyde je izjavio kako nema namjeru cijepiti se protiv gripe kad će dolaziti u Srbiju. Oni koji su pak zagrizli za koncert i pojavili se unatoč zlim slutnjama o epidemiji, bili su nagrađeni glazbenim spektaklom.
Prvi puta sam doživjela da se nakon koncerta ljude ne tjera kućama već se nastavlja 'žurka' uz DJ-a. Kako mi je djelatnik Arene rekao, 'svirat će dok ima ekipe'. Ma zamislite da nakon koncerta Erosa Ramazzotija u zagrebačkoj Areni svi do jutra nastave uz dvokorak. I zato se mnogi, najčešće mladi ljudi, rado vraćaju srpskoj metropoli koja se opire granicama i u tome grabi samo najbolje.
Beograde, bilo mi je drago, a ja se sada vraćam svojem Zagrebu i njegovoj policiji još jednom prepričati 'svoje stanje'.
