Takvo što najnormalnija je pojava, primjerice, u Irskoj. Za nekoga naviknutog na masovno neplaćanje karte, kao što je slučaj u Zagrebu zbog čega se ZET aktivirao dodatnim pojačanjem u redovima konduktera, to ne može ne ostaviti dojam.
Pročitajte i ovo
Autobusi javnog prijevoza u Dublinu uglavnom su doubledeckeri, a na njima postoje samo jedna vrata, na početku vozila. Građani uredno u redu čekaju da putnici prvo izađu iz vozila, nakon čega jedan po jedan, bez iznimke, kupuju kartu kod vozača. Iako i za izlazak i za ulazak putnika postoje samo jedna vrata nervoze nema, čak ni u vrijeme kada svi idu na posao.
>> Evo zašto se u Ljubljani nitko ne šverca u javnom prijevozu!
Kada putnik u Dublinu uđe u autobus, ukoliko nema pokaz kojeg registrira na posebnom automatu, kupuje kartu. No, za kupnju karte obavezan je točan iznos – i to je tamo najnormalnija stvar. Nakon što vozaču kažete svoju destinaciju, on vam ovisno o broju stajališta izračuna cijenu i vi točan iznos ubacujete u automat koji vam isprinta kartu. Ukoliko se dogodi da nemate točan iznos, što su rijetki slučajevi, od vozača nećete dobiti ostatak novca. Tada vam vozač izdaje potvrdu da ste za određeni iznos preplatili kartu, a povrat novca dobiva se u centralnom uredu autobusnog prijevoznika, na temelju potvrde koju vam je dao vozač.
U Zagrebu cijena vožnje ista, u Dublinu - plati koliko se voziš
Osim građanske kulture pri plaćanju autobusne karte, zanimljivo je i povjerenje prilikom vožnje autobusom. Naime, na ulazu u autobus postoji polica, to jest, prostor predviđen za odlaganje (većih) torbi. Putnici s većom prtljagom je redovito odlažu na predviđeno mjesto i, onaj ključni dio, odlaze na kat autobusa potražiti slobodno sjedeće mjesto. Bez straha da će im netko pri izlasku iz vozila jednostavno pokupiti torbu i pobjeći s njom.
>> Zagrebački studenti bojkotiraju ZET: Doznajte čega su se domislili!
Kada vas se prilikom turističkog posjeta stranoj zemlji dojmi ponašanje građana u javnom prijevozu, i to na vrlo pozitivan način, zapitate se u čemu je stvar. Prvo pogledajmo cijenu karte.
U Zagrebu je cijena vožnje ista, bilo da ste se vozili jednu ili 10 stanica. Ukoliko imate e-vrijednosnu kartu platit ćete 10 kuna, za kartu kupljenu izvan vozila izdvojit ćete 12, a u vozilu 15 kuna. Kupite li kartu putem SMS-a to će vas koštati 12 kuna.
Vozite li se dublinskim gradskim prijevozom platit ćete kartu ovisno o tome koliko stanica se vozite. Prema tome, ukoliko se vozite jednu do tri stanice vožnja autobusom u Dublinu će vas koštati 1.40 eura (oko 10 kuna); za četiri do sedam stanica izdvojit ćete 1.90 eura (oko 13 i pol kuna); ukoliko se vozite osam do 13 stanica to će vas koštati 2.15 eura (15 i pol kuna), a više od 13 stanica stoji 2.65 eura (oko 19 kuna).
>> Incident u tramvaju: Putnica tvrdi da ju je kontrolorka udarila šakom u glavu
Dakle, iako je režim plaćanja karte u Dublinu više fer karta je skuplja nego u Hrvatskoj, no ovdje u obzir treba uzeti veći standard u Irskoj prema kojemu cijena karte nije visoka. Za lakšu usporedbu, prema podacima Svjetske banke BDP Irske za 2010. godinu iznosio je 210 milijardi dolara, dok je iste godine BDP Hrvatske iznosio 60 milijardi dolara.
'Znate li koja je razlika između Nassau Street i D'Olier Street? U 50 eura.'
Poštivanju plaćanja karti vjerojatno pridonose i kazne, ne samo za osobe koje nemaju kartu, već i za one koji su kupili kartu za manje stanica nego su se vozili, pa radilo se samo i o jednoj. Kako bi se putnike podsjetilo na to u vozilu stoji obavijest: 'Znate li koja je razlika između Nassau Street i D'Olier Street? U 50 eura.' Nasuprot tih 50 eura (oko 360 kuna) 'dublinske kazne', stoji 200 kuna 'zagrebačke', ukoliko se plaća na licu mjesta. Završite li zbog neplaćene karte na sudu, troškovi mogu porasti i na 600 kuna.
Unatoč tome, trend neplaćanja karata u javnom prijevozu je i dalje na snazi. Iako je i Irska opet ušla u recesiju te bilježi pad BDP-a situacija s građanskom kulturom se, barem za sada, nije promijenila. Stvar je, čini se, u uređenoj državi.
