Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Riječki rock sastav Mandrili snimili su do sada svoj najbolji album, Prljavo kazalište nastavlja s 'Tajnim imenom' po ziheraškoj stazi pop-rocka, a norveški Satyricon i dalje slažu jednolične black metal kompozicije.


Mandrili - 'Tibet', Ocjena: 8/10
(Aquarius Records 2008.)

Mandrili su možda bend koji nema sreće, ali iz svake nevolje izađe žilaviji. Njihov drugi album 'P', kojim su se ustvari konačno trebali predstaviti široj publici u pravom svjetlu, kasnio je godinu dana zbog prometne nesreće u kojoj su sudjelovali svi članovi grupe. Izlazak Mandrila iz bolnice trajao je mjesecima.

Vezani članci Slika nije dostupna Prljavci priredili tulum za više od 20.000 ljudi Slika nije dostupna Autobusi s Velesajma voze na koncert Prljavaca

Upućeni znaju da se riječka grupa ustvari tada još zvala Mandrill. No, bizarni slijed događaja gurnuo ih je u novu provaliju. Ovoga puta, rane su bile mentalne. Naime, imali su tu nesreću da je drugorazredni američki funk-rock bend iz 70-tih istoga imena, poželio vratiti staru slavu i nije im se sviđalo što u Rijeci postoji skupina istog naziva. Odvjetnik američkih Mandrilla sudski je zabranio našim Mandrillima korištenje imena. I Mandrilli su postali Mandrili, a da ne upadnu u kolektivnu depresiju, utekli su na meditativni pohod na Velebit. 

Kad su se spustili nastao je 'Tibet', njihov treći album koji se trebao zvati 'C'Mon', no duhovna obnova i svjež zrak učinili su svoje. Nakon uvodnog instrumentala, album otvaraju stihovi: 'Miran sam, na svom Tibetu... sa smješkom promatram svijet' i jasno da su Mandrili neuništivi. A ni ono što rade nipošto nije loše. Već od naslovne pjesme albumom se prostire moćan, opori zvuk, koji se povremeno miješa i s cinično duhovitim i dopadljivo jednostavnim tekstovima, poput onog u 'Sve što nas čini takvima'.

Grupa je, za razliku od pomalo kaotičnog prethodnika ' P', na kojem su platiti danak glazbene nezrelosti i povišenom adrenalinu, svoj zvuk na 'Tibetu' ogolila do srži i sve što nude stane na liniju gitara-bas-bubanj-vokal. Srednjoškolska naivnost još im se tu i tamo dogodi ('Vampir', 'Savjest'), ali dobri trenuci ipak su puno češći. U 'Bez kontrole' postižu mračnu atmosferu Goribora, a pjesma se razvija do potpune katarze. Sličan osjećaj može vam se dogoditi i dok slušate 'Ništa više nije važno', dok čak i šablonizirane indie-rock pjesme, poput 'Tebi predajem sve' ili mahnite gitarističke 'Padam', nude pristojnu dozu adrenalina.

'Tibet' je album za koji ste sigurni da ćete ga, nakon prvog slušanja, još koji put staviti u CD-player. A ni to, složit ćete se, danas nije malo.

Prljavo kazalište - 'Tajno ime', Ocjena: 6/10
(Croatia records, 2008.)

Kad netko nakon dvadesetak i kusur godina na sceni sasvim ozbiljno izjavi da njegova grupa više nije u stanju snimiti loš album, onda nešto definitivno nije u redu. Tada je Prljavo kazalište objavilo 'Radio Dubravu' i Jajina izjava, nakon prvog preslušavanja, možda i nije bila toliko promašena. No, šteta što su takav album, pogotovu naslovni singl, već odavno snimili neki od prvoboraca britanskog punk-rocka, a Houra i momci, pod krinkom povratka 'pravom rock zvuku', u studiju samo ponovili.

'Tajno ime' također je rađeno 'čisto rokerski', ovoga puta pod izlikom 30. obljetnice benda. Album počinje naslovnom pjesmom, koja na neki neprirodni način ima nekakvog dječačkog šarma. Houra tu iskazuje svoju najnoviju opsesiju bjelosvjetskim teorijama zavjere, a Bodalec je, po običaju, nakon toliko godina staža, i dalje vokalno potpuno neuvjerljiv.No, sve se ipak nekako da progutati, pa čak i na sljedećoj, 'Male stvari', u kojoj Prljavci, kao, kuže spiku novih generacija.

Da se Houra ozbiljno misli vraćati u mladost, pokazuje i 'El klinjo', već drugu pjesmu (od prve tri) u kojoj se spominje marihuana. Je li Houra bio napušen dok je pisao ili nije, nije ni bitno, vrata percepcije ostala su mu zatvorena. Naime, njegov pokušaj socijalnog angažmana ovdje je sasvim površan i nikome neće 'otvoriti oči'. Pogotovo ne mlađoj publici na koju se cilja..

Prihvatljivi dio albuma prestaje s odslušanom 'Da mogu ispočetka', koja, vjerovali ili ne, jako vuče na Parni valjak, što je na neki suludi način, čak i simpatično. Dosadni dio počinje s 'Zašto kasno dolaziš', još jednom grandioznom baladom Prljavog kazališta, a nastavlja se u više manje istom ritmu i sa 'Ples sa vragom', 'Ako padnem' i 'Ipak', koja zvuči poput rođakinje 'Kiša jesenjih'.

U 'Šetaču snovima' propjevao je i Jasenko Houra. Daleko je to od šarma koji je imao 'Heroj ulice', no nakon nebrojenih Bodalčevih krivih naglasaka i neprestalnom borbom s ritmom, dobro je s vremena na vrijeme ponovno čuti Jajin glas.

Hourina samodopadnost i Bodalčevo cirkusantsko pjevanje pokopali su i 'Nakon', pjesmu ni o čemu, kao što su i 'Možda ti' i 'Ovog jutra'. Ako je 'Tajno ime' možda i počelo dopadljivo, do kraja albuma se taj osjećaj potpuno iscijedio. Kao 'točku na i' Prljavci su nam ponudili i nove verzije hitova 'Sretno dijete' i 'Sve je lako kad si mlad'. Ako vam je Prljavo kazalište ikada bilo drag bend, nipošto nemojte preslušati bonus materijal!

Satyricon - 'The Age of Nero', Ocjena: 5/10
(Roadrunner Records / Dancing Bear, 2008.)

Nedavni zagrebački gosti i globalno cijenjeni predstavnici norveškog black metala, objavili su sedmi album The Age of Nero'. Kod Satyricona nema prevelikih iznenađenja, oni će obožavateljima uvijek isporučiti sat vremena željenje gitarističke agresije. No, ovoga puta, članovi benda kunu se da se radi o njihovom najboljem uratku.

Izdavačka kuća to valjda od njih i očekuje da kažu, a što se samih članova tiče, njih je samo dvojica: pjevač i gitarist Satyr i bubnjar Frost. A prava istina je da se Satyricon već godinama nije pomaknuo s mrtve točke. Od uvodne 'Commando' do posljednje, osme 'Den Siste', albumom se razvlači jednoličan ton, a čak se i od jednog black metal benda očekuje malo više, hm, živosti.

Satyricon dolazi iz zemlje s bogatom black metal tradicijom. Od 1985. kada je grupa Mayhem objavila demo 'Pure Fucking Armageddon', norveška black metal scena nastajala je u krvi. Doslovno. Članovi Mayhema su, recimo, umirali jedan za drugim (ubojstva i samoubojstva), a krajem osamdesetih došlo je do fenomena paljenja crkava, kao i nasilja na koncertima.

Iz toga kaosa proizišlo je nekoliko utjecajnih bendova, koji su uvelike usmjeravali tijekove svjetskih metal kretanja. Na tom tragu nalazi se i Satyricon. Međutim, osim korektnog prenošenja black metal zvuka na sljedeća pokoljenja, Satyru i Frostu ne mogu se pripisati nikakve revolucionarne zasluge.

Koliko god neki metal bendovi mislili da su dovoljni sami sebi i da ih izolacija od ostatka svijeta hrani i nadahnjuje, dva člana jedne black metal grupe, s hrpom plaćenih studijskih suradnika, ne mogu napraviti album s dušom. Da, i black metal grupe trebale bi imati dušu, pa makar i crnu. A napisati nekoliko kvazi-mračnih tekstova i nasnimiti ih u studiju s potpunim neznancima, jednostavno ne može rezultirati ničim više od neinspirativnog, prosječnog uratka. 

Prijašnje recenzije: Randy Crawford & Joe Sample, Vlatko Stefanovski Trio, Hakuna Matata, U2