Redatelj Dalibor Matanić gostovao je u ovotjednom 'Kaj briješ'.
Vezani članci
Osobno volim neke kafiće u gradu koji nit su fensi nit okupljaju kičasti vozni park pred ulazom, stoga su lišeni lošeg ukusa i plitkih ljudi. Baš zato me uvijek razveseli kada baš takvo mjesto netko izdvoji kao omiljeno.
Redatelj Dalibor Matanić, jedan od 'normalnijih' tipova koje sam upoznala, i bez onih pitanja 'što danas znači biti normalan', jer normalni to znaju, sjeli smo u kafić Sedmicu u Kačićevoj ulici, mjesto koje najčešće posjećuju studenti Arhitektonskog fakulteta koji se nalazi u blizini ili tipovi ljudi poput Matanića; ljubitelji dobre glazbe i odlične rakije.
Prije nekoliko dana završio je snimanje novog filma, 'Majka asfalta', za čiji je scenarij nagrađen i prije nego se film počeo snimati, što je povod ovoj priči. A Matanić je, hvala bogu, sugovornik koji se već nakon prvog pitanja 'zaplaya', pa imaš osjećaj da ga nakom deset minuta poznaješ već godinama.
O tvojem novom filmu se već dosta pisalo, što bi ti izdvojio kao najzanimljivije?
Dalibor Matanić: Smrzavanje na Sljemenu!? Snimali smo dva mjeseca, siječanj i veljaču, i sve je bilo sjajno osim smrzavanja, pogotovo na noćnim snimanjima. A glumci su odlični, svi oko trideset godina, osim osmogodišnjeg Noe koji je čudo od djeteta.
Kako biraš glumce?
Dalibor Matanić: Sve njih sam dobro testirao, ali kako dobar dio njih ima iskustva na televiziji i većina na kazalištu nije bilo teško. Svima im se svidio scenarij, ta priča o nekakvom novom Zagrebu i jedva su čekali da se maknu od nečeg realnog, a ja sam ih samo pokušavao maksimalno opustiti.
Koje su tvoje tehnike opuštanja glumaca?
Dalibor Matanić: Ha, čuj, prvo ih sve izj***...
Znači, imam naslov?
Dalibor Matanić: Koja god varijanta opuštanja nekome paše ta je najbolja. Puno razgovora, puno priče, pa ako i alkohol tome pridonosi nema veze, samo da glumac bude najbolji. Oni su tu najvažniji, moja glavna ekspresija. Ne želim se služiti fensi kadrovima da zamaskiram lošeg glumca, jer su oni duša filma. A u postprodukciji možeš sve uljepšavati, međutim, ako ti glumac ne može pogoditi neke scene ili rečenice u teškoj si banani.
A kako ih opuštaš prije scena seksa?
Dalibor Matanić: Uvijek postoji ona zadnja metoda, koja je meni prva metoda nažalost po njih, a to je neočekivana i enormna količina lošeg humora. Tu ih ubijem sve! Dakle, vidim da se neka glumica treba skinuti gola, a sramežljiva je, i nakon 50 mojih loših šala počne me udarati sisama po glavi, samo da je pustim na miru i umuknem.
Don Anđelko Kaćunko se i danas križa zbog filma 'Kino Lika', hoće li 'Majka asfalta' ponuditi sličnu kontroverzu?
Dalibor Matanić: 'Nažalost' ne, jer u filmu vlada iskrena varijanta. Što se Kaćunka tiče, uvijek se sjetim da smo takve likove mi platili. U jednom trenutku je tema crkve zazvučala kao odličan temelj filmu,i bilo bi rasprava, ali smo odbacili tu varijantu i zaigrali na emocije. Vidjet ćemo kako ćemo ovaj film plasirati, zapravo me ta ideja veseli i jedva čekam.
Kaj misliš o 'Avataru', svi su ga jako hvalili kad je stigao u kina?
Dalibor Matanić: To ti nije na mojem popisu dobrih filmova, bez obzira što volim Camerona. Prije bih izdvojio Burtonovu 'Alisu u zemlji čudesa', čak i 3D verziju koju smatram boljom od 'Avatarove'. Burton je nakon dugo vremena došao na svoje, a sve je krenulo s 'Charlijem i tvornicom čokolade'.
Kad češ ti režirati neki SF film?
Dalibor Matanić: Ma horrori su meni broj jedan! Ali, ja ipak najviše volim realne filmove, oni koji nalikuju dokumentarnima. Recimo, Sean Pennov 'Into The Wild' je jedan od boljih filmova.
Što je s motom 'snimam skupe reklame i jeftine filmove', još uvijek na snazi?
Dalibor Matanić: Hah, sada je situacija malo drugačija, budući da su i za reklame spustili budžetove, sada smo na 1:1.
Je li našu filmsku industriju pogodila što ova recesija, osjetite vi to?
Dalibor Matanić: Osjeti se nagli pad budžeta, za 'Majku alfalta' potrošili smo 800 tisuća eura, što je manje nego prije. Nezavisna američka industrija je propala, nema više sredine; ili imaš pola milijarde ili milijun, dva. Nije lagano.
A srpska kinematografija, koliko si njihov poklonik?
Dalibor Matanić: Ja sam poklonik dobrih srpskih filmova, obožavam Živojina Žiku Pavlovića, Sašu Petrovića i tu staru gardu. Sredinom 90-ih su se jako počeli gledati njihovi filmovi i to dobri. Mislim da je sada gledanost u njihovim kinima kao kod nas. Film 'Munje' je pogledalo 600 tisuća ljudi, a danas ako skupiš publiku od 20 tisuća ljudi je jako dobro. Meni se najviše sviđao Crni val jugoslavenskog filma, recimo 'Fine mrtve djevojke' su nazivali neo crnim valom. Mislim da je bolje da se rade filmovi koji su dobri, a ne koji sadržajem podilaze publici i pune kina.
Što misliš o Emiru Kusturici?
Dalibor Matanić: On je postao rob politike, napustio je Sarajevo u kojem je izgradio karijeru i postao politički igrač. A sada što ti je bitnije, da si politički čestit ili da radiš dobre filmove? Dugo vremena nisam vidio njegov okej film. Ali, Küstendorf je odličan smisao za humor, pogotovo pokapanje najlošijih filmova u prošloj godini na Groblju loših filmova. Mrak mi je bilo kad su po pravoslavnom obredu pokopali akcijski spektakl Bruce Willisa 'Umri muški 4'. Ali, Kusturica je postao 'prevelik'. Primjerice, u dokumentarcu o Maradoni ima više Kusturice nego Maradone.
Provlačiš socijalne teme kroz filmove, a kako je tebi živjeti?
Dalibor Matanić: Pa, nije dosadno. Najveći problem ove sredine je što je premala. Zato je jako bitno stalno negdje bježati, priroda, nešto, da održavaš balans sa sredinom. Uvijek se sjetim Ivaniševića kad je osvojio Wimbledon, i nakon tri dana bio idiot. To je ta razina, premala je zemlja. Ali, sretan sam što živim ovdje jer smo u vrelu tema.
Voliš Zagreb?
Dalibor Matanić: Malo se poprimitivizirao, pa samo kad se sjetim da 90 posto klinaca sluša turbo folk. Ali, vjerujem da je to moda, da to vole jer se sluša, a ne zato što je dobro.
Jesi bio na nekoj turbo folk paradi?
Dalibor Matanić: Nisam, nažalost. Hokej me veseli.
Od kud sad hokej?
Dalibor Matanić: Sviđa mi se glazba koju puštaju na utakmicama. Išao sam više kao klinac na one nekadašnje utakmice Medveščaka u Domu Sportova. I mislim, sve je to super spika s hokejem, totalno amerikanizirano doduše, ali ne mogu shvatiti od kuda tamo toliko žena?
Da nisi u Zagrebu, gdje bi živio?
Dalibor Matanić: Berlin potpisujem odmah! Pa onda New York i Zagreb. Berlin ima crtu koje nemaju ni London ni New York; u sve se gradove odlazi uspijeti, a u Berlin se dolazi odmoriti od uspijevanja. Osim toga, vrlo je nastran što se meni jako sviđa. Tamo sam se iz čista mira potukao na šanku u četiri sata ujutro. Ništa kriv i iz nikakvih razloga, ali to mi je bilo simpa. Onda smo se pomirili, normalno. Užasno je vrckav grad, naročito iza tri u noći. Ima te svoje rupe, što je Zagrebu glavna zamjerka.
Zamjerka mu je i to što se stalno jamra da se ništa ne događa, a kada se dogodi onda ti koji jamraju bojkotiraju dolazak...
Dalibor Matanić: Da, pasivni su. Jednog dana kada će im voda doći do grla, ljudi shvatiti da su potratili mladost buljeći u televiziju.
Ideš kaj u prirodu?
Dalibor Matanić: Idem, ali premalo koliko bih htio.
Pa Sljeme nije daleko..
Dalibor Matanić: Pa sada smo snimali na Sljemenu! Znaš kako je dobro nakon snimanja po mraku se pješice spuštati crvenim spustom... Bili smo kao največa četa budala koja postoji.. (smijeh)
Dalibor Matanić: Očemo neke rakije popit?
Ja: Može.
Stanka
Koji je tvoj trenutačno najveći problem?
Dalibor Matanić: Hhahahahha... kako da se ispričam ljudima za svoja afterhours stanja... Ajmo obrnuto, koji je tvoj problem, kak si?
Ja: Voljela bih uloviti malo više sna, onako kao Leonardo Da Vinci koji je uspio prokljuviti polifazičan san, 'san genija'. Čovjek je spavao dva sata u danu, razbijenih na petnaestak minuta svakih nekoliko sati. Odradio REM fazu i tako izbrijavao. Fale mi sati u danu.
Imaš li neke hobije, znam da si veslao i kockao, a danas?
Dalibor Matanić: Volim se voziti u zrakoplovu, jer imam osjećaj da na ta toj brzini mozak radi brže, pogotovo kada popiješ vino čim sjedneš. Ali, muzika mi je hobi, volim puštati glazbu. Odlično je bilo u Motovunu, u Cannesu na završnoj večeri.. a ovaj petak sam u MSU-u.
Znam te viđati u Jabuci..
Dalibor Matanić: Da, to je kultno mjesto gdje odlaziš zbog atmosfere i ljudi. Jedino ova dva kretena retardirana Dabija i Sanjina, uvijek znaš što će pustiti. To su mjesta na koja se odlazim opustiti, jer ima nešto u neobojanim zidovima već 30 godina i prostoru bez previše detalja i dodataka.
Na kraju, zašto smo te fotkali u Sedmici?
Dalibor Matanić: Svi imaju svoj 'Kafić uzdravlje'.
