Iron Maiden 'Flight 666' – The Original Soundtrack – Ocjena 10/10
Pročitajte i ovo
(EMI / Dallas Records, 2009.)
Najpopularniji britanski heavy metal bend svih vremena dijeli gušte zajedno sa svojim fanovima, koji se ubrajaju u najvjernije koji su ikad hodali planetom. Međusobna ljubav je samo naizgled jednostavna, ali ustvari zasniva se na desetljećima zajedničkog druženja i ne odstupanja od ideje što heavy metal glazba treba biti i koliko u nju treba uložiti, naravno bez ikakvih trikova. Grupa zna što fanovi žele, a fanovi znaju da će dobiti istinsku koncertnu zadovoljštinu.
Prošlogodišnja turneja 'Somewhere Back In Time' (koja je obuhvaćala i veliki koncert na Poljudu u Splitu) bila je osmišljena kao sviranje provjerenih koncertnih hitova iz vremena kad se najmlađi obožavatelji benda nisu ni rodili, odnosno period turneje 'Powerslave' (koja je potrajala više od godinu dana) kad je utvrđena set lista koja se našla i na prvom koncertnom albumu grupe 'Live After Death' iz 1985. godine.
Od tada se zna da '2 Minutes To Midnight' obavezno ide nakon 'Aces High' koja je pak idealna za otvaranje koncerta, a s 'Powerslavea ' su tu još i nezaobilazne epike poput pjesama 'Powerslave' i 'Rime Of The Ancient Mariner'. Od albuma 'Piece Of Mind' su tu također nezaobilazne 'The Trooper' i 'Revelations'. Ono čega nema na 'Live After Death Albumu' su stadionske himne koje su došle s dva najznačajnija albuma grupe iz naknadne faze 'Somewhere In Time' i 'Seventh Son Of A Seventh Son', a zajedno s 'The Number Of The Beast' (prvi album s Bruceom Dickinsonom za mikrofonom) predstavljaju niz od pet uzastopnih remek djela grupe na kojima se nalaze najznačajnije pjesme iz njihovog repertoara.
Naravno izuzetak je pjesma 'Fear Of The Dark' najprepoznatljiviji stadionski trade mark grupe, koji je za ovu priliku snimljen pred argentinskom publikom, koja spada među najvatreniju publiku gledano u svjetskim razmjerima. Pun pogodak!
No pravi gušt za fanove predstavlja istoimeni film koji je igrao i u našim kinima jedan kratki period u kojem Maideni osim što razvaljuju najveće koncertne prostore uživaju u druženju i putovanju dok frontmen Bruce Dickinson sigurno upravlja njihovim privatnim avionom. Prava bajka iz heavy metal snova kojoj se ne može naći loša strana. A jedna od zanimljivosti je da po prvi put u povijesti grupe naslovnica ne pripada maskoti Eddieju, već šestorici vremešnih glazbenika u odličnoj formi.
Dave Matthews Band 'Big Whiskey & The Groogrux King' – Ocjena: 9/10
(Bama Rags / Dancing Bear, 2009.)
Sedmi studijski album najpoznatijeg američkog jam benda očekivan je u neku ruku kao prekretnički i to najviše zbog smrti jednog od utemeljitelja grupe; saksofoniste LeRoi Moorea. Ova grupa vrsnih glazbenika predvođena skladateljem, gitaristom i pjevačem Daveom Matthewsom se može nazvati The Grateful Deadom današnjice, jer dok u matičnom SAD-u već desetljeće i pol pune stadione i koncertno sa svojim kolegama poput Pearl Jama i Brucea Springsteena na koncertima podržavali sve političke opcije i imena koja su bila u oporbi Georgeu Bushu i njegovoj administraciji, u Europi je pak ostala prilično anonimna.
Stoga dolazak albuma 'Big Whiskey & The Groogrux King' na tržište starog kontinenta je uistinu je iznenađenje, pogotovo u Hrvatsku, obzirom da su domaći obožavatelji do sada morali izdanja DMB-a naručivati iz Amerike. Bilo je i prije pravo vrijeme za tako nešto, dapače još od izdavanja prvog 'Under The Table And Dreaming' albuma iz 1994. godine, ali management je imao drukčiju viziju.
DMB je svoja najbolja ostvarenja imao u vrijeme suradnje s legendarnim producentom Steveom Lillywhiteom (koji je producirao legendarni 'Joshua Tree' grupe U2), iako su i svi naredni albumi postizali dobre prodajne rezultate, kad je grupa eksperimentirala s producentima. Tako je na prošlom 'Stand Up' produkciju neočekivano radio Mark Batson producent koji je radio s 50 Centom i koji općenito nije iz bendovskog, već hip hop miljea.
Na novom albumu ga je zamijenio Rob Cavallo, čovjek zaslužan za zvuk 'American Idiota' Green Daya, ali i emo prvaka My Chemical Romancea i njihovog još uvijek unutar žanra neprevaziđenog albuma 'The Black Parade'.
Zvuk Dave Matthews Banda moćan je na prvu loptu, već u nastupnoj 'Shake Me Like A Money' koja eksplodira kroz zvučnike nakon emotivne saksofonske minijature 'Grux' koja pripada pokojnom LeRoi Mooreu. Cijeli album pršti od ritmično-dinamičnog instrumentalnog poigravanja, ponajviše zahvaljujući virtuoznom bubnjaru Carteru Beaufordu, koji uvijek pronalazi dovoljno prostora u svakoj pjesmi kako bi je nafilao udarcima bubnja.
Oni koji po prvi put dođu u dodir s DMB-om sigurno će imati problema jer će im se sve činiti isuviše natrpano, no obožavatelji će doći na svoje, pogotovo oni koji još od albuma 'Before These Crowded Streets' priželjkuju slični album. No iako 'Big Whiskey & The Groogrux King' okvirno i teži ka tome, osjeti se da saksofon ne šara na onaj karakteristični jazzy način kako je to činio pokojni LeRoi.
Naglaska na akustičnu gitaru, violinu i saksofon nema kao što je to bio slučaj do sada. I producent i bend su najviše u prvi plan gurnuli sinkopiranu ritam sekciju Beauforda i Lessarda, a i električna gitara, starog Matthewsovog prijatelja Tima Reynoldsa je solidno zastupljena. Tako da je uobičajena arhitektura zvuka prilično izmijenjena i to je jako dobro osvježenje.
U prvi plan izlaze popističke 'Funny The Way It Is' i 'Why I Am' i lucidnošću predvode himnične 'Time Bomb' i 'Squirm'. No samo da ne bi bilo zabune, za sve one neupućene radi se o iznimno kvalitetnom bendu na tragu najboljih perioda jednog Stinga, ili Paula Simona. Svi koji traže provjerene svirače koji su u stanju 'zakucavati' (i da ih se naglavce okrene), neće pogriješiti ako odaberu ovaj životni i živahni album grupe koja je uslijed snimanja morala sahraniti jednog od svojih članova, odnosno jednog od najboljih prijatelja kako je u tom mučnom trenutku pisalo na službenoj stranici Dave Matthews Banda. Fanovima pak, na sreću, ne treba previše objašnjavati.
PJ Harvey & John Parish 'A Woman A Man Walked By' – Ocjena: 8/10
(Island / Universal Music, 2009.)
Radi se o drugom kolaboracijskom albumu PJ Harvey i Johna Parisha, još od 1996. kad su zajedno snimili 'Dance Hall At Louse Point'. Njih dvoje priču albuma objašnjavaju riječima 'folk pjesme za pogrebe, uz poneku zarobljenu ljubavnu pjesmu'. No toj poetici još se može dodati i eksplozivna sirova snagu garažnog rocka još iz vremena dok je grunge bio u povojima i dok su Sonic Youth bili nedvojbeni lideri 'buke'.
Upravo uvodna 'Black Hearted Love' nekako najviše podsjeća na Sonic Youth, dok već naredne 'Sixteen, Fifteen, Fourteen' i 'Leaving California' idu još dalje u vrijeme i prostor prema keltskom folk zvuku karakterističnom za naslijeđe Led Zeppelina. Psihodelija probija kroz 'The Chair' i 'Passionless, Pointless', dok je 'April' pomalo zastrašujuća u svojem disonantnom lucidnom pristupu, no nepatvorena punk rock energija izlazi iz 'A Woman A Man Walked By / The Crow Knowss Where All The Little Children Go' i 'Pig Will Not'.
Radi se o solidnom pomaku u odnosu na prethodni album 'White Chalk' engleske glazbenice na kojim je pretjerano zabrazdila u depresivni minimalizam. S Parishom je u dobrom emotivnom balansu, što se odmah osjeti, je se do sada pokazalo kako je PJ previše ekscentrična kad je sama, što je nepotrebno zna odvesti u ekstremne situacije.
Ovako s Parishom stvari su puno razumljivije, pa se može uvjetno reći da je čak svjesna i slušatelja koji bi trebali konzumirati 'A Woman A Man Walked By'. Iako se radi o prilično kratkom albumu (oko 38 minuta), isti kao da po završetku poziva na ponovno preslušavanje svojom ogoljenom poetikom muško-ženskih odnosa.
Prijašnje recenzije: En Face, Putokazi i Taylor Swift
