Projektil je uspješno udario u dno kratera brzinom od 9.012 kilometara na sat. NASA se nada da će udar podignuti dovoljno prašine kako bi satelitu LCROSS (Lunar Crater Observation and Sensing Satellite) ‘odala’ postojanje vode na mjesečevu tlu. Četiri minute nakon udara projektila LCROSS je prošao kroz oblak prašine prikupljajući podatke koje šalje na Zemlju.
Pročitajte i ovo
Projektil težak 585 kilograma ispaljen je nedaleko od kratera Shackleton, odnosno mjesta na kojem bi se trebala graditi svemirska postaja čije se dovršenje očekuje 2024. godine. 79 milijuna američkih dolara vrijedna misija otkrit će nalazi li se u kraterima u sjeni uistinu led. 'Teško je reći što smo ovdje vidjeli. Vjerujemo da su instrumenti izveli očekivano', rekao je netom nakon eksplozije Michael Bicay iz NASA-e. Projektil je udario u blizini mjesečeva južnog pola te izbacio 350 tona prašine.
Američka svemirska letjelica lansirala je projektil na Mjesec, koji je načinio 19 metara široku i i četiri metra duboku rupu kako bi se dokazalo da ondje ima vode. Projektil je lansiran oko 13.30 sati po srednjeeuropskom vremenu prema Mjesečevoj površini, izvijestili su iz Cape Canaverala. NASA se nada da će udar pokazati kako na Mjesecu ima vode.
>> Bombardiranje je priprema za letove u dublji svemir
Ovo je važno jer bi postojanje vode na Mjesecu olakšalo aktivnosti koje se provode u svemiru. Ne samo da bi astronauti imali vodu za piće, već i za prozvodnju goriva za rakete. Najveći teleskopi na svijetu bili su usmjereni prema krateru Caebus na južnome Mjesečevu polu gdje je pala raketa LCROSS opremljena osjetljivim instrumentima. Astronomi iz kontrole misije kažu da instrumenti rade kako treba i da će ubrzo početi stizati podaci, iako će proći još nekoliko tjedana da bi se pouzdano zaključilo ima li na Mjesecu vode. Znanstvenici će sada tragati za česticama vode koje, kako vjeruju, ima u izobilju u Mjesečevim kraterima. Udar je zamišljen tako da bude nalik udaru velikih, prirodnih asteroida koji na Mjesec padaju nekoliko puta mjesečno. Meta rakete bio je 100 kilometara širok i četiri kilometra dubok krater, a udar se dogodio u idealnim svjetlosnim uvjetima za teleskope.
