Nanošenje štete okolišu već jest prekršaj u većini zemalja, no priznavanje ekocida najteže slučajeve uzdiže na viši stupanj kažnjivih ponašanja - kazneno djelo i donosi odgovarajuće kazne. U nadolazećom razdoblju ekocid bi mogao postati peti zločin koji Međunarodni kazneni sud progoni nakon genocida, ratnih zločina te zločina protiv čovječnosti i agresije, koji su već navedeni u Rimskom statutu.
Degradacija okoliša povezana s klimatskim promjenama ima razoran učinak na uživanje ljudskih prava za sve nas, a posebno su ugroženi djeca i mladi, upozorila je povjerenica za ljudska prava Vijeća Europe Dunja Mijatović u govoru pred Europskim sudom za ljudska prava na saslušanju u slučaju gdje grupa mladih iz Portugala tuži više od 30 država, uključujući i Hrvatsku, zbog nedjela nečinjenja u vezi sprečavanja globalnog zagrijavanja.
Presuda se očekuje najranije sredinom iduće godine, a i za nekoliko mjeseci Europski parlament trebao bi izglasati uvođenje i kažnjavanje novog kaznenog djela – ekocida, kao zločina protiv okoliša čije su posljedice teže nego što je društvena korist koja se od njega očekuje i koji je doveo do teških, raširenih i dugoročnih posljedica za okoliš.
Je li doista riječ o povijesnoj prekretnici i koji su mogući problemi te kada bi ekocid mogao biti uvršten u hrvatski zakonodavni sustav, neka su od pitanja na koja je odgovore DNEVNIK.hr potražio od Jojo Mehta, izvršne direktorice i suosnivačice organizacije Stop Ecocide International, te Martine Maldini Veronek, suosnivačice End Ecocide Croatia.
O čemu govorimo kada govorimo o ekocidu i zašto je važno njegovo uvrštavanje u kazneno pravo na svim razinama, kao i koliko smo daleko od tog koraka, ne zaboravljajući sve dosad učinjene napore?
Mehta: Trenutačno ne postoji samostalna odredba u međunarodnom kaznenom pravu koja dopušta kazneni progon pojedinaca odgovornih za ekocid - najteže slučajeve uništavanja okoliša.
Stop Ecocide International u središtu je rastućeg i dinamičnog globalnog pokreta za osiguranje priznanja ekocida kao ozbiljnog zločina na nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj razini.
Samo ove godine vidjeli smo prijedloge zakona o ekocidu ili napredovanje postojećih u Italiji, Španjolskoj (Katalonija), Meksiku, Brazilu, Nizozemskoj, Belgiji, Škotskoj i Engleskoj. Nedavno je nakon mjeseci neumorne kampanje široke koalicije političkih saveznika, Europska unija pristala stvoriti novi namjenski kazneni postupak s ciljem kriminaliziranja "slučajeva usporedivih s ekocidom".
Zašto se, i o koliko otežavajućoj okolnosti je riječ, u EU Direktivi o zaštiti okoliša putem kaznenog prava ekocid spominje samo u preambuli, ali ne i u operativnom dijelu teksta?
Mehta: Konačni tekst pojavio se nakon višemjesečnih pregovora ("trijaloga") između Europskog vijeća, Europske komisije i Europskog parlamenta koji su, između ostalog, razmatrali utvrđivanje kvalificiranog kaznenog djela s ciljem sprječavanja i kažnjavanja najtežih šteta za okoliš uključujući, kao što navodi popratna uvodna izjava, slučajeve usporedive s ekocidom.
Ovaj novi tekst predstavlja značajan korak naprijed za regionalna nastojanja da se spriječi zločin protiv okoliša i postavlja temelje za priznavanje ekocida u svakoj državi članici Europske unije.
Postoji li već mogućnost kaznenog gonjenja fizičkih i pravnih osoba za djela protiv okoliša i ako postoji (u Europskoj uniji, ali i ostatku svijeta) – je li i kako korištena?
Mehta: Francuska je trenutačno jedina država članica EU-a koja ima zakon o ekocidu u nacionalnom zakonodavstvu i ondje traje prvo suđenje za ekocid u regiji. Slučaj je usredotočen na navodno kemijsko onečišćenje u Grézieu-La-Varenneu, blizu Lyona.
Premda je riječ o jednom od najtežih zločina na svijetu, ekocid je još uvijek nerijetko legaliziran zbog prirode kapitalizma te načina donošenja i provođenja politika međunarodnih tijela i institucija u suradnji s korporacijama i bankama, pa se mnogi pitaju što će njegova kriminalizacija zaista značiti u stvarnosti. Je li riječ o lažnoj nadi i može li jedan zakon promijeniti sve?
Mehta: Predugo u domaćem i međunarodnom kaznenom pravu postoji svojevrsna rupa. Trenutačno se pojedinci ne smatraju kazneno odgovornima ako se dokaže da su njihove odluke dovele do razorne ekološke štete, poput velikih izlijevanja kemikalija ili nafte ili sječe primarnih prašuma.
Međunarodno priznanje ekocida prema Rimskom statutu Međunarodnog kaznenog suda uklonilo bi mogućnost pojedinca da se skloni iza ograničene odgovornosti korporacije ili nekažnjivosti koja dolazi s time da je dio vlasti. To će iz temelja preobraziti globalni moralni i pravni poredak u korist prirode i zauzvrat svima koji se oslanjaju na prirodu za prosperitet i opstanak.
Naravno, to nije srebrni metak ili rješenje za sve, ali imenovanje najgorih povreda protiv okoliša kao zločina imat će dubok učinak na to koliko ozbiljno tretiramo naš odnos sa živim svijetom o kojem u potpunosti ovisimo.
Koja su ključna ograničenja koncepta ekocida i zašto te kako ih nadići, ali i ima li stvarne volje za time – primjerice, gdje je u svemu tome dio koji se odnosi na klimatsku krizu, a spominje se sve češće i postericid – hoće li i on biti dio krimena?
Mehta: Ekocid jest pitanje klimatskih promjena. U to nema sumnje. Prirodni sustavi koje želimo zaštititi zakonodavstvom o ekocidu - bilo da se radi o oceanima, tlu ili šumama kao najvećim svjetskim odvodima ugljika i klimatskim regulatorima. Ne možemo se nadati da ćemo ublažiti najgore učinke klimatskih promjena ako ne kriminaliziramo uništavanje prirodnih sustava našeg planeta za rješavanje emisija ugljika.
Zakon o ekocidu također ima vrlo stvarnu ulogu u osiguravanju da se žurba za vađenjem takozvanih ''prijelaznih minerala'', poput kobalta i litija potrebnih za poticanje predloženog buma obnovljivih izvora energije, provodi u granicama koje prirodni svijet i često ranjive populacije koje žive u područjima bogatima ovim mineralima, mogu tolerirati.
Hrvatska je država koja uvelike doslovno živi od čistog okoliša, no koliko je toga svjesna i odgovorna u smislu zakonskih propisa te njihove primjene?
Maldini Veronek: Mislim da Hrvatska uopće nije svjesna koliko čistog okoliša posjeduje za razliku od ostalih europskih zemalja, zato je bitno da ga čuva i pazi. U Hrvatskoj postoje zakoni koji propisuju zaštitu okoliša i sankcioniraju njegovu povredu, međutim oni su slabo poznati javnosti te se rijetko primjenjuju u praksi.
Također, Kaznenim zakonom propisana su kaznena djela protiv okoliša, ali njegove se odredbe nažalost vrlo slabo primjenjuju u praksi. Zaštita okoliša je jako bitna i za hrvatsku ekonomiju s obzirom na to da se ona uvelike temelji na turizmu i poljoprivredi zbog čega je zaštita okoliša i jačanje postojećih zakona koji štite okoliš ključno.
Što bi i kako trebalo mijenjati i kako u tome može pomoći uvrštavanje ekocida u hrvatski zakonodavni sustav i kada bi se to moglo dogoditi?
Maldini Veronek: Direktiva mora stupiti na snagu, nakon čega sve zemlje članice, uključujući i Hrvatsku, moraju odredbe direktive uvrstiti u domaće zakonodavstvo. U tom slučaju odredbe o ekocidu će predstavljati zakonski okvir za zaštitu od najtežih oblika povrede okoliša u Hrvatskoj te će imati i preventivnu funkciju.
Odredbe o ekocidu će pomoći da se osigura zaštita okoliša tako što će se formalno propisati da su najveći zločini protiv prirode pravno i moralno neprihvaćeni. Na taj način će se ujedno pojačati važnost već postojećih zakona o zaštiti okoliša.
Kakva nas budućnost čeka ako ekocid doista zaživi kao kazneno djelo, ali i u slučaju da ga se i dalje ignorira i/ili da doživi sudbinu tigra od papira?
Maldini Veronek: Ako ekocid stvarno zaživi, njegova osnovna funkcija bit će preventivna, što znači da će se potencijalni počinitelji suzdržavati od počinjenja ekocida kako ne bi bili kažnjeno gonjeni.
U protivnom, ako se ekocid i dalje ignorira, već sama činjenica da je kažnjavanje djela ekocida propisano pomaže i osvještava postizanju krajnjeg cilja, a to je da se ekocid uvrsti u Rimski statut kao peto međunarodno kazneno djelo.
Kada ekocid postane međunarodno kazneno djelo, to će na globalnoj razini utjecati na korporacije i vlade država, podržavajući prijelaz svjetskih ekonomija na operativni prostor sigurniji za čovječanstvo.
Mehta: Nakon što Međunarodni kazneni sud formalno prizna ekocid, zajedno s genocidom uz koji mu je mjesto, trebat će ga ratificirati i usvojiti domaći pravni sustavi 124 države potpisnice Rimskog statuta. To je značajna većina svjetskih država.
Oštećenja ekosustava će se naravno i dalje događati, ali ključno je to što više neće biti prihvaćena norma. Kao jednostavna paralela, krađe se i dalje događaju, ali ne bi nam palo na pamet da ih dekriminaliziramo. Kriminaliziranjem moralne nepravde pružamo alate odvjetnicima da djeluju i govore u ime oštećenih, a društvo u cjelini više ne smatra prihvatljivim da se događa zločin.