Salvadorskog nadbiskupa Óscara Romera, kojeg je papa Franjo kanonizirao u nedjelju, milijuni ljudi već su odavna smatrali svecem.
Pročitajte i ovo
Nadbiskup San Salvadora ubijen je 24. ožujka 1980. snajperskim metkom pripadnika desničarskog odreda smrti služeći misu za oboljele od raka u bolničkoj kapelici.
Kada je 2015. Romero beatificiran na misi na kojoj je bilo 300 tisuća ljudi, papa Franjo ga je nazvao “jedim od najboljih sinova Crkve”, čija je služba posebno bila posvećena siromašnima i marginaliziranima.
Romero je ubijen pošto je propovjedaonicu svoje katedrale koristio kako bi osudio teška kršenja ljudskih prava i desničarske vojne hunte i ljevičarskih pobunjeničkih skupina.
Njegovo ubojstvo, slažu se i salvadorski i međunarodni stručnjaci, bio je okidač za smrtonosni građanski rat u Salvadoru koji je odnio 75 tisuća života od 1980. do 1992. godine.
Povjerenstvo osnovano poslije rata utvrdilo je da je zapovijed za ubojstvo izdao pukovnik Roberto d’Aubuisson, vođa salvadorske ekstremne desnice koji je nadbiskupa smatrao ljevičarskim agitatorom. Okidač je povukao netko iz njegova odreda smrti, ali nikad nije utvrđeno tko.
Mnogi smatraju da mu je posljednja nedjeljna propovijed, dan prije ubojstva, bila i smrtna presuda. “U ime Boga i u ime ljudi koji pate i čije naricanje dopire do neba, a svakim ih je danom sve više, molim vas, zapovijedam vam u ime Boga: prekinite s represijom”, grmio je s govornice. Želio je da hunta prestane s brojnim ubojstvima seljaka i radnika.
Rođen 15. kolovoza 1917. u Ciudad Barriosu u salvadorskoj provinciji, Óscar Arnulfo Romero y Galdamez, kako mu je puno ime, potječe iz siromašne obitelji s osmero djece. Za svećenika je zaređen 1942. u Rimu.
Kada je imenovan za nadbiskupa 1977., mnogi su ga u Salvadoru smatrali konzervativcem, čak i tvrdili da je član Opusa Dei.
Međutim, socijalna nepravda i represija kojima je svjedočio u Salvadoru pretvorile su ga u nenadmašna zagovornika siromašnih i potlačenih.
Njegove propovijedi, često emitirane na radiju, postale su platforma za osudu socijalne nepravde i dale su glas onima koji na glas nisu imali pravo. Romero je ujedno odbijao sudjelovati u svim događanjima koje je organizirala vlada.
Njegovo ubojstvo snažno je obilježilo Latinsku Ameriku, katoličku regiju u kojoj je tada nekoliko režima krajnje desnice ratovalo protiv marksističkih gerilskih pokreta. Njegov pogreb 30. ožujka 1980. prerastao je u dramu. U pucnjavi iz strojnica kako bi se rastjerali okupljeni ljudi pali su deseci žrtava.
Za beatifikaciju nadbiskupa Romera snažno se zauzeo svećenik Rafael Urrutia, koji je 1990. privukao pozornost Crkve na to pitanje.
Proces beatifikacije bio je spor. I Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. mislili su da je Romero “mučenik za vjeru”, ali je postojala rasprava je li njegovo mučeništvo bilo uzrokovano političkim ili ideološkim sukobima prije nego vjerom. Postupak, kojem su se protivili konzervativni krugovi, bio je zamrznut dok ga 2014. nije ponovo otvorio papa Franjo i poručio kauzi “da se požuri”.
Romero je proglašen blaženim 2015.
Jeuzitski svećenik Ignacio Ellacuria, Romerov učenik kojeg je također ubila vojska 1989. godine, rekao je jednom: “Bog je u Salvadoru bio u liku monsinjora Romera”.
"Papa Hamlet"
Papu Pavla VI., danas proglašenog svetim, zvali su "papa Hamlet" zbog navodne bolne neodlučnosti pri donošenju odluka i patničkog pogleda na život.
Rođen kao Giovanni Battista Montini 1897. u sjevernom talijanskom gradu Bresci, zaređen je za svećenika 1920., proglašen kardinalom 1958. i izabran za papu pet godina poslije. Umro je 1978.
Njegovo najveće postignuće uspješan je završetak Drugog vatikanskog koncila, istodobno i prijelomnog i polarizirajućeg za Crkvu, koji je pokrenuo njegov prethodnik, sveti Ivan XXIII.
Koncil je u najvećoj mjeri ukinuo latinsku misu i unaprijedio odnose s drugim religijama, posebno judaizmom, koji su povijesno bili teški i opterećeni optužbama da je Vatikan bio prestidljiv u osudi holokausta.
I dok su koncilske reforme razljutile konzervativce, Pavao VI. jednako je razočarao liberale enciklikom Humanae Vitae (Ljudski život) kojom je potvrdio oštro protivljenje Crkve bilo kakvoj kontracepciji baš u vrijeme seksualne revolucije na zapadu.
"Za progresivne, Pavao VI. bio je prepreka. Kozervativci su, pak, mislili da popušta sekularizaciji", napisao je analitičar Andrea Riccardi za Corriere della Sera 2014., netom prije njegove beatifikacije.
Kardinal Giovanni Battista Re, koji je Pavlu VI. bio suradnik, tvrdi da su toga papu pogrešno shvaćali.
"Pročuo se glas da je kolebljiv, neodlučan, ali Montini je zapravo bio osoba koja je htjela čuti različita mišljenja i duboko promišljati o tuđim argumentima", rekao je Re prije četiri godine.
Montini je bio prvi moderni papa koji je putovao svijetom i prvi koji je letio zrakoplovom. Njegovo prvo putovanje bilo je u Jeruzalem 1964., gdje se susreo carigradskim ekumenskim patrijarhom Atenagorom, što je bio povijesni korak u pomirenju s pravoslavljem.
Bio je i prvi rimokatolički poglavar koji je, barem neizravno, komentirao svoju seksualnost. Reagirajući na glasine da je homoseksualac, prosvjedovao je protiv "strašnih, klevetničkih stvari koje o njemu govore".
Papa Pavao VI. promovirao je dijalog između Vatikana i komunističkih režima, nastavljajući "istočnu politiku" Ivana XXIII. Između ostaloga, uspostavio je diplomatske odnose s Titovom Jugoslavijom.
Pamti ga se i po reorganizaciji Rimske kurije, širenju zbirke Vatikanskih muzeja i na modernu umjetnost, te odbijanju da nosi papinsku tijaru koju je prodao, a novac poklonio Majci Terezi za njezin humanitarni rad u Indiji.
On je treći papa 20. stoljeća kojeg je Franjo kanonizirao, nakon Ivana XXIII. i Ivana Pavla II.
Za to su bila potrebna dva priznata čuda po zagovoru Pavla VI.
Prvo koje mu je pripisano rođenje je zdrava američkog dječaka 2001. kojem su prethodno dijagnosticirali teške malformacije. Drugo je iz 2014. i odnosi se na rođenje zdrave talijanske djevojčice u 26. tjednu trudnoće čija je majka imala rupturu posteljice. (Hina)
