Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Kings Of Leon je koncertnim DVD- om samo podvukao crtu iznimno uspješne karijere. Glazbeno iznenađenje predstavlja novi album Grupe Thirty Seconds To Mars predvođene glumcem Jaredom Letoom, a HGM Jazzorkestar Zagreb je bio inspiriran opusom Beatlesa.


Kings Of Leon 'Live At The O2 London, England' (DVD) – Ocjena: 9/10
(Sony / Menart, 2009.)

Kad se u siječnju podvukla crta godišnje prodaje nosača zvuka u Americi, bilo svima jasno da je bend Kings Of Leon i u komercijalnom smislu trenutno najveći američki rock bend. Bili su prvi na listi najprodavanijih rock izvođača. Na drugom mjestu bili su Beatlesi sa svojim remasteriranim kompletnim opusom koji se na tržištu našao 2009. godine, a na trećem mjestu su se našli irski rockeri U2. Pored toga Kings Of Leon bio je jedini rock bend koji se u cijeloj godini uspio plasirati na listu deset najprodavanijih u ukupnoj konkurenciji.

Vezani članci Slika nije dostupna Spao na samo 52 kilograma: 'Nisam bio lijep prizor!' Slika nije dostupna Pretjerao s promjenom izgleda? Malo se previše 'uživio' u ulogu!

Za pisanje recenzije ovakvi podaci su obično nepotrebni, no u ovom slučaju su bitni radi shvaćanja kompletne slike glazbenog fenomena s američkog juga koji je jednakom snagom pokorio i britansko tržište. Kings Of Leon bukvalno su stadionska atrakcija, a tome svjedoči i unaprijed rasprodani koncert u Hyde Parku koji bi se trebao u britanskoj prijestolnici održati u lipnju ove godine.

Ono što je najvažnije jest činjenica da je ova grupa u kojoj četiri brata i rođaka, svi od reda prezimena Followill, uspjela doći na sadašnju poziciju isključivo svojom glazbom. Publika je toga itekako svjesna, što je samo još jedna čvrsta poveznica više. Kings of Leon je već prvim albumom dao novo ruho southern rocku, a glavna okosnica svega bio je na kilometre karakterističan i prepoznatljiv vokal frontmena Caleba Followilla.

Osim što se članovi grupe nisu držali nikakvih trendova ubrzo su dokazali da znaju bez problema zakopati nekoliko planetarnih hitova. Stoga uopće ne čudi što se arene poput londonske O2 rasprodaju u nekoliko minuta. Ali ono glavno u svemu jest da iza Kings Of Leon ne stoji glomazna i skupa scenska produkcija. Klasična rock četvorka koja se ne oslanja se na nikakve posebne vizualne efekte doslovce zgazi sve pred sobom svojim nastupom. Upravo to prikazuje prvi koncertni DVD grupe, snimljen u londonskiojO2 areni.

To je najklasičnija dokumentarna snimka koncerta u kojem rock bend i publika tijekom izvođenja 22 pjesme međusobno izmjenjuju pozitivnu energiju kroz glazbu. Kings Of Leon razvaljuje već od uvodnih 'Notion' i 'Be Somebody', no pravo razbuktavanje počinje s 'My Party' koja je četvrta po redu i nastavlja se na prvi hit i singl 'Molly's Chambers'.

Publika pak zna napamet neke pjesme od kojih se može i ne očekuje da ih 20 tisuća može pjevati jednoglasno, poput 'California Waiting' i 'Milk'. Očekivano potpuni raspašoj u publici se događa na 'Closer' i 'Sex On Fire', dok bend pak osobnu katarzu doživljava na 'On Call' i posebno baladi 'Slow Night, So Long' kojom je Caleb Followill interpretacijom za pamćenje zatvorio službeni dio koncerta.

Bis počinje s 'Knocked Up' himnom grupe s trećeg albuma 'Beacuse Of The Times', a nakon toga točka na 'i' su 'Manhattan' i 'Black Thumbnail'. Čak i u tom trenutku nema zasićenja, dapače Kings Of Leon stvara ovisnost, a koncert se bez problema može vrtjeti na repeat.

Jedina zamjerka je potpuni nedostatak bilo kakvog bonus materijala u obliku dokumentarca, ekstra pjesama i slično. No opet i to se može gledati kao postulat na kojem je izrastao Kings Of Leon, a to je: 'Glazba, i samo glazba.' I to dobra!

HGM Plays The Beatles – Ocjena: 7/10
(Aquarius Records, 2009.)

Opus Beatlesa uvijek je dobar zicer, kako za publiku, tako i za glazbenike, bez obzira kojeg glazbenog stila se držali. Osjetio je to i HGM Jazzorkestar Zagreb, glazbeni ansambl koji već sedam godina oblikuje mlade naraštaje hrvatske glazbene scene, ali i glazbenike i soliste iz cijele regije, naravno s naglaskom na jazz.

Rezultat je zanimljiv revijalni uradak kroz koji je još jednom redefinaran zvuk i magija koju su kao skladatelji i tekstopisci imali John Lennon i Paul McCartney.

'HGM PlaysThe Beatles' u neku ruku je naklonjen ne pretjerano zahtjevnoj publici, no svakako podsticajan za slušatelje kojima je jazz nepoznanica. Prevladava swing ozračje, a sa swingom počinje ('Hey Jude') i završava (Ticket To Ride') ovaj orkestralni album. No ima i momenata za one zahtjevnijih uših ušnih pužnica ('Eleanor Rigby' i 'Michelle') u kojima eteričnost odnosi prevagu nad ritmom.

No opet, kao štoje već navedeno, radi se o umjerenom, moglo bi se reći srednje strujaškom pristupu, koji je daleko od avangardnih orkestralnih istupa kakve su znali imati orkestri pod ravnanjem Gila Evansa, ili pak hard bop pristupa kakav je imao World Saxophone Quartet koji je prije pet godina bio inspiriran glazbom Jimija Hendrixa. No na svu sreću ne radi se o nečemu isuviše pitkom da bi primjerice Paul Anka u svojoj posljednjoj swing fazi mogao uhvatiti pjevački mikrofon.

Aranžmane potpisuju Alan Baylock i Mike Crotty, dok orkestrom ravna Sigi Feigl. Iako su improvizacijska poigravanja složena maštovito, nedostaje elemenata za zahtjevniju jazz publiku koja općenito ne voli kad joj glazbenici ugađaju niz dlaku.

Thirty Seconds To Mars 'This Is War' – Ocjena: 10/10
(EMI / Dallas records, 2009.)

Glumac Jared Leto po pitanju glazbe ima negativne predispozicije za uspjeh poput svakog glumačkog ljepotana koji se uz uspješnu filmsku karijeru usput lati i gitare i mikrofona. Za usporedbu treba samo uzeti u obzir koliko je ikad itko ozbiljno uzeo u obzir glazbene karijere Johnnyja Deppa, ili Keanu Reevesa.

S druge strane malo manje zgodne njuške i uvrnuti tipovi poput Billyja Boba Thorntona lakše dolaze do glazbene publike. Jered Leto je sa svojim matičnim bendom Thirty Seconds To Mars koji je osnovao sa svojim bratom Shannonom i kojem se kasnije pridružio Tomo Miličević s drugim albumom 'A Beautiful Lie' skrenuo dovoljno pažnje mlađe generacije slušatelja naklonjenih nu metalu i emo rocku. No opet nije se radilo o izdanju koje je trebalo dublje skenirati.

S albumom 'This Is War' situacija je potpuno preokrenuta i to u korist Thirty Seconds To Mars. Čak toliko da se ozbiljno može zapitati je li Jared Leto glumac željan glazbene karijere, ili istinski glazbenik koji je prvo uspio u životu kao glumac. 'This Is War' je pakleni koktel izuzetno širokog glazbenog spektra. Ima tu debelog utjecaja grupe U2, zatim Floydovskog posezanja za dječijim zborovima, gitarske baražne vatre po uzoru na moderne heavy metal bendove, simfoničnosti a la Muse i sve to začinjeno synthovima i loopovima po posljednjoj glazbenoj modi.

O osjećaju za radiofoničnost i popistički pristup u pjesmama koje su ciljani hitovi braća Leto i Tomo Miličević bi mogli održati predavanje. Da stvar bude dodatno zapaprena, Thirty Seconds To Mars je i u produkcijskom smislu nastupio hrabro. Prijelazi i intermezza između nekih pjesmama 'dobivaju' koncertnu publiku čime je uvjetno izbrisana granica između studijskog albuma i nastupa uživo, a bend dobiva i na dimenziji ambijentalnosti zbog igranja s aranžmanima kakvi se obično mogu čuti u obliku filmske i scenske glazbe.

Jared Leto je svoje poznavanje filmske umjetnosti tako plastično utkao u bend. 'This Is War' predstavlja istinsko moderno glazbeno epsko putovanje, koje je konceptualno zaokruženo, smisaono i nadasve uzbudljivo.

Svi poznati rock klišeji su unutra, ali su cetrifugirani u 'manufakturi' Thirty Seconds To Mars čime su dobili novi i intrigantni hibridni oblik. Jared Leto rocks, i za 30 sekundi je u stanju sa svojim bendom ispaliti slušatelja i dalje od Marsa. Izuzetno ugodno iznenađenje.

Prijašnje recenzije: Peter Gabriel, Dirty Projectors i The Stooges