Ramirez, Voland Le Mat i In-puls

Ramirez 'Divovi i kamikaze', Ocjena: 8/10
(Menart, 2009.)

Pročitajte i ovo Nova izdanja Jinx, Bombaj štampa i Iron Maiden Nova izdanja Joke, Seal, Phil Collins i Ibis

Dok dio kritičara i struke već godinama žali što se Ramirez nisu rodili u nekoj 'normalnoj' zemlji, poput Engleske, Aljoša Šerić i ekipa i dalje se doimaju kao da su zadovoljni samim time što netko uopće raspravlja o njihovoj glazbi, a svoju su 'indie-priču' polako doveli do trećeg albuma.

Aljoša Šerić, koji ima i sve uspješniju odvjetničku karijeru, već se drugim albumom Ramireza 'Copy/Paste' prometnuo u ponajboljeg pjesnika domaće scene, čiji bi stihovi mogli jednako dobro funkcionirati na papiru, kao i uz glazbenu podlogu.

Ni 'Divovi i kamikaze' nisu iznimka. S tim da će svi oni koji očekuju domaću verziju Coldplaya ili Starsailora, ostati zatečeni kad shvate da četiri Ramireza ovoga puta više vuku na najslavnije gitarističke dane Radioheada. Album otvara 'Fantastično, bezobrazno', koja od starta diže adrenalin svojim turobnim riffovima, kojih se ni Joy Division ne bi posramili.

Ramirez se srećom nisu previše uljuljali u melankoliju, kojom su obilovala prošla dva albuma. Zvukovna grandioznost s 'Copy/Paste' na 'Divovima' je zamijenjena intenzivnim, čvršćim i gitaristički ukorijenjenim albumom, čija punokrvnost djelomično opada u pjesmama 'Nebo nad Rijekom', 'Silan', 'Točka' i 'Učini nešto danas', koje najviše podsjećaju na tipične pop-adute Ramireza kakvog smo poznavali.

Najjači trenuci 'Divova i kamikaza' skrivaju se u snažnom vapaju pjesme 'Sedam' i mističnoj 'Diši', dok Šerićeva poetičnost svoje vrhunce doživljava u 'Učini nešto danas' i 'Predsjednik još spava'. Aljoša Šerić i dalje nariče o ljubavima, prekidima, prijateljstvima, no njegove projekcije, metafore i krhotine intimnosti koje dijeli s nama, čine ga majstorom pisane riječi. Iako se doima da bi svakog trena mogao nepovratno zakoračiti u pretencioznost i isprazno lupanje stihova, Šerić ipak uspijeva ne poletjeti previsoko, već se spušta na Zemlju i nastavlja svoju pjesnički hod njegdje između Ribnjaka i Tvornice.

Ostatak Ramireza također je na visini zadatka, s tim da je ovoga puta najveće pohvale idu Saši Jungiću, pouzdanom gitaristu, čiji su virtuoznost i smisao za vic u instrumentalnom smislu označili ovaj album, što je možda najtransparentnije u 'Ljeto počinje s nama'.

'Divovi i kamikaze' završavaju naslovnom pjesmom, koja zvuči kao Sisters of Mercy u 'Vision Thing' fazi, no Ramirez, a u to se zagrebačka publika mogla uvjeriti ovih dana u Tvornici kulture, danas zvuče kudikamo bolje od posrnulih Sistersa.

Voland Le Mat 'Faustopojke', Ocjena: 6/10
(Menart, 2009.)

Istina je da bi hrvatskoj urbanoj sceni dobro došao jedan  Arsenov nasljednik, domaća verzija Leonarda Cohena, ili neki učenik stare francuske šansonjerske škole. U takvom bi svjetlu sebe voljeli vidjeti Voland Le Mat.

Njihov prvi album 'Faustopojke' nudi podosta elemenata da ih se svrsta u gore navedene police, no 'album za glazbene sladokusce', kako se pompozno najavljivao njegov izlazak, daleko je od nečega što ima tendenciju biti antologijsko izdanje.

Upravo ta pretencioznost, koja se očituje u svakom otpjevanom stihu s 'Faustopojki', jedan je od bitnijih problema ovoga izdanja. U čemu je najveći nedostatak Voland Le Mata, grupe koja obiluje vrsnim glazbenicima?

Ploča je, kao prvo, maestralno odsvirana. Sedam članova ove minimalistički orijentirane skupine uspijevaju tijekom svih dvanaest pjesama ostati suzdržani, njihov hod po rubu glazbene eksplozije (koja se nikada ne događa), oduševljava, zarobljava i opušta.

No, vokal Momira Oljače i isforsirano 'pametna' poetika, u većini slučajeva nisu dorasli misiji. Njegov glas ipak nema karizmu Cohenovog ni 'topli cinizam' Dedićevog, što bi za ovako intiman i kantautorski orijentiran album bilo i više nego poželjno. Upravo zato njegovo zavodljivo 'prenemaganje' u 'Putniku' ili afektiranje u 'Uvijek nakon toplih kiša', zvuče pomalo nadrealno i neuvjerljivo.

Glazbeno i aranžmanski, bend uspješno unosi dašak inovativnosti i uzbuđenja u granicama, no nažalost Oljačin vokal gotovo svaku pjesmu uspije vratiti na srednji, ziheraški, neuzbudljivi i predvidljivi kolosijek. Između odlične suradnje bubnja, gitare i klavijatura, čuje se previše ispraznih metafora ('Svijet tišine', 'Lakše od laganja') ili pak onih 'prejeftinih' ('Prolaznici', 'Pušten u zoru').

No dogodilo se i nekoliko sretnih sjedinjenja glazbene podloge i vokalne izvedbe. Primjerice, u 'Voli me', pjesmi koja kao da je istrgnuta iz ruku Darka Rundeka i 'Đavo je kriv' u kojoj se odvija recital u stilu Rade Šerbedžije.

Ta dva glavna aduta albuma dokazuju staru općeljudsku istinu da su najbolje stvari u životu - one najjednostavnije. Drugim riječima, bez previše pametovana i kompliciranja u stihovima, Voland Le Mat zna ubosti dobitnu kombinaciju.

In-puls 'Što je in', Ocjena: 5/10
(Dancing Bear, 2009.)

In-puls je svoj debitantski uradak započeo naslovnom pjesmom, koja je više-manje uspješni, duhoviti i cinični hit, na tragu trash estetike. U stihovima 'Event fancy / Trash punk dancy / Tko je s njom - silikon / U dupetu ima on', čak bismo i mogli prepoznati kritiku današnjeg degeneriranog društva i medijskog zatupljivanja, umotanu u simpatični pop-rock paket.

Šteta je što ostatak albuma nije ni simpatičan, niti ciničan, a ponajmanje kritičan. Zagrebačka grupa In-puls ne može se odlučiti želi li zvučati poput funk benda, rokerskog trojca ili će, pak, držati liniju čvrstog pop-zvuka. Zbog stilske nedorečenosti, gostujući saksofon, funky produkcija i zvukovi konga ne spadaju pod glazbenu raznovrsnost, već prije pod žanrovsko lutanje koje u većini slučajeva svoje autore ne odvede nikud.

Pomalo jeftine parole, kojima primjerice obiluje pjesma 'Život' i crossoveri 'Ona (ne vjeruje nikome)' i 'Nitko ne', imaju potencijal biti koncertni aduti, no na albumu, nažalost, ne zvuče nimalo izazovno.

Sadržajno album ponajviše šepa zbog petparačke poezije ('Ponekad poželim') i isforsiranog rokerskog buntovništva u 'Ne' i 'Sunčan dan (kao san)', no nije sve tako crno. Prihvatljiva, ali prearanžirana balada prepoznaje se u 'Samo tebi pripadam' te posebice u 'Tko si ti'.

Upravo te dvije pjesme ulijevaju nadu da će grupa In-puls jednom možda shvatiti da bi trebali prestati mahnitati po studiju i staloženo snimiti pristojan, manje šizofren materijal. Potencijal u tragovima se, s vremena na vrijeme, ipak nazire...

>> J.J. Cale, Van Morrison, East Rodeo i Eric Clapton