Sljedeći europski hegemon: Ova država dobiva opasnu moć, posljedice za kontinent mogle bi biti stravične

Europa se posljednjih desetljeća borila s raznim krizama, a najznačajnija bila je ruska agresija na Ukrajinu. Mnogi su se tijekom tog perioda brinuli da bi Berlin mogao postati preslab, no sada postoji nova bojazan, a nju je za Forreign Affairs analiziala Liana Fix, viša suradnica za Europu u Vijeću za vanjske odnose.

tri vijesti o kojima se priča Građani na nogama Masovno trovanje u susjedstvu: Stanje je alarmantno, među zaraženima i djeca Nesreća Strava u susjedstvu: Žena poginula, osam ozlijeđenih u teškom sudaru kamiona i kombija VREMENSKA PROGNOZA Očekuje nas vrlo kišovit i iznadprosječno topao tjedan, a onda preokret! Moguć je i prodor polarne hladnoće

Njemačka se ponovno naoružava. Nakon mnogih odgoda, njemački Zeitenwende, obveza iz 2022. da Berlin postane jedan od europskih obrambenih lidera, konačno postaje stvarnost. Njemačka je 2025. godine potrošila više na obranu nego bilo koja druga europska zemlja u apsolutnom iznosu. Njezin vojni proračun danas je četvrti u svijetu, odmah nakon ruskog. Očekuje se da će godišnja vojna potrošnja doseći 189 milijardi dolara u 2029., što je više nego trostruko više nego u 2022. Njemačka čak razmatra povratak obveznog vojnog roka ako njezina vojska, Bundeswehr, ne bude mogla privući dovoljno dobrovoljnih regruta. Ako zemlja tako nastavi, ponovno će biti velika vojna sila prije 2030. godine.

Ljudi u Europi uglavnom su sretni što Berlin obnavlja svoju vojsku kako bi se obranili od Rusije. Ali trebali bi paziti što žele. Današnja Njemačka obećala je da će upotrijebiti svoju preveliku oružanu moć kako bi pomogla cijeloj Europi. No, ako se ne kontrolira, njemačka vojna dominacija mogla bi na kraju potaknuti podjele unutar kontinenta. Francuska je i dalje zabrinuta zbog činjenice da njezin susjed postaje glavna vojna sila, kao i mnogi ljudi u Poljskoj. Kako se Berlin uspinje, sumnja i nepovjerenje mogli bi rasti. U najgorem slučaju, konkurencija bi se mogla vratiti. Francuska, Poljska i druge države mogle bi pokušati uravnotežiti Njemačku, što bi odvratilo pozornost od Rusije i ostavilo Europu podijeljenom i ranjivom. Posebno bi se Francuska mogla pokušati ponovno nametnuti kao vodeća vojna sila kontinenta i "velika nacija". To bi moglo potaknuti otvoreno rivalstvo s Berlinom i dovesti Europu u sukob sa samom sobom.

Takvi dramatični ishodi posebno su vjerojatni ako na vlast u Njemačkoj dođe krajnje desničarska Alternativa za Njemačku (AfD), čija popularnost raste. Izrazito nacionalistička stranka dugo je kritizirala Europsku uniju i NATO, a neki od njezinih članova iznosili su revanšističke tvrdnje o teritoriju susjednih zemalja. Njemačka pod kontrolom AfD-a mogla bi iskoristiti svoju moć za zastrašivanje ili prisiljavanje drugih zemalja, što bi dovelo do napetosti i sukoba.

"Berlin doista treba jačati svoju vojsku. Kontinent je u opasnosti, a nijedna druga europska vlada nema fiskalni kapacitet koji Njemačka može podnijeti. Ali Berlin mora prepoznati rizike koji prate njegove snage i obuzdati njemačku moć ugrađivanjem svoje obrambene moći u dublje integrirane europske vojne strukture. Njemački europski susjedi, sa svoje strane, trebali bi jasno dati do znanja kakvu obrambenu integraciju žele vidjeti. Inače bi njemačko naoružavanje vrlo lako moglo rezultirati podijeljenijom, nepovjerljivijom i slabijom Europom - upravo suprotno od onoga što Berlin sada želi postići", naglasila je Liana Fix.

Iako Njemačka ima militarističku povijest, u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata okrenula se gospodarstvu i integrirala u Europu, dok je nakon završetka Hladnog rata usvojila pristup vojne suzdražnosti, čak i kad ju je ponovno ujedinjenje učinilo daleko snažnijom.

Ipak, kako tvrde neki realistički znanstvenici, rivalstvo među europskim zemljama nikada nije zapravo nestalo. Ono je samo prigušeno, uglavnom zahvaljujući NATO-u i američkoj hegemoniji. Kako je EU prvenstveno ekonomska organizacija, sigurnost i obrana u Europi uglavnom su bile u rukama NATO-a i američke vojske. Drugim riječima, upravo je dominantna američka prisutnost ublažila europsku sigurnosnu dilemu koju su tradicionalno predstavljali veličina i položaj Njemačke, a ne samo politička i ekonomska integracija koju je poticao EU.

Sada kada Sjedinjene Države smanjuju pažnju i resurse koje su povijesno posvećivale Europi, ta bi se konkurencija mogla vratiti. Mogla bi početi na male i bezopasne načine. Druge europske zemlje već su zabrinute zbog njemačkog jačanja vojske i obrambenih izdataka.

Njemačka želi da proizvodnja oružja ostane čvrsto u rukama nacionalnih vlada i odbacuje veću koordinacijsku ulogu Europske komisije. Obrambenoj industriji sada je potreban proces europeizacije i jedinstveno tržište oružja, ali berlinska politika vodi sektor u drugom smjeru, prema Fixu.

Francuska, Italija, Švedska i druge iskoristile su istu rupu u zakonu EU-a kako bi izgradile svoje obrambene sektore i imaju dovoljno veliku vojnu industriju da ublaži njemačku dominaciju. Ali nijedna europska zemlja ne može se mjeriti s potrošnjom Berlina, koji planira potrošiti više od 750 milijardi dolara na obranu u sljedeće četiri godine.

Njemački političari kažu da ne žele da njihova zemlja snosi troškove pretjerane domaće potrošnje vlada EU-a koju Berlin smatra manje fiskalno odgovornom, posebno jer gospodarstvo zemlje stagnira. Međutim, to je argument koji zanemaruje činjenicu da su se uravnoteženi proračuni i gospodarski rast Njemačke u prošlosti dugo oslanjali na izvoz u Kinu i jeftinu energiju iz Rusije, bez brige za političke rizike financiranja pekinške asertivnosti i moskovske agresije. Njemački stav je također kratkovidan. U interesu je Berlina da dopusti drugim dijelovima Europe da obilno troše na obranu bez potrebe za smanjenjem socijalne skrbi. Takvi rezovi, uostalom, vode do populističke reakcije, koja će potkopati jedinstvo prema Ukrajini i obrambene napore protiv Rusije - upravo razlog zašto je potrebna veća potrošnja.

Berlin također smatra stacioniranje njemačkih trupa u baltičkim državama, a moguće i u više zemalja u budućnosti, jasnim dokazom da podržava interese Europe i da nije usredotočen samo na vlastito naoružavanje. 

Unatoč svom entuzijazmu koji Europljani osjećaju prema njemačkom obrambenom jačanju upravo sada, mnogi počinju postavljati pitanja o tome kako Berlin planira učvrstiti svoju vojnu i industrijsku dominaciju u Europi. Žele vidjeti Njemačku kako preuzima svoju odgovornost, a ne da je razbacuje.

Njemačke vlasti ignoriraju takvu zabrinutost. Tvrde da njemački susjedi ne mogu imati i slab i snažan Berlin koji može braniti Europu. Čini se da je njihov stav prema europskoj nelagodi takav da, budući da je kontinent tražio jačanje snaga, nema pravo žaliti se na to.

Ako Njemačka ne poduzme korake za ublažavanje nepovjerenja i nelagode, rivalstvo bi se zaista moglo vratiti u Europu, piše Forreign Affairs. Kako bi uravnotežila berlinsku vojnu moć, Poljska bi, na primjer, mogla pokušati bliže povezati baltičke i nordijske zemlje te Ujedinjeno Kraljevstvo u Zajedničkim ekspedicijskim snagama. Također bi se mogla pridružiti Nordijsko-baltičkoj osmorici, regionalnom okviru suradnje između Danske, Estonije, Finske, Islanda, Latvije, Litve, Norveške i Švedske. U svakom slučaju, rezultat bi mogla biti fragmentacija zajedničkih europskih obrambenih napora. Pariz bi, sa svoje strane, mogao biti u iskušenju da se ponovno nametne značajnim povećanjem svojih obrambenih troškova kao način da sustigne i obuzda Njemačku, unatoč francuskim domaćim fiskalnim problemima. Pariz bi također mogao tražiti bližu suradnju s Londonom kako bi uravnotežio Berlin.

Njemačka vojska Foto: Afp

Europa riskira da postane pijun u igri velikih sila: Rusije, Kine i Sjedinjenih Država

Ako je Europa podijeljena i destabilizirana unutarnjom konkurencijom, i EU i NATO mogli bi biti paralizirani. Rusija bi mogla osjetiti priliku za testiranje NATO-ove obveze prema članku 5, uz napredovanje u Ukrajini. Kina bi mogla ekonomski iskorištavati kontinent, ugrožavajući njegovu industrijsku snagu. Europa bi se teško obranila, posebno u odsutnosti Washingtona. A ako Sjedinjene Države postanu neprijateljska sila, kao što sugerira njihov govor o aneksiji Grenlanda, lakše će manipulirati kontinentom. Drugim riječima, podijeljena Europa postala bi pijun u igri velikih sila.

Vojno dominantna Njemačka mogla bi se pokazati posebno opasnom ako njezino centrističko domaće vodstvo počne gubiti moć, što je vrlo vjerojatno i moguće. Zemlja ne bi trebala održati nacionalne izbore još tri godine, ali ekstremistički AfD sada je na prvom mjestu na nacionalnoj razini. Pridržava se krajnje desničarske, neliberalne i euroskeptične ideologije. Prilagođena je Rusiji, protivi se podršci Ukrajini i želi preokrenuti njemačku ekonomsku i vojnu integraciju u EU i NATO nakon 1945., barem u njihovom sadašnjem obliku. Vojnu moć vidi kao alat nacionalnog procvata koji bi se trebao koristiti isključivo u korist Berlina. Nada se razviti njemačku obrambenu industriju koja je potpuno autonomna od industrije tradicionalnih saveznika Berlina. Ako osvoji saveznu vlast, AfD će koristiti njemačku vojsku točno onako kako se Thatcher bojala: za projiciranje moći protiv njemačkih susjeda. Na isti način na koji je Washington postavio nekada nezamislive zahtjeve prema Kanadi i Grenlandu, Njemačka predvođena AfD-om na kraju bi mogla postaviti zahtjeve prema francuskom ili poljskom teritoriju.

U najopasnijem scenariju, AfD bi mogao postati službeni partner u koalicijskoj vladi - ili čak vođa koalicije. Tada bi se zalagao za formalno odvajanje Njemačke od zapadnih struktura ili bi ih oslabio iznutra. Mogao bi pokušati preoblikovati EU i ukinuti zajedinčku valutu, a vjerovatno bi se povukao i iz preostalih NATO-ovih napora protiv Rusije, odlučio se za udovoljavanje Kremlju i zalagao za povlačenje njemačke brigade iz Litve. Također bi mogao pokušati natjerati Berlin da u potpunosti napusti NATO. To bi moglo uništiti suradnju i pomirenje s Francuskom i Ujedinjenim Kraljevstvom, uključujući suspenziju novozaključenog Ugovora iz Aachena i Ugovora iz Kensingtona, koji su francusko-njemačku i britansko-njemačku sigurnosnu suradnju podigli na nove razine. Njemačka bi se pojavila kao samostalni, nacionalistički, militaristički hegemon u Europi.

Kao odgovor, Francuska, Poljska i Ujedinjeno Kraljevstvo gotovo sigurno bi uspostavile protutežne koalicije osmišljene da obuzdaju Njemačku, čak i ako bi i njima vladale desničarske stranke. Druge europske države mogle bi učiniti isto. Njemačka predvođena AfD-om, u međuvremenu, tražila bi vlastite saveze - na primjer, s Austrijom ili Mađarskom, prijateljski nastrojenom prema Njemačkoj. Sposobnost kontinenta da se brani od vanjskih prijetnji efektivno bi se raspršila. Europljani bi se ponovno sukobili, upravo ono što Sjedinjene Države već dugo nastoje spriječiti.

Zlatne lisice

Postoji način da Berlin proširi svoju vojnu moć bez vraćanja Europe u eru natjecanja i rivalstva - možda čak i ako Njemačkom na kraju bude vladala AfD. Rješenje je da zemlja prihvati ono što je povjesničar Timothy Garton Ash, nazvao "zlatnim lisicama": ograničenja svog suvereniteta kroz veću integraciju s europskim susjedima.

Između ostaloga, Njemačka i njezini europski saveznici trebali bi razmisliti o dubljoj vojnoj integraciji. Budući da se Sjedinjene Države povlače, Europa će morati pronaći vojne formate i strukture izvan NATO-a kojima će se braniti. I premda je europska vojska malo vjerojatna u doglednoj budućnosti, zemlje kontinenta morat će stvoriti veće multinacionalne vojne formacije kako bi odvratile Rusiju. Osim toga, kontinent bi trebao uspostaviti europske zapovjedne strukture koje čvrsto integriraju Bundeswehr s drugim oružanim snagama i nude alternativu NATO strukturama u vrijeme transatlantskih napetosti. Dublja europska vojna integracija ograničila bi njemačku moć podvrgavajući Njemačku kolektivnom donošenju odluka. Čak bi se zaštitila od vlade koju predvodi AfD tako što bi praktički onemogućila izvlačenje Bundeswehra iz zajedničkih inicijativa bez poduzimanja drastičnih i nepopularnih mjera, poput izlaska iz EU-a ili drugih kooperativnih europskih institucija. 

Rizik od raspada kontinenta trebao bi natjerati Washington da razmisli o povlačenju - a posebno o podršci AfD-u. Ako se Europa vrati natjecanju velikih sila, Washington bi u konačnici mogao morati posvetiti više resursa kontinentu nego što je to učinio u posljednjih nekoliko desetljeća kako bi spriječio da Europa upadne u sukob. Upravo je to ishod koji Bijela kuća želi izbjeći.

Ali nestabilna i fragmentirana Europa nipošto nije zajamčena, čak ni u eri smanjenog američkog sudjelovanja. Europske zemlje naučile su se integrirati i surađivati ​​tijekom posljednjih osam desetljeća na načine koje bi prošli promatrači odbacili kao fantazije. Zapravo, zahvaljujući ruskoj invaziji, kontinentalni sloga je sada veća nego ikad u povijesti. Europa ima mnogo načina da izbjegne sigurnosnu dilemu usredotočenu na dominantnu Njemačku. Brutalni pritisak Washingtona mogao bi još više ujediniti kontinent i stvoriti jači europski identitet. Takav pozitivan ishod zahtijevat će suzdržanost, dalekovidnost i sreću. Ali čelnici kontinenta moraju naporno raditi kako bi ga postigli. Ulozi su previsoki - a alternativa neizreciva.