Koliko puta ste pročitali svjedočanstva ljudi koji su otišli živjeti i raditi u neku od stranih zemalja da bi na kraju te svoje avanture zaključili kako je ipak najljepše živjeti u Hrvatskoj, kako su tu najbolji ljudi, ali i zabava.
No, ova Hrvatica, na radu u Kölnu, ima posve drugačiju priču.
'Kad odlazite s rodne grude, svašta vam prolazi kroz glavu. Hoću li se snaći? Jesam li nedovoljno zrela i sposobna? Kako će me prihvatiti? Hoću li pronaći sitna zadovoljstva i prave prijatelje koje sam imala kod kuće? Hoću li se znati prilagoditi? I na kraju krajeva - hoće li ta avantura biti vrijedna svega što ću izgubiti? Hoću li dobiti dovoljno toga zauzvrat?', prenosi Croexpress priču Hrvatice koja živi u Njemačkoj.
Na posve zanimljiv način ova žena opisuje svoje iskustvo života u Njemačkoj.
'Sada sam već upoznala nekoliko obitelji koje su otišle. I znate što? OOOODLIČNO IM JE!! Ali ne kao, ok smo, plačemo svaki dan za kavom na rivi/trgu/korzu, ali šta ćemo! Već kao 'živimo četiri puta bolje neko kod kuće i boli nas kuki. Kad se zaželimo djedovine, odemo na tjedan dana i mašala. Ako odemo na 2 tjedna, već nam bude previše.' I ne, ne karikiram. Za sve dušebrižnike, četiri puta bolje ne znači (samo) materijalno bolje. Zašto cijela ova čitaba? Zato što sam, valjda tristoti put do sada, naletjela na jedan od članaka/postova sa temom 'Je, zarađuju se gore pare, ali NEMA GORE ŽIVOTA, braćo i sestre, nema! Ne zna Švabo šta je život, živi samo na godišnjem, inače crnči kao u rudniku, ne vidi svjetla, života, a kamoli kave. Prijatelje nema jer ih nema kada imati. Smrt je to!' Hoćete li da vam malo ispričam kako Švabo nema život i nema života do blaženog hrvatskog života? Pa krenimo!', odlučila je ova žena ispričati svoju priču, prenosi Croexpress.
Odgovor na pitanje znaju li Nijemci za društveni život
'U jednom od tih 'Oh, sudbo kleta!' članaka navode i kako 'Ne zna Švabo za društveni život - nema tamo odlaska u restoran više puta tjedno, u kino više puta mjesečno, nogomet i piće s ekipom'. Pa ja ne znam za vas, ali ja, recimo, u Hrvatskoj sam naručivanje pizze kući doživljavala kao 'danas ćemo se raspojasat!' večer. Koliko vas je u Hrvatskoj više puta TJEDNO u restoranu?! A o kinu da ne govorim - prije nego smo otišli, nagovorila sam muža da odemo u kino jer nismo bili, pa brat bratu, dobrih 6 mjeseci. Gledali smo Suicide Squad, tek pristigao u kino. Kad mi je žena na blagajni za dvije karte naplatila 102 kn (a nismo uzeli NIŠTA za jest), vilica mi je skoro dotaknula pult. 102 KUNE!! STO DVIJE KUNE!! Još uvijek se nisam oporavila. Idete li vi više puta mjesečno u kino, drugovi i drugarice? Kazalište neću ni spominjati. O druženju s ekipom ne mogu previše jer nismo dugo tu, ali ovako usput mogu primijetiti da smo jučer imali divnu glazbenu kulisu u ulici. Zbor. 10-ak ljudi je bilo u jednom stanu i pjevali su! Krasno. Još krasnije je bilo što su u 22:00 začepili, zatvorili prozore i - nastavili se družiti. To su te fore s društvenim životom - moja baka koja živi u Minkenu i, je l', BAKA mi je (dob procijenite) ima tjedna druženja s 'kuglačima'. Cijeli život sam slušala o tome i mislila 'majketi, ona stvarno voli kuglat'. Prije par godina me povela. Znate što znači tjedno kuglanje? Imaju termin u kuglani, privatnu prostoriju sa stazom i konobarom. Njih 5 parova tu dođu pit, jest, družit se i, povremeno, kuglat. To su 'kuglači'. Koliko vaših mama ili baka uopće ima 'slobodnu aktivnost'? Ili ne postoji ili si je ne mogu priuštiti.
I mislim da je to općenito činjenica koju si ne želimo priznati - kod nas se sjedi po kavama jer a) to jedino postoji od ponude i b) to si jedino možemo priuštiti! Kava košta 7 kn. Sat vremena u igraonici >20 kn. Članarina u teretani 200 kn, a to je samo članarina. To je samo primjer. Godinama se već spominje da naše more našim ljudima postaje preskupo. Nije u našoj platežnoj moći. Sjetite se, molim vas, ponovno godišnjeg odmora mog stanodavca. I nemojte se zavarat da je 'imućan' - i on iznajmljuje ovaj stan. Ljudi izvan Hrvatske također imaju društveni život i sitnice koje život znače. Nismo mi jedini, niti posebni, niti odabrani - to je ljudska potreba. Ove fore sa 'ne zna Švabo šta je život!' su priče o babarogama za malu djecu. Dajte molim vas, ovdje sam nepunih mjesec dana i kvaliteta života mi je skočila barem za duplo. A nisam kupila ni bmw, ni oblekicu - život mi je sadržajniji i jako malo prostora otpada na sve ono što nam oduzima vrijeme, a nepotrebno je.
Na onu rečenicu 'ovdje stvarno moraš raditi' se neću ni osvrnuti. Ustvari, hoću - da li vi mene zaje***ate?! Mislite, netko od vas očekuje da ZARADITE vlastitu plaću?! Strahota! Odmah ga tužite za kršenje ljudskih prava! (A tu STVARNO neću ulaziti u analizu 'zašto smo tu gdje jesmo' pošto bi svi plaću, ali ne i posao). Često čujem i onu kako smo se svi koji smo otišli 'prodali'. Jer ovdje poslušno radimo sve što nam se kaže i najednom nam je ovdje sve dobro. Pa recimo to ovako, ako nam je odjednom većini sve dobro, nije vam palo na pamet pomisliti da je onda možda stvarno dobro?! Ne vidim po čemu si poslušan crv ako te se poštuje i cijeni. Ako te se ne diskriminira i ne preskače po hijerarhiji. Ako imaš jednaka prava kao i svatko drugi u toj državi', piše ova Hrvatica.
Ostatak njezine priče možete pročitati na Croexpressu.
