Neki ljudi jednostavno odbijaju igrati po pravilima i ne biraju nužno lakši put. Na prvu mogu zvučati kao pravi čudaci, a njihove ideje potpuno suludima. No ima onih koji pronađu svoj put i pokrenu uspješan posao. Priča o doktoru znanosti s FER-a koji je napustio posao kako bi – pekao roštilj, zaista zvuči bizarno. A onda upoznate Davora Šuškovića...
Prvi roštilj kupio je prije šest godina, nakon radionice na koju ga je prijavila supruga. Odmah se zaljubio u američki stil pečenja mesa te počeo učiti i eksperimentirati. Postao je stručnjak za posebne komade mesa, ugljen, vatru, marinadu, suho zrenje, sporo kuhanje, metode direktnog i indirektnog pečenja…Na roštilju je pripremao juhe, glavna jela, ali i deserte.
Ubrzo se pročulo da netko priprema ukusnu hranu na roštilju, ali do nje nije lako doći jer se ne poslužuje ni u jednom restoranu. Ovaj je kuhar svoje delicije pripremao – na balkonu svog stana u zgradi. Možete li zamisliti redove automobila u uličici, kako čekaju svoju narudžbu, a da bi došli po nju, prelaze i 20-ak kilometara? Baš je tako izgledala ulica u kojoj živi. Na narudžbe se čekalo tjedan dana, iako je svoje burgere, rebarca i steakove ovaj zaljubljenik u roštilj pripremao tri puta tjedno.
I mogao je roštilj ostati samo hobi, ali u priču se upleo netko koga bismo mogli nazvati drugim dijelom slagalice. Svoje oduševljenje roštiljem Šušković je prenio na Gorana Vrabeca, koji je već bio uspješan poduzetnik, pa je dvojac krenuo u zajedničke projekte. Osnovali su obrt za ugostiteljstvo i počeli kuhati na festivalima i privatnim događanjima. Obojici je to bio tek hobi, a novac koji su zarađivali ulagali su dalje, dok su sami bili tek volonteri.
Napustio siguran posao
Priča je ubrzo toliko prerasla hobi da povratka više nije bilo. Goran je povukao idući potez i predložio da se ozbiljnije posvete tom poslu.
"Na svom poslu elektroakustike dogurao sam visoko, u obrazovanju i do vrhunca jer sam doktorirao. Znanje koje imam u tom području svrstava me u vrh stručnjaka u Hrvatskoj. Nestao je strah hoću li se, ako odem, više moći vratiti. Znao sam da sam toliko stručan u tome da će uvijek biti mjesta za mene, ako se odlučim vratiti", priča Davor i dodaje kako je odluku pojednostavnila i činjenica da su Vrabec i on već stvorili određeni kapital.
"Nije bila laka odluka, ali u trenutku kad sam prerezao znao sam da sam donio dobru odluku. Kad je došao moj prvi radni dan na novom poslu, jedino što sam se mogao pitati jest – zašto to nisam učinio ranije. To je takvo olakšanje", priznao je.
Iako su ga podržavali, roditelji su smatrali da je njegov potez riskantan.
"Jasno je da žele najveću sigurnost svojoj djeci i htjeli su da mi to ostane hobi. Sjećam se, radio sam jednu svadbu i tata je iz nekog razloga išao u kupovinu sa mnom. Kad je on vidio ta kolica puna svakakvih namirnica, jer mi po svadbi radimo 15 do 20 sljedova, on je rekao samo: 'Sine, u što si se ti uvalio?' i to mi se baš urezalo, a u tom trenutku meni je to već postala rutina. Mi ovaj posao radimo jako dobro i guštamo u tome. Dok god radimo ovako kvalitetno, vidim samo svijetlu budućnost za nas. Ne vidim to kao riskantno", smatra Davor.
Sve popularniji
Njihova hrana postala je pravi hit, radionice se pune nevjerojatnom brzinom, a česti su gosti i raznih festivala. Tempo rada i broj angažmana lako bi umorili bilo koga tko zaista ne voli stajati uz roštilj, družiti se s ljudima i razgovarati o hrani.
"Nekad se dižem u 5:30 i počnem pripremati, a vratim se kući u ponoć. I svejedno uopće nemam osjećaj da je to bio radni dan. U ovih osam mjeseci pao mi je tlak, sve je puno ljepše, ja sam pozitivniji. Non-stop u autu pjevam, od pjesama Ivane Brkić, Vesne Pisarović do E.T.-a. Posložile su se stvari", kaže.
"Ja se volim okružiti super ljudima. Ako postoji imalo stresa, to je onda nekoliko dana ranije zbog pripreme i rokova, a onda kad događaj počne, to je takvo uživanje. Volim tu interakciju s ljudima i obožavam pričati o mesu, otkrivati ljudima nove stvari o kojima ja prije osam godina, kada sam drugačije pekao ćevape, nisam imao pojma. Sada mogu znanje prenositi dalje na zabavan i interaktivan način i širiti tu kulturu roštilja. Jer nije roštilj ono što dođe na stol, roštilj je cijela ta atmosfera, ljudi, priče, cuga, zafrkancija… Nema toga u nekom drugom kuhanju, to je specifično za roštilj i uvijek je oko toga velika pozitiva", objašnjava.
Ovog tjedna Goran i Davor održat će 12. radionicu u ovoj godini, a na njih dolaze ljudi iz cijele Hrvatske, od potpunih amatera koji žele nešto probati i naučiti, do vlasnika restorana koji to vide kao oblik savjetovanja da bi proširili svoje poslovanje.
Na kraju, ovaj tim upisan je kao prvi hrvatski sudionici prestižnog natjecanja u pečenju roštilja koje organizira američki KCBS – najveća kulinarska organizacija u svijetu. Njihovo jelo s junećim prsima (brisket) osvojilo je ukupno šesto mjesto, što je veliki uspjeh s obzirom na to da su se natjecali s ekipama koje na takva natjecanja idu već 30 godina.
"Jako su stroga pravila. Shvatili smo da smo mi Hrvati još daleko iza svega toga kako oni rade roštilj. Okusi s kojima se oni igraju, način pripreme, koliko oni ulažu u to meso u svakoj fazi, od pripreme i procesa dimljenja i završnice, to je nevjerojatno. U svakom zalogaju bilo čega što smo tamo probali može se osjetiti apsolutno sve od toga što su radili", objasnio je Davor i dodao kako se nadaju da će se još netko u Hrvatskoj zainteresirati za natjecateljski roštilj kako bi zajedno mogli učiti i napredovati.
Dvojac zasad ne planira otvoriti restoran, smatraju da bi to još uvijek bio rizik zbog količine posla i broja ljudi koji su im na raspolaganju.
"Ne znam što će biti i hoćemo li za pet godina ima tri restorana ili sedam food truckova ili ćemo raditi radionice po cijelom svijetu, vidjet ćemo u kojem će nas smjeru sve to odvesti. Radimo i gledamo u što ćemo dalje ulagati", zaključio je Davor.