'Ako zaradite 20 kuna dnevno, dobro je i onda vičete joj kako sam dobro prošao! Ima nas toliko da nas je više nego kanti i samo idu u koloni jedni za drugim. Izađete li van, ne znate od kud tko dolazi, na jednom ćošku se četvero nađe i onda se jednostavno okrenete i otiđete doma', rekla nam je starija žena koja je željela ostati anonimna.
Susreli smo ju na otkupu boca isred jedne trgovine. U Hrvatskoj 900 tisuća ljudi živi na pragu siromaštva. Povratna ambalaža mnogima je jedini izlaz iz premalih mirovina ili nezaposlenosti. 'Ovi sa burze znači pošalju vam 5 ponuda za posao i u kontaktu saznate da je to firma koja mi je ostala dužna 12 tisuća kuna. Ja neću ići tražiti socijalu 600 kuna jer mogu raditi.'
Petnaest godina gospodin, kojega ćemo zvati Marko, čeka s burze dobre vijesti. S 31 godinom radnog staža ne može zatražiti ni prijevremenu mirovinu, jedino što je preostalo još su kante.
Gospodin Lazar u Hrvatsku je iz Janjeva došao prije 25 godina. Bio je zaposlen, tvrtka je propala, a on je ostao osuđen na kante. Ipak postoje i oni koji mu odluče pokloniti hranu kada ga vide. Bez posla je već 15 godina. Na burzi, kaže, uvijek isti odgovor- za njega nema posla. Pokušao je raditi i na crno, ali jednostavno nije imao sreće.
'Radio sam čak i na građevini, tri tjedna sa mojim gablecom, putnim troškovima sve i na kraju me nisu ni platili privatnici. Nisam bio plaćen, 21 dan sam radio, ništa', kazao je Lazar. U danu prehoda i više od 20 kilometara kako bi prikupio, u najboljem slučaju 100 boca, a sto boca znači 45 kuna. 'Rijetko kad kupim kruha jer je kruh 7 kuna, treba 14 boca nabrati za jedan kruh, znam naći kruh 2 dana star i još je mekani i pojedem ga.'
>> U Hrvatskoj 900.000 ljudi ne može zaraditi za OSNOVNE životne potrebe!
Nije sam, živi s nevjenčanom suprugom koja je srećom zaposlena. Plaća joj iznosi 2.200 kuna. Na stanarinu potroše 1.200 kn, a na režije 300 kuna. Dok smo s njim prolazili ulicama kraj nas je prošlo još četvero drugih skupljača.
Mjesta gdje traže boce nisu zabačene uličice, već samo središte glavnog grada. Gospođa Jurka za razliku od Lazara boce traži samo noću. Ima 55 godina i 24 radnog staža, posljednji posao u propalom Kamenskom. Već je 2 sata na ulici, a tek je pronašla jednu bocu. Prosječan broj boca koje skupi u jednoj večeri daleko je od Lazarovih stotinu. Sumnja da će pronaći novi posao, a boce njoj i njezinoj obitelji omogućuju ono osnovno- kruh i mlijeko.
Nitko od ovih ljudi nije se nadao ovakvom životu, nitko nije zamišljao da bi se jednoga dana mogao naći u takvoj situaciji. Ipak, svaki dan sve je više onih koji su primorani zarađivati kopajući po kantama za smeće. I gospodin, zvat ćemo ga Ivan, nije bio plaćen za svoj posao, a od burze više ništa i ne očekuje. Kada je shvatio da ne može kupiti kruh, trenutak je koji ga je natjerao na ulicu.
'Jednostavno kao da vam mrak padne na oči i jednostavno morate. Znači nema tu sad razmišljanja, nisam nisam nikad vjerovao da ću doživjeti takvo poniženje, to je poniženje jednog običnog čovjeka koji hoće raditi, ali nema gdje.', kazao nam je Ivan.
Najčešće jede jednom na dan, i to- najviše za najmanje novca- sendvič. Biti uspješan u pronalaženju boca, postala je umjetnost, jer je sve više onih koji po kantama prođu ispred njega. Prehoda i nekoliko kilometara za 5 boca odnosno dvije i pol kune.
U samom središtu Zagreba, na Ilici, sreli smo još jednog skupljača boca koji nas je molio da ostane anoniman zbog svoje obitelji. Radio je u Njemačkoj, kada se vratio u Hrvatsku nije mogao naći posao. Izgubio smještaj, spava na ulici jer u prihvatilištu nema mjesta. A sve što nađe u kantama, osim boca pokušava na Jakuševcu prodati.
'Teško se izlazi iz takvih situacija, ali vlada to ne vidi, kao da zažmiri, razumijete. Kao justicija ona je slijepa, ona ne zna kazni li krivog ili dobrog, pravda je slijepa.', kaže nam sugovornik.Vrijeme bez kreveta i sna krati hodajući gradom, a na takozvani najgori dan u pronalasku boca skupi 30 boca. Najgore se kaže, riješiti smrada koji vas prati iz kante u kantu.
Sve je manje boca, ali i one koje pronađu često ne mogu unovčiti. Cijene u trgovinama preračunavaju opet u boce, tih 50 lipa trenutačno im je baš sve. Kopanje po tuđim ostacima ovim ljudima nije sramota, već slamka spasa, jer oni nemaju drugog izbora. Nekada su u kantama spas tražili samo umirovljenici, danas umjesto na radim mjestima, radnici na ulici.
Ipak ljudskost koju pokažu sugrađani donirajući im boce, vraća im nadu u nešto bolje. Pedeset lipa po pedeset lipa i čovjek preživi dan, kažu. Nakon kilometara i kilometara hodanja jedinu zadovoljštinu izvuku isplatom, čak kada je to i nekoliko kovanica. Često zaboravljamo koliko je malo za sreću potrebno i da ima onih kojima je puno gore od nas.
Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite PROVJERENO putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.
DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook
Nesreća na radu
Očevid u tijeku
Duboko ispod površine
