Preslušali smo prvi posthumni album Michaela Jacksona

Michael Jackson 'Michael' – Ocjena: 6/10
(Sony / Menart, 2010.)

Pročitajte i ovo Zbog utjecanja na izbore Trump priznao da je znao za isplate Michaela Cohena: "Novac nije uzet iz kampanje, već je moj" Predsjednik odbija optužbe Teški udarci za Trumpa: Bliski prijatelj optužio ga za isplaćivanje novca ženama u zamjenu za šutnju

Kontroverzan za života, kontroverzna smrt, a kontroverza se nastavila i nakon smrti. Razlog za ovo posljednje? Prvi posthumni album kralja popa koji je prigodno objavljen u vrijeme darivanja i shopping groznice.

Skandal je nastao i prije nego se 'Michael' pojavio u dućanima. Ni manje, ni više je Jacksonova rođena majka Katherine Jackson u TV intervjuu izjavila da je u nekim pjesmama glas njenog sina lažiran. Kao odgovor diskografski div Sony je odmah angažirao glazbene stručnjake kako bi utvrdili i na kraju potvrdili autentičnost vokala. I na tome je za sada stalo.

Nezahvalno je ulaziti u neke teorije zavjere, iako je danas svakome tko se imalo razumije u audio snimanje i čačka po portabl studijima na svom kompjuteru poznato koliko se boja i tonalitet vokala može mijenjati samo kroz pitch shifter, a kamo li kroz malo veću paletu postojećih efekata na profesionalnoj opremi putem kojih se bez problema mogu složiti kompletni harmonijski nizovi, da ne kažemo, kompletna pjesma. Kad se još uzme koliko je novaca u igri, sve je moguće i ostvarivo.

No potpisnik ove recenzije će prihvatiti dogmu da je 'Michael' Jacksonovo djelo, odnosno nešto što je snimio, ali za života nije objavio. Ono što je jasno već nakon prvog preslušavanja jest da je Kralj popa imao debeli razlog da isti materijal ne objavi, jer u deset pjesma koje su uzete iz raznih perioda, sve od legendarnog 'Thrillera', nema poštenog hita. Nema pjesme koja nosi materijal, nema nečega što bi radijske postaje bespoštedno mogle vrtjeti u eteru.

Ono čega je bio svjestan i Jackson je da je tu uglavnom riječ o krokijima, nedovršenim skicama i nedovoljno zaokruženim idejama. Koliko god netko volio, ili imao odbojan stav prema njemu, svatko malo stariji dobro zna da je je Jackson na svakom albumu imao nekoliko planetarnih hitova.

No kako to zna biti u svijetu umjetnika, vrelo inspiracije u jednom trenutku i kod nekih presuši. U Jacksonovu slučaju i sam je bio svjestan toga. Danak inspiraciji su uzeli ovozemaljski problemi, u prvom redu sudski procesi za pedofiliju. Umjetnici su po prirodi krhka bića, stoga ne treba čuditi da je stres učinio svoje u kombinaciji s teškom ovisnošću o lijekovima, što je dokazano nakon glazbenikove smrti.

Stoga je puka tlapnja očekivati da će se s protokom vremena ukazati mogućnost da će se iz nekog ormara na Neverlandu (ili neke druge lokacije gdje je boravio) pojaviti neke snimke u rangu s 'Thrillerom'.

'Michael' je realnost i potvrda da ono što je sklepano posthumno nije ni do koljena onome otprije. Na albumu je Jacksonov glas, ali ne i njegov duh. Produkcijski ispeglan u tančine i zapakiran kao moderni pop uradak, 'obogaćen' vokalnim gostovanjima Akona, 50 Centa i Lennyja Kravitza, ali bez imalo hrabrosti i iskoraka, što je Jackson ipak znao napraviti, iako se kretao u pop vodama.

Štovatelji lika i djela Kralja popa zadovoljštinu bi mogli pronaći u 'Hollywood Tonight' i posljednje tri pjesme '(I Can't Make It) Another Day', Behind The Mask' i 'Much To Soon'. Ostatak materijala stilski isuviše zvuči kao da je netko kopirao glazbu Michaela Jacksona. U njima je produkcijska šuma zvukova pojela njegov glas koji bi trebao činiti noseću konstrukciju, kao što je to bilo svaki put do sada.

I to je ono gdje moderna tehnologija dokazuje svu svoju nemoć. Možda bi za opis najbolje bilo citirati stih pjesme 'Type', grupe Living Colour: 'Everything is posible, but nothing is real', odnosno u prijevodu: sve je moguće, ali ništa nije stvarno.

Sve treba sagledati i kroz kontekst vremena i trenutka. Mrtvim umjetnicima općenito raste cijena. Baza obožavatelja Michaela Jacksona je ogromna i album 'Michael' kao memorabilija i  nešto što se do sada nije moglo čuti od njega posjeduje određenu vrijednost. Možda bi posjedovalo i veću da su pjesme ostavljene kao skice, a ne da je pogon glazbene industrije od njih pošto poto htio napraviti album koji je bliži standardima Black Eyed Peasa, nego duhu onoga što je autor istog htio.

Tko može sa sigurnošću tvrditi da nesavršene snimke ne bi polučile jači efekt? Zar nije ogroman broj ljudi prije godinu dana pohrlio u kina gledati na brzinu sklepani glazbeni dokumentarac 'This Is It' koji se sastojao od video snimki proba pred niz londonskih koncerata koji nisu održani?

Na tim snimkama je Jackson više-manje pjevušio i s plesačima uvježbavao koreografije. Čak ni generalna proba nije bila snimljena. No upravo je prezentacija nesavršenosti tih momenata pobudila maštu kod svakoga da se zapita kako bi sve izgledalo da je uistinu sve bilo uvježbano do posljednjeg detalja i izvedeno pred prepunom dvoranom.

Mašta je vražja stvar. Šteta što se diskografski umovi nisu ravnali za tim po pitanju 'Michaela'. Bar im nitko ne bi mogao prigovoriti ništa za autentičnost materijala. Čak ni Katherine Jackson.

>> Jinx, Bombaj štampa i Iron Maiden