Slika nije dostupna
Slika nije dostupna

Stanovnici BiH obilježavaju 20. godišnjicu početka rata u BiH, prisjećajući se civilnih žrtava.


Suada Dilberović i Olga Sučić ubijene su 5. travnja 1992. tijekom prosvjeda za mirno rješenje bosanske nezavisnosti. Ove su smrti bile prvi znaci krvavog rata u kojem je prema nekim procjenama ubijeno oko 200.000 ljudi, a prema drugima oko 100.000. 1,8 milijuna napustilo je svoje domove.

Središnji dio manifestacije obilježavanja 20. godišnjice početka opsade glavnog grada BiH, nosi ime 'Sarajevska crvena linija'. Crvene stolice, njih 11.541, postavljene su cijelom dužinom prometnice od Vječne vatre do Ali-pašine džamije, u znak sjećanja na broj stradalih građana Sarajeva koji su poginuli tijekom četverogodišnje opsade glavnog grada BiH, piše Dnevni avaz.

Zamjenik gradonačelnika Sarajeva Miroslav Živanović rekao je za Avaz da je ovo dostojanstven način da se oda počast ubijenim građanima. Na bini koja je podignuta pored Vječne vatre nastupit će kor učenika sarajevskih osnovnih i srednjih škola. Građani Sarajeva i ostali posjetitelji mogu pratiti program s pločnika u Titovoj ulici. 'Taj 11.541 ubijeni građanin Sarajeva neće moći prisustvovati koncertu. Prazno gledalište strašno je podsjećanje na jedan od najvećih zločina u Europi', rekao je Živanović.

'Prigodni program ispred Vječne vatre počeo je u 14 sati, a svi građani će od sedam do 22 sata moći proći cijelom trasom gdje će biti postavljeno crveno prazno gledalište. Oni koji to žele, mogu položiti cvijeće pored stolaca. U 15 sati kor djece će, pjevajući pjesmu 'Give Peace a Chance', proći između 720 redova stolica, čime će se službeno završiti program ispred Vječne vatre', kazao je Živanović.

Stanovnici Sarajeva koji su jučer došli odati počast žrtvama na mostu Vrbanja očajavali su nad uzaludnosti žrtava. 'Nemamo jedinstvenu zemlju koju smo priželjkivali, ne živimo više u dobrim odnosima. Mislim da su žrtve izgubile živote ni zašto', rekla je Azra Jukić. 'Mislim da su žrtve poginule uzalud. Ništa nije postignuto, To je moje mišljenje. Možda netko misli drugačije, ali ja mislim ovako. Žrtve su ubijene ni za što. Na svim stranama. Sve se dogodilo ni zašto', rekla je Mira Regoje.

Europska je Unija 6. travnja 1992. priznala Bosnu i Hercegovinu i taj se datum obilježava kao službeni početak rata u BiH. Dvije etničke skupine, Muslimani i Hrvati željeli su nezavisnost, dok su Srbi željeli ostati u Jugoslaviji. Neslaganje oko toga kamo pripada BiH pretvorilo se u rat. Od travnja 1992. do ožujka 1996. u Sarajevu je ubijeno više od 11.500 civila, uključujući i 1.600 djece.

>> Sarajevo obilježilo tužnu obljetnicu prvih žrtava rata prije 20 godina

Rat je završio u studenom 1995. kada je potpisan Daytonski sporazum u Ohiju. To je podijelilo zemlju na muslimansko-hrvatsku federaciju i Republiku Srpsku. Svaka ima odvojene vlade i parlament, ali zajedno dijele federalne institucije.

Ovaj je konflikt odnio najviše žrtava u Europi od Drugog svjetskog rata. Forenzičar još uvijek traže masovne grobnice, dokaze genocida, koncentracijskih logora i ratnih zločina.

Zločin protiv čovječnosti

Sudac za ratne zločine opisao je masakr počinjen u selu Ahmići tijekom sukoba 1992. do 1995. kao zločin protiv čovječnosti. 'Prije oko 20 godina, ubijeno je 116 seljana koji su živjeli u Ahmićima. Među njima je bilo 23 moja rođaka, uključujući mog oca, majku, brata, ujake', rekao je Hajrudin Pezer, prisjećajući se horora rata.

Masakr se dogodio u ranim fazama konflikta između Muslimana i Hrvata, dvije etničke skupine koje su se isprva zajedno borile protiv Srba. Svi ubijeni u Ahmićima u jutarnjim satima 16. travnja 1993. bili su Bošnjaci. Ubili su ih hrvatski vojnici, a neki od njih bili su susjedi žrtava. Mirovne snage UN-a koje su kasnije došle u Ahmiće, pronašli su selo puno leševa. Mnoge mrtve pronašli su u zapaljenim kućama. Žrtve su bile spaljene do neprepoznatljivosti.

Pezer još nije identificirao tijela svojih roditelja. Imat tek fotokopije njihovih fotografija s osobnih iskaznica. Nakon rata, Pezer i drugi preživjeli vratili su se u selo i ponovno sagradili svoje kuće. Ali, kao i većina preživjelih Muslimana, Pezer vjeruje da su Hrvati iz sela vjerojatno znali što će se dogoditi 1993. i krivi ih što nisu upozorili svoje susjede Muslimane. Dvije etničke skupine sada žive jedni uz druge. 'Prije rata, bili smo stvarno dobri prijatelji, zajedno smo pili kave, pjevali, ali sada više ne. Sada je sve drugačije i nije vjerojatno da će stvari ikada više biti kakve su bile', kaže Pezer.

U Križanićevu selu, deseci hrvatskih vojnika i civila ubijeni su i ozlijeđeni tijekom napada Muslimana nekoliko mjeseci nakon masakra u Ahmićima. U samo jednom danu u prosincu 1993., 74 osobe su ubijene braneći svoje selo od Muslimana.

Hrvat Vladimir Šantić koji je tada imao 22 godine, zadobio je teške ozlijede glave. Zbog ozljeda još uvijek teško govori. Ali jasno se sjeća života prije rata kada su se različite zajednice međusobno družile i kako se to sve promijenilo kada je počeo rat. 'Ja sam rođen ovdje. Sjećam se kako smo lijepo svi živjeli prije rata. Ali tijekom rata bilo je kao da se nikada nismo upoznali. Gotovo je cijelo selo pobijeno', rekao je Šantić. Hrvati i Muslimani sada žive zajedno u Križanićevu selu, ali njihova djeca ne idu zajedno u školu.

Uistinu sam tužan što je sporazum postignut u Daytonu ostavio zemlju u takvom kaosu, mislim da je to nečuveno.

UN je 1993. godine poslao specijalnog izaslanika, poljskog diplomata Tadeusza Mazowieckog da istraži tvrdnje mučenja u zatvoru Silos u selu Tarčin, južno od Sarajevo.
U njegovom izvještaju stoji da je 400 do 600 Srba, većinom civila zatočeno u logoru i da su zlostavljani. Mazowiecki je rekao da ih je muslimanska vojska tjerala na prisilni rad te da su ih slali na bojišta kao 'ljudske štitove'.

U utorak, Nedeljko Samuković i Lazar Kostić vratili su se u logor prvi put nakon što su iz njega pušteni. Oboje ih je zarobila Armija BiH. Bili su zatočeni u prostoru okruženom bodljikavom žicom, izolirani od svijeta. 'Dva su muškarca ušla u moju ćeliju i počela me tući. Bio sam prvi u redu. Kada su me udarali, onesvijestio sam se. Kasnije su mi rezali vrat nožem. Kada sam se osvijestio, vidio sam krv svuda oko sebe. Mislio sam da neću preživjeti. Ali jesam', rekao je Samuković koji je ondje proveo četiri godine. Kostić i Samuković tvrde da su ih u logor doveli njihovi susjedi muslimani. 'Nikada nisam mislio da bi mi susjedi mogli doći u kuću i odvesti me na ovakvo mjesto', kaže Kostić koji je oslobođen prilikom razmjene godinu dana nakon zatočenja.

Međunarodni Crveni križ natjerao je bosansku vladu da zatvori kamp početkom 1996. godine. Svi su zatvorenici odmah pušteni.

Novinari u BiH

'Činilo nam se da se ondje događa velika nepravda nevinim ljudima. Osjećali smo obvezu da ostanemo ondje i zabilježimo što se događa, da pokušamo razumjeti i prenesemo to svijetu. Kako su prolazili mjeseci 1992. postalo je jasno da je popularno razumijevanje zapadnih demokracija o tome o čemu se radi u ovom ratu potpuno pogrešno. Zbog toga su tom problemu i pristupali pogrešno', rekao je BBC-ev dopisnik Allan Little.

'Uistinu sam tužan što je sporazum postignut u Daytonu ostavio zemlju u takvom kaosu, mislim da je to nečuveno. Mislim da Vlade, počevši s SAD-om, trebaju napraviti odgovornu stvar i revidirati sporazum. Uistinu sam tužan da ljudi koji su toliko propatili moraju plaćati cijenu za nešto što nisu učinili, nešto što nisu željeli te odolijevali tijekom cijelog rata zadržavajući visoke civilizacijske vrijednosti. Ovo je stvarno nečuvena situacija', rekao je novinar Roy Gutman koji je izvještavao o ratu u BiH.

Pratite najnovije vijesti bilo kada, bilo gdje. Pratite nas na Facebooku i Twitteru. Pratite DNEVNIK.hr putem iPhonea i ANDROID mobilnih uređaja.