Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Marko Mihalinec i Velimir Grgić autori su hrvatskog multimedijalnog horor romana 'Kriza', jednako hvaljenog i od kritike i publike.


Književni dvojac Marko Mihalinec i Velimir Grgić, do sada su u Hrvatskoj bili poznati po autorstvu filmskih enciklopedija i zabavnika ‘Žuti titl’. Ovog puta napisali su svoj prvi roman ‘Kriza’. Po riječima samih autora radi se romanu koji se križa s filmom i koji je izrastao iz horora i to lokaliziranog hrvatskog horora. Nije tu samo u pitanju socijalno-ekonomsko-društveni rakurs, već istinski žanrovski pristup hororu.

Vezani članci Saša Antić Naš svestrani glazbenik radi na nekoliko projekata, a neki od njih donijeli su mu i prestižne glazbene nagrade Jezive kuće (Foto: izismile.com) - 15 Stanari otkrili jezive tajne koje skrivaju njihovi novi domovi

U Zagrebu su se pojavili zombiji nove generacije. Krvožedni i brzi. Virus koji je pobjegao iz američkog zrakoplova napravio je od zagreba bojno polje. U općim pokolju, ‘fasuju’ i neki imaginarni estradnjaci (Edo, Indira, Mate Mišo, Maja…), u sve su uvučeni i dečki iz HVIDRA-e koji silaze u podrume po oružje, pa dizajner Marko i novinar Velimir, supersportaši Mirko i Željko, studenti, mafijaši, policija i vojska, a o svemu se, kao i uvijek, odlučuje na Gornjem gradu, u sferi visoke politike i nadnacionalnih interesa.

Roman ‘Kriza’ je jedinstven i po tome što je ušao u sferu multimedijalnog. To trenutno jedini roman na svijetu koji ima svoj soundtrack, odnosno ‘originalnu knjišku glazbu’ koji potpisuje Karlo Stojčević, dok u svojim dodacima uključuje gostovanje redatelja Kristijana Milića i Dalibora Matanića.

Ne želimo šok tretiranjem, tužbama i negativnom propagandom dobivati medijski prostor. Marko Mihalinec

Popričali smo s Markom i Velimirom o ovom jedinstvenom (filmsko) književnom pothvatu, u kojem mašta ne mora strepiti pred ograničenim budžetima produkcije i od njih osobno saznali zašto estradnjaci trebaju biti ponosni ako su se zatekli u ormaru, zašto je u Hrvatskoj bitno srce, a ne glava, hoće li Georgeu A. Romeru pročitati knjigu preko telefona, ali i neke aktualne pikanterije o tome tko je objavio registar branitelja.

Roman 'Kriza' se čita u jednom dahu, a koliko je trajao njen nastanak? Od ideje do realizacije?

Marko Mihalinec: Pomalo od 2006. Prvi jednostavan koncept (Mirko protiv zombija u Pevecu) pa nadgradnja potaknuta vanjskim događajima i reakcijom okoline na njih (oba vala svinjske gripe, otkaz Premijera, propast Peveca, ekonomski kolaps, iščekivanje ulaska u EU, zagrebačke egzekucije,...). Udarnički foto-finiš i uvijek dobro došao prstohvat ludila od rujna 2009. do siječnja 2010.

Objasnite kako to u vašem slučaju izgleda kad se dva autora rade jedan roman. Svako ima svoje poglavlje? Jedan piše drugi diktira? Jedan ne radi ništa, a drugi se muči, a poslije lovorike i jednom i drugom?

Velimir Grgić: Sve pišemo zajedno, svaku rečenicu. Ovo nam je treća zajednička knjiga pa nije problem, naše dvije glave kreativno funkcioniraju kao jedna. Kada bi svatko pisao po dio, to ne bi sličilo na ništa, jer bi baš kao i hrvatske serije u kojima različiti autori pišu različite epizode, sve kvalitativno i stilski vrludalo na sve strane. Ovako se dva uma spoje u jedan pa harmonijski stvaraju svaku rečenicu.

Marko Mihalinec: Nema granica, okvira, filtera niti nepotrebnog lamentiranja koje nerijetko u timskom radu budu uteg, a ne ubrzavatelj. Moj favorit je terapeutski učinak realizacijskog procesa u kojem ideja doživljava materijalnu transformaciju rafalima tipkovnice. Neopisivi gušt, zabava i rad koji opušta.

Velimir Grgić: Ukratko, neki se ljudi zabavljaju izlascima po birtijama, a mi se zabavljamo za tipkovnicom.

U jedan potpuno novi kontekst u domaćoj prozi ubacili ste dio domaće estrade, političare i sportaše. 'Priželjkujete' li tužbe od nekih?

Velimir Grgić: Ne, jer je svaka sličnost sa stvarnim osobama slučajna. Osim toga, čak i da se netko prepozna, trebao bi se osjećati počašćenim, a ne se tužakati.

Marko Mihalinec: Ne, niti bismo htjeli šok tretiranjem, tužbama i negativnom propagandom dobivati medijski prostor. Prioritet je bio nikog ne lakunoćhrvatskaizirati, nego stvoriti likove inspirirane stvarnim osobama i staviti ih u kontekst nadrealne situacije, ali na način da svatko u određenoj mjeri bude heroj. Kako ne bismo ispali vrhunski sveznalački analitičari koji stoje sa strane i s visoka cinično analiziraju svakodnevicu, uključili smo i dvojicu likova baziranih na nama koje smo i najviše utopili u autoironiji. Jedino, nisam do sad razmišljao trebam li i jel' pravno izvedivo tužiti samog sebe?

Zašto u romanu 'izmišljeni' debeli pjevač Žak prođe gore od 'izmišljenog' repera Ede? Ima li to veze s osobnim poznanstvima?

Marko Mihalinec: Ni po čemu Žak ne prođe gore ili bolje od ikog drugog. Njegova smrt je herojski čin prijateljstva, a vlastita žrtva spašava živote kolegica i kolega estradnjaka. Osobna poznanstva ne smiju stati na put realizaciji ideje jer onda cijela stvar ode u smjeru očekivanog, a to smo svakako htjeli izbjeći.

Zašto glazbeni kritičar i glavna urednica portala u romanu nemaju ime? Štitite struku? Figa u džepu?

Velimir Grgić: Ne, jednostavno nije važno da svatko ima ime pa da se knjiga, ionako nakrcana likovima, dodatno predozira imenima za pamćenje i praćenje. To su ti male tajne velikih majstora književnosti...

Zašto kod vaših zombija nije glava slaba točka, već srce?

Marko Mihalinec: Zato što je naše nacionalno biće toliko silovano u mozak da ga zapravo još jedino pokreće junačko srce.

Koliko dugo ste krstarili Pevecom dok niste naučili raspored trgovačkog centra koji u romanu tako detaljno poznajete kao svoj džep?

Marko Mihalinec: U nekom trenu te samo najednom počnu zanimati (hobi) alati pa ti je gušt imati svoje gedore, kombinirke, čavle,... i super ti je kad možeš sam izborati rupu, začepit je tiplom i postaviti sliku na zidu. I onda je poravnati vaser-vagom. Obilaskom takvih centara uvijek si izmisliš novog posla za po doma. Je da Irena neki put doživi fraze kad donesem baš najbolje kanaliće za sakrit kablove, ali sve je to na kraju koristan i edukativan gušt.

Velimir Grgić: Upravo tako, Marko je u glavi imao tlocrt cijelog prostora, ja sam samo idejno slijedio njegova sjećanja o prostoru.

Neki se ljudi zabavljaju izlascima po birtijama, a mi se zabavljamo za tipkovnicom. Velimir Grgić

Koliko ste para potrošili u Pevecu i time simbolično pomogli njegovim zaposlenicima da dobiju plaće?

Velimir Grgić: Ne pamtim koliko sam spiskao na ručkove i kremšnite, ali sjećam se da sam tamo sebi kupio metalnu policu na sastavljanje. Dakle, više od mnogih koji kupuju po stranim šoping-centrima... Plus što je Pevec u romanu, a što je reklama koja košta više nego sav taj šoping zajedno, hehe.

Marko Mihalinec: Najskuplja stvar koju sam tamo kupio je kosilica od četiri i pol konja. Badava ti to sve kad megalomanija zarazi upravu.

Velimir Grgić: Doduše, koliko se sjećam, ja sam policu kupio na Žitnjaku, ne na Jankomiru, ali i danas na njoj stoje stare VHS kasete i stripovi...

Zašto je Kristijan Milić potpisan kao redatelj na uvodnoj špici, a na kraju romana se on ispričava da ne može dobiti pare za tako nešto i da se od toga ne može napraviti film? Jeste se vi preračunali u njemu, ili on u vama?

Velimir Grgić: Pa upravo zato. On je redatelj onoga što čitaš – filma u knjizi. Ne redatelj filma. Kojeg filma? Film ne postoji. Film jest knjiga, to je cijela poanta onog dijela projekta koji se igra s formom miješajući medije u jednu novu cjelinu, a u što se ubraja i soundtrack, prvi ikada soundtrack napisan isključivo za knjigu. Naravno da je nemoguće ovako nešto u cjelini snimiti u Hrvatskoj, zato ovo i nije scenarij za film, nego knjiga koja ima svoj samostalni život, a koja se čita tako da se vizualizira filmski u glavi.

To je bila zamisao, a sudeći po reakcijama čitatelja, uspjeli smo i u realizaciji. Izvorna filmska ideja je ionako bila jedan lik, jedan prostor i hrpa zombija. Na papiru možeš raditi što hoćeš, a ako bi se ikada dogodilo da jednog dana 'Kriza' postane film, onda bi se to trebalo pročistiti i prilagoditi novom mediju, filmu. No kako god, i film bi, kao i knjigu, režirao Milić. Koji je, ne zaboravimo spomenuti, režirao i foršpan za 'Krizu', a koji se uz pregršt drugih stvari može pogledati na www.kriza.tv

Marko Mihalinec: Uz Karla Stojčevića (myspace.com/thehendikeps) koji je radio soundtrack za knjigu, Kristijan Milić je jedan od najzabavnijih i najdražih ljudi koje sam ikad upoznao i njegov entuzijazam, ljubav za (žanrovski) film i volja su nemjerljive kategorije. Naravno da za ovakav projekt sniman na lokaciji s brdo statista i likova treba jaki budžet, ali u Miliću se ne možeš preračunati niti s reduciranijim paketom jer znaš da ćeš uvijek dobiti maksimum.

Velimir Grgić: Ukratko, čovjek je genije. Možda upravo zato od mediokriteta ne može dobiti lovu za novi film.

Slično kuka i Dalibor Matanić. Zašto ste i njemu dali prostora za klasičnu hrvatsku žalopojku – u smislu da je horor postao visokobudžetna igračka i da su redateljski entuzijasti poput mladog Georgea A. Romera prošlost?

Velimir Grgić: Zanimljivo da si ti to protumačio kao žalopojku. Mi nismo. Više kao klasični 'audio komentar' njegove 'scene'. Matanić je tu ono što je Tarantino u 'Sin City' – gostujući redatelj na jednoj sceni. Koju, dakle, komentira na svoj način u dodacima.

Marko Mihalinec: Dan kad će horor postati visokobudžetna igračka bit će dan velikih valova, a mi na obali čekati sa surf daskama, spremni da ih zajašimo i iskoristimo maksimum. Neil Blompkamp je mladi redatelj i živi prikaz kako nove nade dolaze i haraju kino-blagajnama, a pokreće ih izuzetan entuzijazam i vjera u vlastite projekte. Filmska industrija je oblik borgovskog bića čiji nagon za preživljavanjem i profitom uvijek ima otvorena vrata za mlade snage, dokle god su profitaši i spremni na rizik. I dok je filmske industrije bit će i novih Romera, Raimija i Jacksona. Neki će uspjeti i nastaviti njihovim putem, neki neće. To je život.

Kad smo već kod Romera, hoćete li njemu poslati prevedeni roman? Tko zna možda se legendarni redatelj zagrije za roman, kao što se zagrijalo i naše malo hrvatsko književno tržište.

Velimir Grgić: Pa mogli bi mu knjigu izdiktirati telefonom, možemo doći do Romerovog broja bez problema, mada nismo sigurni tko bi platio toliki račun... :) Ali nekako u zadnje vrijeme on snima takve filmove da bih ja radije da 'Krizu' ipak snimi Milić.

Marko Mihalinec: Najbolje je uvijek čvrsto biti na zemlji. Sve što je s visoka, brže padne. Upravo zato 'Krizu' sigurno i jedino radi Milić, dok Duncan Jones režira naš SF o prvoj hrvatskoj svemirskoj ekspediciji na Europu (Jupiterov satelit) 2276. godine. Krimi-sitkom o profesionalnom ubojici-šećerašu kojeg rapidno progresivno slijepilo tjera u penziju pa kao asistenta angažira mladog i ambicioznog pomoćnika s Touretteovim sindromom režira Takashi Miike, a za Ridley Scotta smo ostavili povijesni pomorsko-avanturistički spektakl 'Senjski uskoci iz Senja' kao domaću varijantu 'Pirata s Kariba'

Velimir Grgić: Naravno, oni toga još nisu svjesni, ali polako, ima vremena...

Čini se da se da ste uživali u raskrinkavanju hrvatske studentarije u romanu? Okarakterizirali ste ih kao vječito napušene besposličare koji se ne odljepljuju od igraćih konzola i ne znaju je li vani dan, ili noć, a kamo li smak svijeta.

Velimir Grgić: I da i ne. Nije to slika cijele studentarije, to su odabrani likovi koji su takvi kakvi jesu za potrebe knjige. Zapravo, ovo je u neku ruku, koliko god to zvučalo čudno, idealna slika studentarije – ona bliža našim studentskim danima. Hrvatski studenti su danas nešto drugo, često puno gore, manje 'romantično' u svojem eskapizmu i hedonizmu...

Marko Mihalinec: Ovo je jedinstvena prilika da kopipejstam što mi je na blogu , a vezano uz tekst o Zagrebu Predraga Raosa komentirala čitateljica potpisana kao Pjegavi: ma kaj bi studoši bili siromašni...imaju apartmane na jadranu, voze skuplje aute nego ja koja radim više od 13 godina, bez beda plate školarinu od soma eura, u bircevima piju skupe pive a ja cuclam kavu, nose samo marku od odjeće i obuče, a ja šopingiram na buvljaku...

Gdje skrivate 'Teslin top'?

Marko Mihalinec: Kod Velimira.

Velimir Grgić: U mojim gaćama.

Imate li u pripremu i 'Krizu 2', u slučaju da padnete u krizu s idejama pa da se poput Hollywooda počnete 'čupati' sequelima?

Velimir Grgić: 'Kriza 2' može nastati već sutra, fala Bogu pa nam ideja nikada nije manjkalo, a kako knjiga doživljava ekstatične reakcije kupaca i kritike, neće biti problema ni izdati ju. Samo je pitanje imamo li volje i vremena. Polako, ova se još nije ni ohladila, a što se tiče nastavka, možemo ih mi napisati još deset...

Tko je objavio popis branitelja?

Velimir Grgić: Ja nisam. Ali vrijeme je bilo da se razdvoje pravi heroji koji su nam spašavali guzice kad nitko drugi nije od najgore parazitske gamadi.

Marko Mihalinec: Upravo tako.

I za kraj imate li što nadodati, ili pozdraviti neku dragu osobu?

Marko Mihalinec: Pusa Ireni i pozdrav Jošku, Miri & Ivi, Esku, Saletu, Sanji, Lakiju, Hadri i veseloj ekipici za šankom. Ostali svratite na kriza.tv, formalindizajn.hr, zuti-titl.com i velimir-grgic.com.

Velimir Grgić: Hi, mom!