Europska unija u rujnu 2015. u jeku izbjegličke krize donijela je plan za raspodjelu izbjeglica iz Grčke i Italije, koje predstavljaju ulazne točke za migrante u EU, kako bi na taj način zemlje članice pokazale solidarnost. Vijeće EU-a donijelo je tu privremenu mjeru o obvezujućim kvotama kvalificiranom većinom, čime je preglasano protivljenje četiriju zemalja Mađarske, Slovačke, Češke i Rumunjske.
Zbog te odluke Mađarska i Slovačka obratile su se Sudu EU-a u Luxembourgu da donese pravorijek. Krajem srpnja nezavisni odvjetnik Suda EU-a predložio je da se odbace argumenti Mađarske i Slovačke. Sud obično slijedi preporuke nezavisnog odvjetnika, ali ima slučajeva kada donosi i suprotnu odluku.
Nezavisni odvjetnik drži da Vijeće nije prekoračilo svoje ovlasti, kao što tvrde Slovačka i Mađarska.
Tijekom postupka pred Sudom, Poljska je dala podršku Mađarskoj i Slovačkoj, dok su Belgija, Njemačka, Francuska, Italija, Luksemburg i Švedska branile odluku Vijeća.
Odluka kojom se prema prvotnom planu trebalo rasporediti do 160.000 izbjeglica u roku od dvije godine po zemljama članicama i bez obzira na ovaj pravni spor vrlo se sporo provodi i dosadašnji broj relociranih izbjeglica daleko je od postavljenog cilja, koji se u međuvremenu također znatno smanjio.
Do kraja prošle godine iz Italije i Grčke je raspoređeno nešto manje od 28.000 osoba, a prema procjenama Komisije još je preostalo rasporediti oko pet tisuća izbjeglica iz Grčke koji imaju pravo na azil i još nekoliko tisuća u Italiji. Riječ je o izbjeglicama iz Sirije i Eritreje, koji gotovo po automatizmu imaju pravo na azil i međunarodnu zaštitu, dok ostale izbjeglice EU smatra ekonomskim migrantima koji nemaju pravo na azil.
Sporazum koji je EU u ožujku zaključila s Turskom, drastično je smanjio broj dolazaka migranata u Grčku. Nakon toga je, izbjeglička ruta premještana na središnji Meditiran, od libijske obale prema talijanskim otocima, ali većina tih izbjeglica nema pravo na azil. (Hina)
