U vojnoj bazi koja sada služi i kao pritvorski centar u izraelskoj pustinji Negev, Izraelac koji radi u toj ustanovi snimio je dvije fotografije za koje kaže da ga i dalje proganjaju. Na njima su redovi muškaraca u sivim trenirkama koji sjede na tankim madracima, ograđeni bodljikavom žicom. Svi na očima imaju povez, a glave su im pognute.
Gnjili smrad ispunio je zrak i prostorija je brujala od muškog žamora, rekao je Izraelac za CNN. Pošto im je bilo zabranjeno međusobno razgovarati, zatočenici su mrmljali sebi u bradu.
"Rečeno nam je da se ne smiju kretati. Trebaju sjediti uspravno. Nije im dopušteno razgovarati. Ne smiju viriti ispod poveza. Čuvari su dobili upute da viču uskot (šuti na arapskom) i rečeno im je da odaberu ljude koji su problematični i kazne ih", rekao je jedan od trojice izraelskih zviždača s kojima je razgovarao CNN.
Izraelci koji su radili u pustinjskom kampu Sde Teiman, u kojem se nalaze Palestinci zatočeni tijekom izraelske invazije na Gazu, progovorili su o ustanovi u kojoj su liječnici ponekad zatvorenicima amputirali udove zbog ozljeda zadobivenih stalnim vezivanjem lisicama, medicinskih postupaka koje izvodi nedovoljno kvalificirano medicinsko osoblje, zbog čega je ustanova stekla reputaciju "raja za pripravnike", i gdje je zrak ispunjen mirisom trulih i zanemarenih rana.
Pročitajte i ovo
Ustanova je udaljena oko 25 kilometara od granice s Gazom i podijeljena je u dva dijela: ograđene prostore u kojima je oko 70 palestinskih zatočenika iz Gaze smješteno pod ekstremnim fizičkim ograničenjima i poljsku bolnicu u kojoj su ranjeni zatočenici vezani za svoje krevete, dok istodobno nose pelene, a hranu primaju na slamke.
"Oduzeli su im sve što ih je činilo ljudskim bićima", rekao je jedan zviždač, koji je radio kao bolničar u poljskoj bolnici.
"Nisu premlaćivani radi prikupljanja obavještajnih podataka. Činilo se to iz osvete", rekao je drugi zviždač.
Pročitajte i ovo
Vojne objekte pretvorili u kampove
Izraelska vojska priznala je djelomično pretvaranje tri različita vojna objekta u zatočeničke kampove za Palestince iz Gaze, nakon napada na Izrael 7. listopada koji je predvodio Hamas. Ti objekti su Sde Teiman u pustinji Negev, kao i vojne baze Anatot i Ofer na okupiranoj Zapadnoj obali.
Kampovi su dio infrastrukture izraelskog Zakona o nezakonitim borcima, izmijenjenog zakona koji je prošlog prosinca usvojio Kneset i koji je proširio ovlasti vojske za pritvaranje osumnjičenih militanata.
Zakon dopušta vojsci da drži ljude u pritvoru 45 dana bez naloga za uhićenje, nakon čega moraju biti prebačeni u službeni izraelski zatvorski sustav (IPS), gdje se više od 9000 Palestinaca drži u uvjetima za koje aktivisti za ljudska prava kažu da su se drastično pogoršali nakon 7. listopada. Dvije udruge palestinskih zatvorenika rekle su prošlog tjedna da je 18 Palestinaca, uključujući i vodećeg kirurga iz Gaze dr. Adnana Al-Bursha, umrlo u izraelskom pritvoru tijekom rata.
Vojni zatočenički logori, u kojima je nepoznat broj zatvorenika, služe kao filtracijska točka tijekom razdoblja uhićenja koje nalaže Zakon o nezakonitim borcima. Nakon zatočeništva u kampovima, oni za koje se sumnja da su povezani s Hamasom prebacuju se u IPS, dok se oni čije su militantne veze isključene puštaju natrag u Gazu.
Bivši zatočenici: Ne znamo gdje smo bili
CNN je intervjuirao desetak bivših zatočenika iz Gaze za koje se vjeruje da su pušteni iz tih logora. Rekli su da ne mogu reći gdje su bili zatočeni jer su veći dio vremena imali poveze na očima i bili su odsječeni od vanjskog svijeta. No detalji njihovih iskaza poklapaju se s navodima zviždača.
"Radovali smo se noći kako bismo mogli spavati. Onda smo čekali jutro u nadi da će se naša situacija promijeniti", rekao je dr. Mohammed Al-Ran, prisjećajući se svog zatočeništva u vojnoj ustanovi gdje je bio izložen pustinjskim temperaturama, koje variraju od dnevne vrućine do hladnih noći.
Pročitajte i ovo
Al-Ran, Palestinac koji ima bosansko državljanstvo, vodio je kirurški odjel u sjevernom dijelu Gaze, koja je zatvorena i napadnuta u izraelskoj zračnoj, kopnenoj i pomorskoj ofenzivi. Uhićen je 18. prosinca ispred baptističke bolnice Al-Ahli u gradu Gazi, gdje je radio tri dana nakon što je pobjegao iz svoje bolnice na snažno bombardiranom sjeveru.
Skinuli su ga do donjeg rublja, zavezali mu oči i ruke, a zatim ga bacili u stražnji dio kamiona gdje su, gotovo goli zatočenici bili natrpani jedni na druge dok su ih prebacivali u zatočenički logor u sredini pustinje.
"Stalno smo plakali"
Al-Ran je držan u vojnom pritvoru 44 dana.
"Dani su nam bili ispunjeni molitvom, suzama i preklinjanjem. To nam je olakšalo agoniju. Stalno smo plakali. Plakali smo zbog sebe, plakali smo zbog svog naroda, plakali smo zbog svoje zajednice, plakali smo zbog svojih najmilijih. Plakali smo zbog svega što nam je palo na pamet", rekao je za CNN.
Tjedan dana nakon njegovog pritvaranja, logorske vlasti naredile su mu da djeluje kao posrednik između čuvara i zatvorenika, tu ulogu poznatu kao Shawish obično dobije zatvorenik koji je nakon ispitivanja oslobođen sumnje da je povezan s Hamasom.
Pročitajte i ovo
Pa, iako je izraelska vojska zanijekala nepotrebno držanje zatočenika ili njihovo korištenje za potrebe prevođenja, izvještaji zviždača i zatvorenika, bacaju sumnju na IDF-ov prikaz procesa provjera. Al-Ran kaže da je služio kao Shawish nekoliko tjedana. Zbog toga je Al-Ran rekao da je dobio posebnu privilegiju: skinut mu je povez s očiju. Ali on kaže da je to bila druga vrsta pakla: "Dio mog mučenja bio je u tome što sam mogao vidjeti kako su drugi ljudi mučeni. Dok sam imao povez, nisam mogao vidjeti mučenje, osvetu, ugnjetavanje."
Al-Ranovo svjedočenje o oblicima kažnjavanja potvrdili su zviždači. Zatvoreniku koji je počinio prijestup poput razgovora s drugim zatvorenikom bilo bi naređeno da drži ruke iznad glave do sat vremena. Ponekad bi mu ruke bile vezane za ogradu kako bi se osiguralo da ostane u neugodnom položaju. Za one koji su stalno kršili zabranu govora i kretanja, kazna je bila stroža. Izraelski čuvari odveli bi ga izvan ograđenog prostora i agresivno ga tukli. Zviždač koji je radio kao čuvar kaže da je vidio čovjeka kako se vraća razbijenih zubi i slomljenih kostiju.
Spomenuti zviždač i Al-Ran također su opisali rutinski pretres kada bi čuvari puštali velike pse na zatvorenike koji su spavali, uz bacanje zvučne granate na ograđeni prostor. Al-Ran je to nazvao "noćnim mučenjem".
Užasi u bolnici
Izjave zviždača oslikavale su i drugačiju vrstu užasa u poljskoj bolnici Sde Teiman.
"Zamislite da se ne možete pomaknuti, da ne možete vidjeti što se događa i da ste potpuno goli i potpuno izloženi. Mislim da to graniči s psihičkom torturom", rekao je jedan liječnik koji je radio u Sde Teimanu.
"Tražili su me da obavljam manje medicinske zahvate koji su potpuno izvan moje stručnosti. Često se radilo bez anestezije. Ako bi se žalili na bol, dali bismo im paracetamol. Osjećao sam se kao suučesnik u zlostavljanju", dodao je jedan od zviždača, koji kaže da je svjedočio amputaciji kod čovjeka koji je zadobio ozljede uzrokovane stalnim vezivanjem zapešća.
Pročitajte i ovo
Zviždači su također rekli da je medicinskom osoblju rečeno da se suzdrže od potpisivanja medicinskih dokumenata, potvrđujući prethodno izvješće organizacije Liječnici za ljudska prava u Izraelu (PHRI). Izvješće PHRI-ja objavljeno u travnju upozorava da se anonimnost koristi kako bi se spriječila mogućnost istraga ili pritužbi u vezi s kršenjem medicinske etike.
Sde Teiman i drugi vojni zatočenički logori bili su obavijeni velom tajne od samog početka. Izrael je više puta odbio zahtjeve da otkrije broj zatvorenika koji se drže u objektima ili da otkrije gdje se nalaze zatvorenici iz Gaze.
"Nestanak omogućava da se dogode zločini o kojima smo slušali", rekao je Tal Steiner, izraelski odvjetnik za ljudska prava i izvršni direktor Javnog odbora protiv mučenja u Izraelu.
Nekoliko skupina za ljudska prava i pravni stručnjaci vjeruju da se u Sde Teimanu, koji je najbliži u Gazi, vjerojatno drži najveći broj zatočenika.
"Tamo sam bio 23 dana. Dvadeset i tri dana koja su se činila kao 100 godina", rekao je 27-godišnji Ibrahim Yassine na dan puštanja iz vojnog logora.
Ležao je u prostoriji s desetak tek oslobođenih muškaraca. I dalje su bili u sivim zatvorskim trenirkama. Neki su imali duboke rane na mjestima gdje su bile lisičine.
Za dr. Al-Rana ponovni susret s prijateljima bio je sve samo ne radostan. To ga je iskustvo, rekao je, učinilo tupim i nekomunikativnim tijekom mjesec dana dok se borio s "emocionalnim mrtvilom".
"Bilo je jako bolno. Kad sam izašao na slobodu, ljudi su očekivali da će mi nedostajati njihovo društvo, da ću ih zagrliti. Ali postojala je praznina", rekao je Al-Ran: "Ljudi koji su bili sa mnom u zatočeništvu postali su moja obitelj. Ta su prijateljstva bila jedino što je bilo zaista naše."
Neposredno prije puštanja na slobodu, drugi zatvorenik ga je dozvao, a glas mu se jedva uzdigao iznad šapta, rekao je Al-Ran. Zamolio je liječnika da pronađe njegovu ženu i djecu u Gazi.
"Tražio je od mene da im kažem da je za njih bolje da budu mučenici. Bolje im je da umru nego da budu zarobljeni i držani ovdje", rekao je Al-Ran.
