Nije riječ samo o zadovoljavanju znatiželje ljubitelja jazza nego o odvažnom eksperimentu iz područja neuroznanosti glazbe, područja koje je u procvatu otkako su znanstvenici shvatili da glazba pokazuje kako mozak funkcionira. Sviranje i slušanje otvara nam prozor prema većini svakodnevnih kognitivnih funkcija, od pozornosti preko osjećaja do pamćenja, te nam zauzvrat može pomoći naći lijek za poremećaje funkcija mozga.
Pročitajte i ovo
Kreativnost je, međutim, dugo smatrana previše neuhvatljivom da bi se mogla mjeriti. Liječnik Charles Limbs, stručnjak za slušanje koji je i sam svirao saksofon, pomislio je da bi jazz improvizacija mogla biti savršeno oruđe da se i to izmjeri usporedbom onoga što se događa u mozgu obrazovanih glazbenika dok sviraju po pamćenju a što kada improviziraju.
"Jedna je stvar izmisliti kratku temu. A druga je stvar u potpunosti stvoriti remek-djelo, jedan sat nizanja ideje za idejom", objašnjava Limb, otorinolaringolog sa sveučilišta John Hopkins kojem je konačni cilj pomoći gluhima ne samo da čuju nego i da slušaju glazbu.
Kako se promatra mozak na jazzu? Unutar uređaja za snimanje magnetskom rezonancijom (MRI scanner) koji mjeri promjene kisika kojeg koriste različiti dijelovi mozga dok izvode različite zadatke.
Ne možete svirati trubu ili saksofon unutar divovskog magneta što je zapravo MRI scanner. Stoga su Limb i dr. Allen Braun iz Nacionalnog instituta za zdravstvo unajmili tvrtku da im izradi plastičnu klavijaturu, bez metalnih dijelova koji bi mogli ometati magnet, koja može stati u tijesan scanner.
Onda su u scanner smjestili šestero profesionalnih jazz glazbenika kako bi izmjerili aktivnost njihovih mozgova dok sviraju po predlošku i dok improviziraju. Glazbenici su svirali desnom rukom jednostavnu blues melodiju koju je napisao Limb, prigodno nazvanu "magnetizam". Pomoću slušalica su slušali ranije snimljenu pratnju jazz kvarteta kako bi se simulirao stvaran nastup.
Kreativnost koristi istu shemu rada mozga koju je Braun izmjerio pri sanjanju - prvo se isključuju inhibicije. Znanstvenici su promatrali kako se područje mozga, dio frontalnog korteksa - kore velikog mozga, zaduženo za samopromatranje isključuje. Onda se područje korteksa za samoizražavanje uključilo, što je bio ključni nalaz s obzirom da su ranija Braunova istraživanja povezala to područje s pričanjem autobiografskih priča. A jazz improvizacija proizvodi tako osobne stilove da se često opisuje kao pričanje osobne glazbene priče.
Što je još zanimljivije, glazbenici su pokazali povećanu osjetilnu budnost. Područja povezana s dodirom, slušanjem i vidom oživjela su tijekom improvizacija iako nitko od glazbenika nije dodirnuo ili vidio nešto novo a jedini su zvukovi bili oni koje su sami stvarali.
To ne znači nužno da su Limb i Braun eksperimentom točno utvrdili središte kreativnosti. Mozak izvanredno uvježbanih glazbenika možda radi drugačije od onog klavijaturista ili slikara amatera, što se Limb i Braun nadaju slijedeće ispitati.
Najveća važnost eksperimenta nije ono što se našlo nego to što se uopće uspio provesti otvorivši nove puteve istraživanja mozga.
"Uz improvizaciju uvijek se povezuje neka vrste čarobne vrijednosti. Ljudi misle da kada improviziraš imaš neku vrstu nadahnuća koje nije mjerljivo. Oni su otišli tamo gdje su se svi drugi bojali ići", rekao je dr.Robert Zatorre iz montrealskog instituta za neurologiju.
Nije cilj ovih eksperimenata ustvrditi da ako koristimo glazbu možemo oboljelima od Parkinsonove bolesti pomoći da prohodaju nego "razumjeti pravila po kojima mozak mijenja svoju organizaciju. To je ono što trebamo saznati", objasnio je Zatorre.
Kreativnost, međutim, ima korijen u spontanosti koja određuje svakodnevni život te Limb ne smatra da umanjuje čaroliju glazbe utvrđivanjem njene cerebralne podloge. "To je poput razumijevanja toga kako leti zrakoplov. Bez obzira na razumijevanje, to je još uvijek prilično čudesno", kaže Limb.
