Odmah na početku moramo razjasniti dvije vrlo bitne stvari. Prvo, računala, tablete i pametne telefone nikada nisam koristio za igranje, stoga vjerojatno nisam baš najkompetetniji za (pr)ocjenu bilo koje igrice, pa tako ni Pokemon Go. Drugo, ovo je isključivo subjektivan stav o fenomenu koji je zaludio svijet do te mjere da ni oni najobjektivniji, trezveni i rigidni analitičari ne mogu ostati imuni na ludilo Pokemona, ali niti pronaći odgovor što se, zapravo, dogodilo u posljednjih desetak dana. Kao čovjek koji se gotovo tri desetljeća bavi modernim tehnologijama, koji zapravo od toga živi, duboko poštujem sve što nam je tehnologija donijela. Ne, nije uvijek donijela dobro, no to je u konačnici sasvim shvatljivo i prirodno, ono što je bitno jest intencija ogromne većine tehnoloških kompanija i pojedinaca da cijeli svijet učine boljim upravo na valu tehnološkog razvoja.
Pročitajte i ovo
Svjedočio sam u ovih dvadeset i nešto godina brojnim revolucionarnim projektima i inovacijama, nastojao sam koristiti što je moguće više računala, prijenosnika, mobitela, pametnih telefona i svih ostalih uređaja koji nam omogućuju da svijet doista, u IT smislu, bude veliko, ogromno - globalno selo. Na neke sam se stvari, kao uostalom i svatko od nas, “navukao” brže i jače, neke me prate konstantno, a za neke sam se ekspresno zagrijao, ali nakon početnog oduševljenja shvatio sam ne da određeni uređaji ili aplikacije nisu dobri, nego da mi jednostavno ne trebaju. Igrice nikada nisu bile esencijalni dio mojeg IT habitusa, zapravo sam u jednom razdoblju ozbiljno igrao samo Quake 2. Da, znalo se u bivšoj tvrtki ostati prekovremeno ako je ekipa bila spremna na “peglanje”, jer u to vrijeme, vjerovali ili ne, kućne brzine interneta nisu bile dovoljne niti za puno rudimentarnije akcije, a kamo li “gejmerski” LAN party, stoga smo koristili blagodati korporativne mreže, dizali servere i ganjali jedni druge po nebrojenim mapama. I to je, što se mojeg “gejmanja” tiče, to.
Pritom, naravno, niti jednog trenutka ne podcjenjujem pasionirane igrače, njihovu strast i spremnost da naprave sve što je moguće kako bi si osigurali pristojan “stroj” i bili što bolji u igrama koje svakodenvno igraju. Kao što mene vesele neke druge stvari, tako njih veseli igranje i tu nema ništa sporno, dapače, duboko poštujem i cijenim njihovu ljubav prema igranju. Ono što mi je neshvatljivo, pogotovo kao, ponavljam, čovjeku koji doslovce živi od IT-a, jest ljudska potreba da se što više otuđuju u stvarnom životu kako bi bili bliži u virtualnom. Možda je tome tako jer sam odrastao u nekim drugim vremenima, kada je i “fiksni” telefon bio luksuz, možda je ovo doista vapaj za nekim drugim, vjerojatno čišćim vremenima kada su ljudi bili više ljudi, a pogotovo su djeca bila više djeca. A opet, još uvijek imam dovoljno volje, još uvijek mi je svaki novi dan izazov, još uvijek želim, mogu i nastojim učiti što je moguće više kada su u pitanju moderne tehnologije. Zašto mi onda Pokemon Go priča nije sjela? Zato jer je paradoksalna, ne u smislu zaraznosti, jer se mogu samo nakloniti developerima i produkciji koja je pokorila svijet, nego zato jer je objašnjenje zašto ljudi igraju Pokemon Go, barem meni, totalno katastrofalno i pokazuje totalni apsurd trenutka.
Nije moja stvar hoće li netko “visiti” na Pokemon Go od “jutra od sutra” niti ću to na bilo koji način osuditi. Uostalom, ako Pokemone traže djeca, odrasli, poslovnjaci, kućanice, žene, muškarci, pripadnici svih društvenih staleža, onda valjda nešto ima u svemu tome. Ono čega se ja grozim je objašnjenje koje gotovo aklamacijom nude svi “anketirani”, na pitanje zašto su se toliko navukli na Pokemon Go igricu. Velika većina odgovara “zato jer me Pokemon Go natjerao da izađem van iz kuće”. Meni je ova izjava toliko suluda da jednostavno ne mogu vjerovati kako su svi koji su je ponudili kao odgovor ozbiljni, a očigledno jesu. Čekajte malo, igrica u čijim je temeljima virtualna stvarnost vas je natjerala da izađete iz kuće?! Vi to ozbiljno?! Ne postoji ništa drugo, bolje, prirodnije i normalnije od toga a da biste se vi odlučili izaći na sunce i zrak? Ako je tako, onda je bolje da ste ostali doma, bez uvrede. Jer, ovako, izašli ste van i što dalje? Blejite u zaslone vaših pametnih telefona, ne vidite nikoga oko sebe, ganjate Pokemone, riskirate da vas pokupi automobil, padnete u rupu, more, po stepenicama, ozbiljno se ozlijedite… Ali, eto, sve je u redu, jer ste konačno vani, zahvaljujući malim, simpatičnim bićima koje tražite, ali koja, ako vas netko nije obavijestio - ne postoje.
Iako ste vani, vi ste zapravo u virtualnom svijetu, samo to (još) niste shvatili. I u redu, tražite vi Pokemone i dalje, neka Pokemon Go i dalje bude vaša omiljena zabava na otvorenom, samo mi se nekako čini da to nije normalno. Zapravo, manje je normalno od toga da netko sate i sate, dane i noći provodi igrajući neku od mrežnih igara. Znate zašto? Zato jer taj netko, kojega vi, novopečeni ljubitelji Pokemon Go histerije, obično proglašavate ludim, bolesnim, poremećenim ovisnikom, “freekom”, “geekom” i atrofiranim polučovjekom kojem je “LAN pucačina pojela mozak”, barem ne laže sam sebe. Za razliku od vas. Pokemon Go igra je zaslužna da ste, konačno, izašli van, na svježi zrak?! Mislim, stvarno…
