Ovako izgleda grad duhova 33 godine nakon nuklearne katastrofe: ''Jasno je da će nakon apokalipse carevati priroda''

Jedan od onih koji su odlučili ''prošetati'' Černobilom i ostalim mjestima u zoni isključenja, u koja se službeno ne bi smjelo zalaziti, jest i novinar Daily Maila Richard Pendlebury.

''Jasno je da će nakon apokalipse carevati priroda'', tako započeo svoj tekst opisujući stanje stvari.

U Černobilu je u 1:23, u subotu 26. travnja 1986. snažna eksplozija raznijela 200 tona betonskog štita sagrađenog nad jezgrom reaktora nuklearne elektrane. Uslijedila je druga, još snažnija, nakon koje je oslobođen radioaktivni oblak, 400 puta opasniji od bombe koja je bačena na Hirošimu.

Razmjer ove katastrofe pokazuje i podatak da plutoniju-239, jednom od elemenata u oblaku treba više od 24.000 godina da mu radioaktivnost opadne za pola.

''Ovaj tjedan posjetio sam napušteni grad Černobil, prema kojem je nuklearna elektrana dobila ime, i grad duhova koji se nalazi u blizini – Pripjat. U Pripjatu su sagrađene zgrade namijenjene radnicima koji su radili u elektrani. Obišao sam i druga napuštena mjesta, pa i samu elektranu koja je opskrbljivala energijom 30 milijuna domova i poduzeća te je bila važan dio sovjetske ekonomije'', piše Pendlebury.

Posjetio je i mjesto Zalissa, koje je nekada bilo dom 3000 ljudi, a sada ga guta šuma. Ništa bolje nije ni s mjestom Pripjat, sagrađenom za radnike nuklearne elektrane.

Pročitajte i ovo Koja je vaš izbor? Što gledati nakon hit serije "Černobil": Donosimo nekoliko dobrih preporuka za vikend!

Pročitajte i ovo Već počeli snimati Rusima se nimalo ne sviđa veliki uspjeh serije ''Černobil'': Napravit će svoju verziju cijele priče!

Službeno nitko ne smije na evakuirano područje, međutim u posljednjih nekoliko godina ondje se razvio svojevrsni ilegalni turizam kojemu vlasti gledaju kroz prste, pa se zainteresirane skupine provodi kroz područje povišenje radijacije. Ondje dnevno prođe između 150 i 900 zainteresiranih turista – ovisi o sezoni. Po osobi turistička tura kroz Černobil stoji oko 80 eura (oko 600 kuna). U cijenu je uključeno i ishođenje dozvole za ulazak u zonu isključenja.

U razgovoru s nekoliko turista Pendlebury je otkrio da podosta njih osjeća određenu sentimentalnost prema tom mjestu jer ih podsjeća na događaj iz djetinjstva. Barbara iz Češke rekla mu je kako se sjeća černobilske katastrofe: ''To je bio veliki i zastrašujući događaj u mom životu. Nisam mislila da ću ikada moći doći ovamo.''

Pojedini turisti u to se područje vraćaju i po nekoliko puta. Svi posjetitelji moraju potpisati da se odriču zdravstvenih prava dok su ondje, a iako se ne zahtijeva od njih da nose zaštitnu odjeću, dobiju dozimetar koji registrira ukupno ozračenje, odnosno apsorbiranu dozu zračenja koju je čovjek primio, te Geigerov brojač koji pokazuje kolika je razina radijacije na lokaciji na kojoj se trenutačno nalaze.

Tijekom dva dana boravka ondje, piše Pendlebury, Geigerov brojač očitavao je od sasvim normalnih razina radijacije do onih i 50 posto većih.

U mjesto Pripjat ušao je na nekada širokoj Aveniji Lenjin, ali sada je ona, piše, prekrivena florom. Grad u kojem je nekada živjelo 50.000 ljudi sada je obrastao u šumu, iz koje se jezivo pružaju gornji katovi napuštenih zgrada.

U turističkoj je turi moguće obići i škole u Prijatu koje je dobrano nagrizao zub vremena, kao i dječja igrališta koja danas podsjećaju na prizore iz horor-filmova.

Katastrofalnog događaja prisjetila se i trenutačna stanovnica Černobila

Tijekom svog boravka u središtu Černobila pronašao je Valentinu Kukharenko, 80-godišnju udovicu, jednu od nekoliko desetaka stanovnika koji su se ilegalno vratili u zonu isključenja nakon eksplozije. Suprug joj je preminuo prije deset godina, a ona sada živi sama sa psom i sedam mačaka. U razgovoru s njim prisjetila se događaja od 26. travnja 1986. godine.

Ona je, kaže, spavala, ali njezin suprug, vozač krana u luci na rijeci Pripjat, radio je te je vidio plamen u zraku. ''Mnogo razmišljam o danima prije te nesreće. Nedostaju mi vremena kada je ovo bilo lijepo mjesto, kada smo mogli loviti ribu i plivati u rijeci, brati gljive u šumi bez opasnosti od radijacije'', kaže Valentina.

U prvih pet godina nakon nesreće broj djece oboljele od raka skočio je za 90 posto. Stotine žena prekinule su trudnoću na savjet liječnika.

U elektrani u kojoj se dogodila nesreća i danas radi nekoliko tisuća ljudi. Posljednji od četiri nuklearna reaktora zatvoren je 2000. godine. Na golemoj betonsko-čeličnoj neprobojnoj kupoli koja natkriva ostatke reaktora koji je izgubio svoj krov u eksploziji, još uvijek se radi. Radnici koji su smješteni u zoni isključenja rade po dva tjedna, a dva se odmaraju izvan zone.

Sovjetske vlasti priznale su da je u ovoj nesreći život izgubilo samo 30 osoba. ''Nikada nisam razmišljala o zdravstvenim opasnostima ostanka ovdje. Mnogi koji su otišli umrli su jer su napustili svoje domove'', zaključuje Valentina i zahvaljuje Pendleburyju što je posjetio njezin grad.