Bez ispaljenog metka i bez izgubljenog ljudskog života čitav teritorij hrvatskog Podunavlja vraćen je pod puni suverenitet Republike Hrvatske, a proces mirne reintegracije kojim su istočna Slavonija i Baranja te zapadni Srijem i formalno-pravno vraćeni u ustavni poredak Hrvatske službeno je okončan 15. siječnja 1998. godine.
Iako je riječ o najuspješnijoj mirovnoj misiji Ujedinjenih naroda i primjeru o kojem bi trebala učiti djeca i mladi kao jednom od najvažnijih događaja u hrvatskoj povijesti, nasljeđu i iznimno vrijednom zalogu koji Hrvatska može ponuditi svijetu, mirna je reintegracija i nakon 25 godina ''čudnovati kljunaš'' Podunavlja između rata i mira. Naime, upravo je tako mirnu reintegraciju nazvao jedan od političara u ono doba.
Nakon Bljeska i Oluje Grom nije puknuo, poletjela je golubica mira, ali potkresanih krila
Bljesak. Oluja. Iduća je trebala biti Vukovarska golubica. Mogla je biti i Grom. Neka su to od imena kojim se trebala zvati, kako su se nadali mnogi, još jedna, konačna pobjedonosna vojna operacija oslobađanja posljednjeg okupiranog dijela Hrvatske koji mjesec nakon Oluje.
Umjesto pobjede oružjem izabrana je pobjeda razumom, a golubica je ipak poletjela – golubica mira. Samo što joj nije dano da (još) posve raširi krila, što i ne čudi kad se u sjećanje prizove koliko je kratko letio jedan golub u okružju jastrebova.
U službenom narativu o ratu za ljude poput Josipa Reihl-Kira rijetko se nađe mjesta, a rezime nije odveć bolji ni kada je riječ o mirnoj reintegraciji premda je se posljednjih godina kao zalog rješavanju dijela problema u Ukrajini na međunarodnoj političkoj pozornici voli prisjetiti premijer Andrej Plenković. U Hrvatskoj je, kontinuirano upozorava civilno društvo, rat još uvijek centralno mjesto sjećanja na devedesete, dok se nasljeđe antiratne kampanje i mirovnih političkih inicijativa poput mirne reintegracije stavlja po strani.
Koliko je Hrvatska zrela kao država i društvo, dobro se vidi i na tom primjeru, a gdje smo danas i koje su nam perspektive kada je riječ o ulaganju u mir, neka su od pitanja na koja je DNEVNIK.hr odgovore potražio od Lane Jurman, voditeljice programa Mirovno obrazovanje i afirmacija nenasilja, i Sandre Kasunić, voditeljice programa Borba protiv nejednakosti u Centru za mirovne studije (CMS), te Gorana Božičevića, koji puni tri desetljeća kontinuiranog međunarodnog mirovnog rada i zauzimanja za ljudska prava.
Zašto je proces mirne reintegracije Podunavlja i danas ''čudnovati politički kljunaš'' novije hrvatske povijesti i zašto vodeći ljudi u politici u Hrvatskoj nisu uspjeli prepoznati ni kapitalizirati činjenicu da je Republika Hrvatska sudjelovala i doprinijela jednom od najuspješnijih mirovnih procesa u povijesti Ujedinjenih naroda?
Sandra Kasunić: Mirna reintegracija pokazala je da je za uspješnost mirovnih misija ključna politička volja, ali i odlučan stav međunarodne zajednice da rat i krvoproliće nisu opcija. UN-ova mirovna misija UNTAES, ili kolokvijalno mirna reintegracija, u hrvatskom kontekstu jest čudnovati kljunaš jer je njome dokazana mogućnost mirovnog rješavanja sukoba kroz suradnju sukobljenih strana konflikta - u ovom slučaju Hrvata i Srba.
Nakon što je teritorij Baranje, zapadnog Srijema i istočne Slavonije reintegriran završetkom misije 15. siječnja 1998. godine, nažalost je prekinut daljnji rad na pomirenju Srba i Hrvata na tom teritoriju, ali i u drugim dijelovima Hrvatske. Tadašnjim političkim elitama bilo je potrebno kapitaliziranje na ratu i već su se dobro ocrtavale konture Tuđmanove štetne politike privatizacije i pretvorbe. Ukratko rečeno, populizam i podjele bile su potrebne političkim akterima da očuvaju svoje pozicije moći. Promocija mirnog rješenja sukoba u istočnom dijelu zemlje, prema kojoj su neki desni ekstremi bili kritični, stoga za vladajuću elitu vjerojatno nije bila najpovoljnije rješenje.
Goran Božičević: S vremenske distance vidimo da mir kao vrijednost nikada nije bio prioritet u stvaranju hrvatske države. Dijelom to objašnjavam potkapacitiranošću političkog vodstva, no bojim se da je uzrok ipak dublji. Mir kao pojam, stav, koncept, uvažava sve ljude bez obzira na etničko podrijetlo i druge različitosti. Bojim se da je problem u tim ''različitostima'' koje, ako se prihvate politički jednakopravno, postaju prijetnja konceptu jedne nacije, jedne vjere, jednog jezika i imaginarnog zajedništva koje se stalno spominje i zapravo nameće. Ukratko, mirna reintegracija iz perspektive vladajućeg konzervativnog nacionalizma više je bila nužno zlo nego nešto čime se može hvaliti.
Je li proces mirne reintegracije dovršen, trebamo li uopće govoriti o dovršetku s obzirom na to da na ljudskim odnosima i s bremenom rata i bez njega treba raditi svakoga dana?
Sandra Kasunić: Može se reći da je mirna reintegracija imala dvije dimenzije: teritorijalnu i ljudsku. Teritorijalna dimenzija, dakle ona koja se odnosi na reintegraciju okupiranog teritorija u ustavnopravni poredak RH, svakako je dovršena de facto i de iure tog 15. siječnja 1998. godine i to je bio i jedan veliki motivator za pristanak na misiju. Međutim, upitno je je li i ljudska dimenzija, dakle reintegracija svih ljudi koji su boravili na teritoriju Baranje, zapadnog Srijema, istočne Slavonije, uključujući one koji su iz drugih ratom pogođenih područja u Hrvatskoj došli na to područje.
Može se reći da je najveći dio ljudi ostao živjeti na tom području i da su naturalizirani u tom procesu. No, je li se kroz misiju ili nakon nje institucionalno radilo na pomirenju svih ljudi s tog područja, pogotovo kada su se prognani, mahom Hrvati, vraćali u svoje domove - nije. Civilnodruštveni akteri uvelike su radili na pomirenju i taj rad bio je neophodan, ali za pomirenje i pozitivan mir bilo je te i dalje jest potrebno puno više institucionalnih napora i politička volja za pomirenjem. Dakle, moglo bi se reći da ta ljudska dimenzija mirne reintegracije nikada nije posve dovršena, što vidimo npr. po redovitim trzavicama i konfliktom niskog intenziteta u Vukovaru, diskriminaciji, govoru mržnje i zločinima iz mržnje prema Srbima itd. Sve dok traju isključivanje i podjele, pravog pozitivnog mira neće biti.
Goran Božičević: Naravno da nije dovršen, no to je manji problem od toga da se na njemu uopće ne radi, bar ne sustavno i podržavajuće. Aktivna je jedino opstrukcija jer je ugroza od Srba i Srbije možda i jedina kohezijska točka koncepta hrvatstva u kojem su nedodirljivi Domovinski rat i Crkva. Neki bi je najradije nazvali Crkva u Hrvata, a ne rimokatolička, kako se zapravo zove i čijeg se trenutačnog lidera također ''podnosi'', a ne poštuje, baš poput Mirne reintegracije.
Breme rata, kako ga mi kojima smeta zovemo, nije breme za vladajuće, nego je ideološka osnova okupljanja u državi iz koje odlaze oni najsposobniji, a radne snage nedostaje i uz priljev stranaca. Gušimo se u vlastitoj pobjedi u ratu, da kratko to ocrtam, i to će i dalje biti jedan od ključnih razloga što smo na začelju Europske unije, bez čijeg bismo starateljstva bili i mnogo niže.
Je li Hrvatska, kao društvo i država, ne samo na domaćem terenu nego i u širem kontekstu, spoznala vrijednost mirnog rješavanja sporova i činjenice da na miru treba raditi i kad nema rata, odnosno da mir nije samo odsustvo rata te da treba raditi i na uzrocima, a ne samo posljedicama ratova? Ili su briga za mir i rješavanje konflikata gotovo u potpunosti i dalje uglavnom prepušteni civilnom društvu?
Sandra Kasunić: Svakako postoji tendencija aktualne hrvatske vanjske politike, primjerice u kontekstu rata u Ukrajini, da se afirmira i promovira mirna reintegracija kao primjer dobre prakse za rješavanje oružanih sukoba, što pozdravljamo i podržavamo. No, smatramo da namjere iza tih napora nisu posve iskrene tj. da se ta promocija radi s figom u džepu. Naime, mirna se reintegracija jest odvijala na hrvatskom teritoriju, međutim ona nije hrvatski nacionalni proizvod, već rezultat pritiska međunarodne zajednice, ali i suradnje Srba i Hrvata. Bez političke volje tadašnjih predstavnika i Srba i Hrvata mirna reintegracija nikada ne bi bila uspješna, svakako ne na isti način. Taj aspekt Plenkovićeva Vlada zanemaruje kada promovira tu mirovnu misiju.
Ignoriraju se i drugi aspekti koji su doveli međunarodnu zajednicu okupljenu pod krovom UN-a da ''stisne'' Hrvatsku na pristanak na mirovnu misiju, što se dogodilo na marginama pregovora o Daytonskom sporazumu. Sve u svemu, narativi o potrebi za mirom i pomirenjem danas i dalje pretežno dolaze iz civilnog društva, dok i dalje čekamo da politički vrh uistinu prepozna potrebu za unutarnjom i vanjskom politikom mira i mirotvorstva.
Goran Božičević: Mi nemamo niti jedan studij mira niti transformacije sukoba. Postoje pomaci na riječkom Sveučilištu i želja pojedinaca, primjerice na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, ali jedini relevantan je i dalje ugledan, ali neakreditiran program CMS-a, dakle jedne udruge. Mi, kao država, nismo sposobni obnoviti glavni grad i Baniju nakon potresa i da se sami građani nisu organizirali i uz pomoć iz, da citiram Dačića - ''neprijateljskih država'', obnove ne bi bilo niti u tragovima. Zamislimo se na tren o tome.
Ljudi u sustavu vape za pomoći u školama, socijalnim službama, tijelima državne i lokalne uprave. Međuljudski odnosi u kolektivima u pravilu su loši i to se uzima kao zadano stanje. Svako malo ''iznenadi'' nas monstruozno ubojstvo uz pokušaj ubojstva poput nekih ovih dana. Naučili smo živjeti s (ipak potisnutim) nasiljem, barem kad se radi o ljudima u državnom sustavu jer bez temeljite promjene neće biti ikakvih pomaka.
Dobro je da postoji ipak javnost, izvrsni novinari, umjetnici, ljudi u kulturi, a svakako i pojedinci u svim segmentima društva. No, to je sve popravljanje broda koji curi na sve strane i koji polako potpuno prelazi u vlasništvo stranaca, što nužno ne mora biti loše, ali je u potpunoj kontradikciji s vladajućim narativom o hrvatskoj puški, lisnici i tlu. To je magla koja se i dalje prodaje i funkcionira na principu spojenih posuda i uzajamnog pomaganja vladajućih u ''zemljama regije'', gdje sam ovaj eufemizam puno govori.
Koliko nam nedostaje mirotvorno obrazovanje i njegovanje kulture dijaloga kao načina rješavanja problema? Toliko se puno govori o ulaganjima, investicijama, budućnosti, no koliko ulažemo u budućnost mira – bez njega je sve ionako beznačajno?
Goran Božičević: Meni ovo pitanje zvuči nestvarno. Nema toga nimalo, naši su političari sretni što smo na ''pravoj strani', članica EU-a i NATO-a, saveznica SAD-a, to se ne propituje. Mi tučemo ljude koji nam dolaze na granice, no ni to ne radimo transparentno jer ipak postoji (još uvijek) saznanje da to nije ni zakonito, ni kršćanski, ni etično.
Klimatske promjene, koje su najveća pojedinačna prijetnja, nisu nam prioritet niti mogu biti političarima koji razmišljaju najviše nekoliko mjeseci unaprijed. Još uvijek smo okupirani povratkom koncepta nacije i vjere iz 19. stoljeća i ne vidimo u svojoj uskogrudnosti (ne svih - vladajućih i utjecajnih) da se zemlja uništava, da će nam uskoro milijuni ljudi pristizati zbog suša i poplava, da se voda, šume, obala moraju štititi jer su javno dobro. Ispričavam se na nepristojnom izrazu – javno/opće dobro. On se tretira kao prijetnja, uvreda.
Istovremeno imamo niz ljudi, udruga i struka koje imaju što ponuditi. Nije policija uvijek bila ovako nisko dovedena politikom, bilo je perioda, baš poput Mirne reintegracije, gdje je sjajno obavljala složene zadaće.
Lana Jurman: Centar za mirovne studije od svojeg se osnutka, dakle već više od 25 godina, bavi mirovnim obrazovanjem, međutim direktan i participativan rad kakav provodimo ograničen je malim dosegom. Kada govorimo o mirovnom obrazovanju, mislimo na ''cjelovit participativan proces koji uključuje učenje 'o' i 'za' demokraciju i ljudska prava, nenasilje, socijalnu i ekonomsku pravdu, rodnu ravnopravnost, održivi razvoj, demilitarizaciju, izgradnju mira, međunarodno pravo i ljudsku sigurnost, i kao takvo ne može se zatvoriti u jednu disciplinu'', kako i stoji u našoj publikaciji ''Učiti za mir'', te je njegov cilj usvajanje vještina, znanja i stavova koji će utjecati na cijeli život i rezultirati promjenama u zajednicama i društvu.
Pitanje kojim se često bavimo je kako ovim temama i vještinama doprijeti do svih i odgovor se nameće sam - jedino kroz formalno obrazovanje. 2010. godine istražili smo postoji li mogućnost uvođenja ovih tema u formalne obrazovne kurikulume i rezultati su nam pokazali da se mirovno obrazovanje mora uklopiti u širu interdisciplinarnu priču u kombinaciji s obrazovanjem za ljudska prava i demokratsko građanstvo.
Načelno, građanski odgoj i obrazovanje uveden je u hrvatske škole, ali tek kao jedna od sedam obaveznih međupredmetnih tema, što za sobom povlači velik broj upitnika: kako pratimo kvalitetu provedbe međupredmetnih tema, kako se za njih pripremaju nastavnici, koliko su ih svjesni učenici i koliko one na kraju zaista doprinose razvoju učeničkih kompetencija? Unutar građanskog odgoja i obrazovanja mirovna komponenta je na margini, tako da je zaključak svakako da učenike nedovoljno pripremamo za konstruktivno bavljenje suvremenim izazovima. Najviše, a još uvijek nedovoljno radi se na razini prevencije direktnog (vršnjačkog) nasilja, a koje moramo razumjeti često kao samo manifestaciju dubljih uzroka konflikata i strukturnog nasilja.
Iako je broj aktera koji se bave mirovnim obrazovanjem na nacionalnoj razini malen, mogu se primijetiti neki pozitivni iskoraci, poput priznanja "Krunoslav Sukić" za mirotvorne škole koje dodjeljuje Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek ili pak Škole mira Mrkopalj, koja se revitalizira. Za kvalitetno bavljenje mirovnim obrazovanjem potrebna nam je i sveobuhvatna revizija sadržaja i tema predmetnih kurikuluma, osobito društveno-humanističkih.
Moramo zaviriti u to što su nam fokusi, na banalnoj razini - jesu li to bitke, generali i nacionalni neprijatelji ili antiratni i nenasilni otpori, suradnja i solidarnost? Sve u svemu, obrazovanje mladih u sadržajnom smislu jest jedan bitan faktor, no on nije jedini.
Daljnja pitanja su kako i gdje obrazujemo i odgajamo djecu i mlade; uče li zajedno ili odvojeno; kako uče i tko ih uči; koja su im mjesta susreta, igre, stvaranja zajedničkih sjećanja i budućih planova. Uz taj obrazovni faktor ova se pitanja tiču i političke kulture - na koji način domaći političari pričaju o Srbima i ratu tijekom devedesetih; zašto i u kojim situacijama koriste i ''podgrijavaju'' tu temu i što to čini s društvom u cjelini; kako i zašto mediji prenose netrpeljivosti, stereotipe. Znamo da je politička volja jedan od najznačajnijih faktora u promjenama koje su nam potrebne za uspostavu mira i pomirenje te je stoga bitan rad na zagovaranju prema vladajućima na svim razinama da prepoznaju značaj mira i pomirenja za dobrobit svih nas.