Maglovito jutro, baš kao i današnje, osvanulo je na današnji dan 16. prosinca 1944. u snijegom zametenim Ardenima. Započela je tada najveća bitka na Zapadnom bojištu u Drugom svjetskom ratu.


Na današnji dan 1944. Amerikanci su po prvi put doživili veliku njemačku ofenzivu. Započela je najveća bitka na Zapadnom bojištu u Drugom svjetskom ratu. Adolf Hitler je stavio sve na kocku i povukao najelitnije jedinice s istočnog bojišta u očajničkom pokušaju da zada angloameričkim saveznicima udarac koji će stabilizirati to bojište. Uz to, htio je dokazati da je njemačka vojska i dalje moćna kao što je bila u prvim godinama rata.

STANJE KRAJEM 1944.

Vezani članci Pucnjava na sveučilištu VIDEO Šokantne scene iz Rusije: Muškarac pucao po sveučilištu, studenti skakali kroz prozore kako bi se spasili. Ubijeno najmanje šestero ljudi Glasovanje u Rusiji Izlazne ankete u Rusiji: Pobjedu odnosi vladajuća stranka, ali sa slabijim rezultatom nego inače

Kako je odmicala 1944., situacija za Njemačku izgledala je sve gora i gora. U velikoj ljetnoj ofenzivi, Rusija je potpuno istjerala naciste sa svojeg teritorija, ukrajinskog teritorija i došla do Baltika na sjeveru, ušla u Poljsku, djelove Mađarske i Rumunjske. Sovjetska ratna mašinerija zahuktala se do neviđene mjere i proizvodila ogromne količine tenkova i artiljerije, a ljudstva su imali napretek. Njemačka je s druge strane ubrzano slabila, unatoč masovnoj mobilizaciji i tehnološkom napretku. Nije imala odgovor ni na događanja na zapadnom bojištu. SAD, Velika Britanija, Kanada i ostale zemlje koje su krenule s normandijskog mostobrana, u nekoliko mjeseci oslobodile su cijelu Francusku, a nakon nje i zemlje Beneluksa. Hitlerova Njemačka tako je izgubila i te teritorije, pa je Wermacht pretkraj jeseni te godine utvrđivao svoje položaje uz Rajnu.

OPERACIJA "STRAŽA NA RAJNI"

No Hitler je dobio novu zamisao, na užas svojih generala. Zaključio je da su Amerikanci i Englezi koji su se bili zaustavili u Belgiji i Nizozemskoj, nakon ljetne kampanje previše rastegli svoje opskrbne linije i kako su ranjivi. Jedan jak udarac, smatrao je, mogao bi razbiti njihove armije na dva dijela i smiriti zapadno bojište, što bi Njemačkoj omogućilo da se posveti zaustavljanju ruskog prodora na istoku. Tako je nastala operacija nazvana "Straža na Rajni" (nazvana po poznatoj njemačkoj patriotskoj pjesmi), a na papiru se činila jednostavnom. Šesta oklopna armija koju je vodio Sepp Dietrich probila bi se kroz Belgiju do obale i zauzela Antwerpen, važnu luku za opskrbu Saveznika. Manteuffelova Peta oklopna armija napala bi južnije, zauzela važne prometnice i na kraju osvojila Bruxelles. U pripremi su još bile 7. i 15. armija kao osigurači, odnosno rezerve. Napadom iz dva pravca, zatvorila bi se kliješta oko nekoliko savezničkih armija. S druge strane, područje prodora široko oko 135 kilometara, čuvala je samo nekolicina neiskusnih američkih divizija.

NAPAD KOJI JE PROMIJENIO TIJEK RATA 'Sirena', vatreni cresscendo i Operacija Uran

Hitlerovi generali, primjerice Runstedt i Model, protivili su se planu. Njemačka se na zapadnom bojištu povlačila još od Normandije, imala je sve manje resursa za rat i činilo se kao da se za napad u Ardenima koriste one posljednje, prijeko potrebne rezerve. Munjeviti napad, odnosno blitzkrieg, kakvim je Njemačka u prvim godinama ratovanja osvojila većinu Europe, sada je bio teško izvediv zbog dvije stvari. Prvo, nije bilo dovoljno goriva za njemačke oklopne divizije koje su bile zadužene za probijanje neprijateljskih položaja. Drugo, osnovni preduvjet za blitzkrieg, nadmoć u zraku, bila je izgubljena. Njemačko zrakoplovstvo Luftwaffe bilo je nemoćno, pogotovo u vrijeme kada su saveznički zrakoplovi suvereno i neometano gospodarili nebom. Unatoč svemu tome, Hitler je naredio da ofenziva mora krenuti.

ELITNE POSTROJBE

Glavnu ulogu za proboj dobila je 1. SS oklopna divizija "Leibstandarte", u sklopu I. SS oklopnog korpusa, a sve skupa u sastavu Dietrichove 6. oklopne armije. Ona je trebala ostvariti najjači prodor u neprijateljske linije i razbiti njihove formacije. Udarna igla bila je borbena skupina koju je vodio Joachim Peiper. Ona je okupljala sve tenkove 1.SS divizije, uključujući i tada novi tip tenka Königstiger. Bio je to tenk koji je mogao uništiti bilo koji suparnički tenk, a riječ je o naprednijem tipu tenka Tigar, koji je bio strah i trepet Saveznika. Divizije oružanog SS-a bile su njemačka elita u Drugom svjetskom ratu, bile su najbolje opremljene, ostvarivale najveće uspjehe i Hitler je od njih očekivao nemoguće stvari.

Ukupno su Nijemci za početak napada pripremili oko 200 000 vojnika, dok je Savezničkih ljudi bilo oko 80 000. Kasnije su i jedna i druga strana poslale pojačanja, pa je u bitci sudjelovalo i do pola milijuna njemačkih vojnika, a savezničkih je bilo i više od 600 000.

NAPAD VELIKOG FORMATA

16. prosinca 1944. rano ujutro, njemačko topništvo silovito je udarilo na tanke savezničke položaje u Ardenskoj šumi. Uslijedio je veliki oklopni napad. Njemački tenkovi zakotrljali su se iz magle prema prvim položajima. Amerikanci nisu očekivali napad u to doba godine, pa su Nijemci prve položaje uspjeli lako zauzeti. Uz to, Hitleru je dobro došla i magla koja je potrajala nekoliko dana i spriječila savezničke zrakoplove da interveniraju. Manteuffelova 5. oklopna armija ostvarila je dobar napredak.

Amerikanci su po prvi puta doživili pravi njemački oklopni napad velikog formata, s čime se na zapadnoeuropskom bojištu do sada nisu susreli. Tisuće Amerikanaca panično se predalo kada su ih neprijatelji opkolili. Posebno je žestoka bila bitka za grad St. Vith, prometno čvorište važno za obje oklopne njemačke armije. Nakon nekoliko dana žestoke borbe, britanski general Montgomery naredio je povlačenje savezničkih vojnika iz grada i prepustio ga Nijemcima.

CESTA ZA BICIKLE, NE ZA TENKOVE

Sjevernije, Dietrichova 6. oklopna armija u samom početku naišla je na prevelike prepreke. Općenito je napredovanje u Ardenima bilo sporo, šumski teren prekriven snijegom pokazao se vrlo problematičnim. Njemačke oklopne divizije, poznate po svojem učinkovitom mobilnom ratovanju, nagurale su se na uskim cestama i stvorile gužve. Uskoro su ih sustigle i pješadijske divizije, pa je nastao kaos. Svi su imali raspored napredovanja kojeg su se morali pridržavati, ali po vijugavim cestama nije se moglo brzo. Peiper se nadređenima žalio i ranije, rekavši kako je cesta kojom treba napredovati njegova borbena skupina prikladna za bicikle, ali ne i za tenkove. Uz to, njemačko zapovjedništvo za svoja je vozila moglo osigurati tek četvrtinu goriva potrebnog za osvajanje zadanih ciljeva. Računali su kako će putem zarobiti savezničke spremnike i uzimati njihovo gorivo, no pokazalo se kako to nije bilo sasvim lako.

I tako se 6. oklopna armija zaustavila. Uz ključnu cestu kojom su morali proći nalazilo se izduženo brdo Elsenborn. Amerikanci su se na njemu dobro utvrdili i pružali tvrdoglav otpor. Njihov vrhovni zapovjednik Eisenhower poslao je artiljeriju u taj sektor da suzbije njemačke nalete. Topovi su razorili prilazne ceste i Dietrichove snage tamo su se idućih desetak dana bezuspješno probijale, da bi na kraju pokušale zaobići Elsenborn i proći drugim pravcima, no prilika za prodor iščezla je kao i magla iznad bojišta, pa su saveznički zrakoplovi krenuli u akciju.

- PREDAJTE SE! - LUDOST!

Južnije, neke Manteuffelove jedinice uspjele su doći gotovo do rijeke Meuse i tada se zaustavio i taj krak njemačke ofenzive. Saveznici su već u velikom broju dovlačili pojačanja u ugroženi sektor i sve se počelo vrlo brzo odvijati. Američki general Eisenhower poslao je pojačanja u najugroženija područja. Tako je 101 zračno-desantna divizija, zajedno s djelovima nekoliko oklopnih divizija stigla u grad Bastogne. Njemački 47. oklopni korpus do 20. prosinca potpuno je okružio grad i zarobio američke postrojbe.

Opsada Bastognea postala je poznata u američkoj kulturi po junačkom otporu protiv nekoliko puta brojnijeg neprijatelja. Osim toga, u gradu je bilo dosta ratnih dopisnika pa je cijela priča bila medijski snažno popraćena. Njemački general von Lüttwitz poslao je Amerikancima poruku kako je najpametnije da se predaju jer će ih u protivnom potpuno razoriti njemačka artiljerija. General McAuliffe, koji je zapovjedao obranom grada, kratko mu je odgovorio: "Ludost!". Usljedila je serija njemačkih napada i bombardiranja grada, no sve se pokazalo bezuspješnim.

KRAJ OFENZIVE

Do Badnjaka 1944. i najvećim optimistima postalo je jasno da od velike ofenzive neće biti ništa. Američka treća armija, na čelu s generalom Pattonom, dan nakon Božića, probila je prsten oko Bastognea. Njemačke snage do tada su postigle svoj maksimum, u savezničkom frontu izdubile su izbočinu u obliku trokuta duboku 60-ak kilometara i to je bilo sve. Bitka je zato poznata i kao "bitka za izbočinu". Brojčano nadmoćni Saveznici, potpuno su zaustavili sve daljnje prodore i započeli protunapade kako bi eliminirali izbočinu. U tome im je uvelike pomoglo i zrakoplovstvo koje je dominiralo nebom i potpuno spriječilo svaki pokušaj većeg njemačkog manevra.

Njemački tenkovi i oklopna vozila potpuno su ostali bez goriva pa su ih njihove posade morale ostavljati na cesti i pješačiti natrag do svojih položaja. Okršaji su se nastavili i u siječnju, a do kraja mjeseca, izbočina je nestala kao da je nikada nije ni bilo. Inače, do kraja bitke, Njemačka je izgubila oko 100 000 vojnika, što poginulih, što zarobljenih. Saveznici, najviše Amerikanci, pretrpili su gubitak oko 90 tisuća vojnika, no njima je bilo puno lakše nadomjestiti te ljude nego Nijemcima.

Nije ovo bio posljednji Hitlerov pokušaj da preokrene tijek rata, kao što se često misli, usljedilo je još nekoliko ofenziva, no sve su bile jednako neuspješne kao i ova u Ardenima. 

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook