Ukrajina u utorak obilježava 30. godišnjicu nesreće u Černobilu, najveće nuklearne katastrofe u povijesti koje je broj žrtava i dalje nepoznat, a posljedice još prijete zdravlju okolnog stanovništva.
Više od 200 tona uranija ostalo je u reaktoru koji je eksplodirao prije tri desetljeća, što izaziva bojazan od novih radiokativnih curenja ako sada već ostarjeli zaštitni betonski sarkofag popusti.
Međunarodni donatori sastali su se 25. travnja kako bi zatvorili financijsku konstrukciju za novi sarkofag, moderniji i sigurniji od postojećeg, koji bi trebao imati stogodišnji rok trajanja i tako nove naraštaje poštedjeti života u strahu.
"Novi zaštitni omotač", kako ga službeno zovu, gradi se od 2010. i sa svojih 30 tisuća tona trostruko je teži od Eiffelova tornja, a sa 110 metara nešto viši od Big Bena. Površina mu je kao u dva nogometna igrališta. Ove će godine biti polagano postavljen iznad mjesta katastrofe kako bi svojom čeličnom konstrukcijom zaustavio radijaciju i osigurao da se ostatak reaktora rastavi na siguran način.
Ne bojimo se radijacije. Već smo se navikli na nju. Konji se ne rađaju s dvije glave ili bez nogu. Nema takvih mutacija. Sindrom Černobila odavno je prošao. Financijska konstrukcija za gradnju i postavljanje omotača zatvorena je, ali nije poznato tko će financirati njegovo održavanje nakon 2017. godine. Golemi kavez stoji 2,1 milijardu eura, a novac su osigurale Europska banka za obnovu i razvoj i 40 svjetskih vlada. Očekuje se dodatna donacija od 165 milijuna eura skupine G7 i Europske komisije, ali još 100 milijuna eura nedostaje.
Deset zatrašujućih dana
Reaktor broj 4 nuklearne elektrane Černobil na sjeveru Ukrajine eksplodirao je tijekom sigurnosne provjere nešto prije pola dva ujutro 26. travnja 1986. godine. Idućih deset zastrašujućih dana gorjelo je nuklearno gorivo, raspršujući oblake otrovne radijacije diljem kontinenta. Posebno su teško bile zahvaćene Ukrajina i susjedne Rusija i Bjelorusija.
I dok su se na mjestu nesreće počeli razabirati razmjeri užasa, sovjetske vlasti javno su šutjele u skladu s tradicijom da se ne govori o nesrećama koje bi mogle okaljati ugled sovjetske supersile u doba Hladnog rata.
Tek su idućeg popodneva evakuirali 48 tisuća žitelja Pripjata, grada izgrađenog za zaposlenike nuklearke i njihove obitelji tri kilometra od elektrane.
Svjetsku su javnost uzbunili Šveđani 28. travnja detektiravši neobjašnjiv porast radijacije iznad svoje zemlje. Tek kad se saznalo za nesreću, Sovjeti su premjestili 116.000 ljudi iz zone 30 kilometara oko nuklearke. U idućim godinama ista će sudbina zadesiti još 230.000 stanovnika.
Broj stradalih i dalje je enigma
Ali pet milijuna Ukrajinaca, Rusa i Bjelorusa još živi u području s povišenom radijacijom.
Oko 600.000 ljudi, koje će poslije nazvati "likvidatorima", a uglavnom su to bili vojnici, policajci, vatrogasci i državni zaposlenici, poslani su po naredbi Moskve da pomognu u gašenju požara, postavljanju prvog betonskog sarkofaga iznad uništenog reaktora te u sanaciji terena.
Trenutno je u tijeku velika kontroverza oko podataka koje znanstvenici prikazuju o zoni isključenja oko Černobila, čak i 30 godina nakon te katastrofe. Ne samo da postoje dva pogleda na sve to, nego su oni dijametralno suprotni. "Još se sjećam metalnog okusa u ustima dok sam prilazio Černobilu", kaže jedan od "likvidatora" Igor Magala. "Na početku nismo imali nikakvih informacija, sve je bilo strogo povjerljivo. Mislio sam da dolazim na tjedan, a ostao sam godinu".
On je bio zaposlenik elektrane i jedan od prvih koje su poslali u čišćenje. "Nije bilo zaštitne opreme, to smo dobili poslije". Trideset godina poslije, Magala (78), nešto teže hoda, ali se smatra srećkovićem zato što nije imao zdravstvenih posljedica. Najteže su stradali oni, a Magala nije bio među njima, koji su radili na krovu uništenog reaktora. "Njima su se elektronički uređaji raspadali od radijacije", rekao je.
Broj ljudi koji su umrli u danima i godinama nakon nesreće nije poznat. UN je 2005. objavio kontroverzno izvješće o 4000 mrtvih od posljedica radijacije u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji. Godinu poslije Greenpeace je objavio svoje izvješće u kojem je broj smrti od posljedica kontaminacije procijenio na zastrašujućih 100 tisuća.
Nakon nesreće četvrtog, preostala tri reaktora u Černobilu nastavila su raditi. Posljednji je ugašen 2000. godine pod pritiskom Zapada.
Zona isključenja
Trideset kilometara oko elektrane u Černobilu uspostavljena je tzv. zona isključenja. Na području veličine Luksemburga gotovo da nema stanovnika, ali itekako ima života.
"Kada su ljudi otišli, priroda se vratila", kaže biolog Denis Višnevskij.
Razina radijacije u napuštenoj zoni do 35 puta je veća nego, primjerice, u Sjedinjenim Državama pa se mnogi pitaju kako je tamo bilo kakav oblik života moguć.
"Radijacije će biti još tisuću godina i uvijek će imati negativan utjecaj, ali izgleda da je taj utjecaj manji od ljudske intervencije", objašnjava Višnevskij.
Finalna faza projekta trebala bi se dogoditi 2017. godine, kad bi nova grobnica černobilskog reaktora trebala biti dovršena i koja bi trebala biti i njegovo konačno rješenje, pečat za sva vremena. Lokalna Crvena šuma, 10 četvornih kilometara borovine, brzo je odumrla zbog tla natopljenog radijacijom, a s njom su nestali glodavci, ptice i insekti. U zoni koju čuva vojska kako bi bivše mještane koji čeznu za svojim domom, znatiželjnike i turiste držala podalje od opasnosti, nema, naravno, niti domaćih životinja.
Vegetacija se, međutim, s godinama sama obnovila, a u zonu se vratile neke autohtone vrste koje su ondje obitavale prije katastrofe poput vukova, divljih konja i jelena.
Marina Škvirija, znanstvenica s ukrajinskog zoološkog instituta, upozorava da se zona isključenja ne može idealizirati i smatrati prirodnim rezervatom jer bioraznolikost nije ni približna područjima bez radijacije.
"Zona jest jedinstvena... ali nije raj za životinje", rekla je.
Višnevskij smatra da će bioraznolikost procvjetati s vremenom, kada se šuma dodatno proširi na ispražnjena polja. "Ovo je golema razlika, Černobil neposredno nakon katastrofe i Černobil 30 godina poslije. Ove životinje su vjerojatno jedina dobra stvar proizašla iz te strašne katastrofe".
Divovski luk zaustavit će radijaciju idućih 100 godina
Usred prostranog zatvorenog područja u sjevernoj Ukrajini sagrađena je najveća pomična kopnena struktura na svijetu kako bi idućih stotinu godina zaustavila širenje smrtonosne radijacije s mjesta nuklearne katastrofe u Černobilu.
Neuspjeli test u sovjetskoj nuklearnoj elektrani raspršio je 26. travnja 1986. godine oblake nuklearnih čestica diljem Europe, uzrokovao evakuaciju 50 tisuća ljudi i otrovao nepoznati broj radnika koji su radili na sanaciji posljedica te katastrofe.
Na početku nismo imali nikakvih informacija, sve je bilo strogo povjerljivo. Mislio sam da dolazim na tjedan, a ostao sam godinu. Hitno je izgrađen betonski sarkofag kako bi se zauzdala radijacija iz uništenog reaktora, ali se od 2010. godine radi na trajnijem rješenju.
"Novi zaštitni omotač", kako ga službeno zovu, težak je 30 tisuća tona i vidljv je s kilometarske udaljenosti. Ove će godine biti polagano postavljen iznad mjesta katastrofe kako bi svojom čeličnom konstrukcijom zaustavio radijaciju i osigurao da se ostatak reaktora rastavi na siguran način.
"Već smo prošli brojne riskantne faze... Uvijek postoji strah, ljudi smo, ali tehnički nam više ništa ne predstavlja problem", rekao je za Reuters Vince Novak, direktor nuklearne sigurnosti u Europskoj banci za obnovu i razvoj (EBRD).
EBRD upravlja financijskom konstrukcijom luka koji će koštati oko 1,5 milijardi eura. Novac je doniralo više od 40 vlada.
Problem 'nestaje' ali Zona ostaje
Usprkos toj novoj strukturi, područje koje okružuje Černobil od nekih 2.600 četvornih kilometara, što je veličina Luksemburga, većinom će ostati zatvoreno za stanovanje i neovlaštene posjetitelje.
Priroda je brzo zaposjela napuštenu infrastrukturu tog područja, a iz hrđavih krovova stambenih zgrada u Pripjatu, gradu duhova koji je izgrađen za radnike černobilske nuklearke, raste drveće.
Ostavljene cipele i obiteljske fotografije koje i dalje stoje na zidovima spavaćih soba govore o brzini kojom su evakuirane obitelji.
Nadolazeća trideseta godišnjica nesreće bacila je novo svjetlo na dugotrajne posljedice najveće nuklearne katastrofe u povijesti na ljude.
Službena brojka mrtvih neposredno nakon nesreće bila je 31, no ona je mnogo veća uzevši u obzir broj ljudi koji su godinama umirali od bolesti povezanih s radijacijom, poput raka. Sveukupan broj mrtvih i dugotrajne posljedice na zdravlje i dalje su predmet intenzivnih rasprava.
Ukrajinci koji su sudjelovali u čišćenju Černobila, takozvani likvidatori, protestirali su sredinom ožujka u centru Kijeva, tražeći da vlade prizna njihove žrtve i veće društvene beneficije.
"Prije trideset godina, dok smo bili mladi, spašavali smo cijeli svijet od nuklearne eksplozije, a sada nas više nitko ne treba. Apsolutno nitko", rekla je jedna od prosvjednica, bivša likvidatorica Lidija Kerencjeva.
Ostavština Černobila
Pored Černobila izgrađen je i gradić Slavutič, koji je bio namijenjen stanovništvu evakuiranom s područja katastrofe. U njemu živi 23-godišnja Julia, jedno od takozvane djece Černobila. Julia je rođena tri godina nakon katastrofe u Černobilu i nekako je prirodno da je zanimanje za zonu isključenja kod nje i njoj sličnih mladih u Ukrajini uvijek bilo prisutno.
CNN prenosi priču švicarskog fotoreportera Nielsa Ackermanna o Juliji, Slavutiču i Černobilu, za kojeg on kaže da je poput "crne rupe" za mlade studente u Ukrajini, koji isto tako jednako vole raditi upravo tamo.
Radijacije će biti još tisuću godina i uvijek će imati negativan utjecaj, ali izgleda da je taj utjecaj manji od ljudske intervencije. No, Slavutič i njegova budućnost ovisi o budućnosti Černobila, jer ne postoji industrija koja se uspjela ponovno razviti u blizini Černobila. Mladi iz Slavutiča su zapravo na neki način i ostavština Černobila, a Ackermann je pune tri godine pratio život Julije i gledao njezino stasanje u mladu odraslu ženu te njezina životna vrludanja, od partijanja do veze, braka te u konačnici i razvoda.
Razina radijacije u Slavutiču je ograničena, a žitelje štiti vrlo strog sustav kontrole. U gradu se primjenjuje vrlo realan i istovremeno pragmatičan pristup radioaktivnosti, koji nije dovoljno shvaćen na Zapadu. Ljudi tamo, zapravo umiru više od droga i alkohola nego posljedica radijacije, a Ackermannu je to vrlo slikovito dočarao jedan mladić, koji ga je odveo do grobnice svojeg najboljeg prijatelja, koji nije preminuo od posljedica radijacije.
Što se Julije tiče, ona danas radi kao prevoditeljica na najvažnijem gradilištu u Ukrajini - "novom zaštitnom omotaču", koji će biti, jednom kad se dovrši, permanentno rješenje za izoliranje ostataka spaljenog nuklearnog reaktora.
Juliji i njezinim vršnjacima to je zasad dovoljan razlog za ostanak u regiji i izvor posla, barem dok se projet ne završi. Za mnoge od tih mladih, dovršetak izgradnje tog luka je poput osobnog cilja.
"Žeilm vidjeti taj luk dovršen. Želim vidjeti rezultat", kaže Julia. Na neki način, ona i njezini vršnjaci provode misiju na koju nisu računali i koju su njihovi roditelji ostavili nedovršenom.
Finalna faza projekta trebala bi se dogoditi 2017. godine, kad bi nova grobnica černobilskog reaktora trebala biti dovršena i koja bi trebala biti i njegovo konačno rješenje, pečat za sva vremena.
Zašto je Julia bitna u toj priči? Zato jer će i njezin "rukopis" ostati ugrađen u to finalno poglavlje černobilske katastrofe i njezinih posljedica. Dio nje će biti ugrađen u "točku na i" najveće nuklearne katasrofe u modernoj posvijesti.
Život u Zoni se oporavio, no kakve su doista posljedice?
Do današnjeg dana, zona isključenja oko Černobila i dalje je uvelike nenastanjena. Ipak, nije beživotna, jer svi koji turistički posjete Zonu danas ili koji su je posjetili u novije vrijeme, mogu vidjeti da je divljač tamo doživjela procvat.
Svjetsku su javnost uzbunili Šveđani 28. travnja detektiravši neobjašnjiv porast radijacije iznad svoje zemlje. No, u prvoj godini od katastrofe, slika nije bila takva. Velika većina beskičmenjaka u pordučjima zagađenim radijacijom je pomrla, a populacija malih sisavaca je doživjela katastrofalan pad.
Ipak, u velikim dijelovima Zone, razina radijacije dramatično je pala unutar prvih nekoliko mjeseci nakon katastrofe, divlje životinje počele su s oporavkom, uz nemalu pomoć činjenice da se ljudska populacija otad više nije vraćala tamo.
U kasnim 80-im godinama 20. stoljeća lokalni znanstvenici započeli su program promatranja iz zraka i brojanje tri životinjske vrste: losa, srne i divlje svinje. Opservacija nije bila reprezentativnog karaktera, jer je provođena tek jednom godišnje i njome se nije pokrilo čitavo područje Zone. No unatoč toj činjenici, ta je studija pokazala značajan oporavak triju navedenih vrsta u prve dvije godine nakon katastrofe u Černobilu.
Deset godina nakon katastrofe, populacije sisavaca u Zonu više nisu pokazivale nikakve posljedice uzrokovane zračenjem. Posebice se oporavila populacija vukova, koja je i do sedam puta veća od bilo kojeg drugog rezervata u Ukrajini ili Bjelorusiji, piše BBC.
No, dvojica znanstvenika i njihove studije na području Zone, pokazali su posve drugačije rezultate, koji su u potpunoj suprotnosti s većinskim znanstvenim uvjerenjima oko posljedica utjecaja radijacije na divlje životinje u Zoni. Anders Moeller sa Sveučilišta u parizu te Timothy Mousseau sa Sveučilišta Južna Karolina, proveli su 15 godina proučavajući posljedice radijacije na populacije divljih životinja na području Zone.
Moeller i Mousseau napravili su svoju metodu praćenja broja životinja u Zoni, a rezultati koje su objavili u studiji 2013. godine pokazali su da su populacije divljih životinja male na područjima gdje su razine radijacije i dalje visoke. No, to nije ono najvažnije, njihova druga studija pokazala je da i u područjima niske ili vrlo niske radijacije divlje vrste ne doživljavaju uvijek procvat, a to su uvidjeli na broju insekata u području Zone.
Dvojica znanstvenika tvrde da se većina studija o sigurnim razinama radijacije i njihovo utvrđivanje, provodi u laboratorijskim uvjetima. U stvarnom svijetu, životinje se suočavaju s nizom ekoloških pritisaka, koje se ne može raplicirati u laboratorijskim proučavanjima, a time se ne može niti utvrditi ranjivost divljih životinja u stvarnom svijetu, gdje je radijacija utjecala na kompletan ekosustav.
Trenutno je u tijeku velika kontroverza oko podataka koje znanstvenici prikazuju o zoni isključenja oko Černobila, čak i 30 godina nakon te katastrofe. Ne samo da postoje dva pogleda na sve to, nego su oni dijametralno suprotni.
Kako bi se napokon razriješila bilo kakva sumnja u podatke koje se prikazuje u znanstvenim studijama provedenim u Zoni ili u vezi s njom, naglasak u novim istraživanjima, koja su u tijeku u Zoni, stavlja se na uključivanje znanstvenika koji su stručnjaci i za zračenje, kao i za ekologiju. Na taj način, u pitanje se neće moći dovesti niti stručnost tih podataka, niti kvaliteta tog istraživanja te na kraju niti njegovi zaključci.
A s bjeloruske strane Zone...
Na granici zone isključenja u Bjelorusiji, nešto niz cestu nakon znaka "Stop! Radijacija!", jedan mljekar nudi svakom posjetitelju čašu svježeg, netom od krave obranog mlijeka. Reporteri Associated Pressa čašu su uredno odbili, ali su uzeli uzorak istog i dali ga na analizu u laboratorij. Nalaz u laboratoriju potvrdio je njihove sumnje - u tom mlijeku nalaze se razine radioaktivnih izotopa 10 puta veće od dozvoljene sigurnosne razine u toj zemlji.
EBRD upravlja financijskom konstrukcijom luka koji će koštati oko 1,5 milijardi eura. Novac je doniralo više od 40 vlada. Farmer Nikolai Čubenok, međutim, ponosno kaže da njegovo krdo krava proizvodi do dvije tone mlijeka dnevno za lokalnu tvornicu za prerau mlijeka, Milkavita, čiji je sir parmezan jedan od glavnih izvoznih proizvoda u Rusiju. Kad su reporteri AP-a nalaz iz laboratorija pokazali odgovornima u Milkaviti, ovi su im odgovorili da je to "nemoguće", inzistirajući da njihova vlastita testiranja pokazuju da je mlijeko koje nabavljaju daleko unutar dozvoljenih sigurnosnih granica.
"Nema opasnosti. Kako se možete bojati radijacije?", pita Čubenok reportere. Njegova farma nalazi se tek 45 kilometara sjeverno od Černobila i za njega je černobilska katastrofa već odavno samo dio prošlosti.
No, bilo je i onih u Bjelorusiji koji su bili izrazito glasni oko opasnosti u načinu kako Bjelorusija pristupa zaštiti građana od izloženosti zračenju i ozračenoj hrani i prehrambenim proizvodima. Jedan od takvih je i dr. Juri Bandaževski, koji je smijenjen s pozicije šefa Bjeloruskog istraživačkog instituta te koji je 2001. završio u zatvoru zbog optužbi za korupciju. Te optužbe su međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava nazvale politički motiviranima.
Od 2005. godine, Bandaževski je na uvjetnoj slobodi te je nastavio svoje istraživanje oko slučajeva raka uzrokovanih posljedicama černobilske katastrofe, pod pokroviteljstvo Europske unije. Sad djeluje iz Kijeva u Ukrajini i tvrdi da nema nikakve sumnje u to da Bjelorusija ne štiti dovoljno svoje građane od kancerogenih tvari u prehrambenim proizvodima.
Baš ih briga
"Imamo katastrofu. U Bjelorusiji ne postoji zaštita stanovništva od izloženosti radioaktivnim elementima. Čak suprotno, vlada pokušava nagovoriti građaneda se ne obaziru na radijaciju, a hrana se uzgaja na područjima zagađenim radijacijom i šalje se u sve dijelove zemlje", kaže Bandaževski.
"Novi zaštitni omotač", kako ga službeno zovu, gradi se od 2010. i sa svojih 30 tisuća tona trostruko je teži od Eiffelova tornja, a sa 110 metara nešto viši od Big Bena. Površina mu je kao u dva nogometna igrališta. No, pravo pitanje zapravo jest u tome postoji li netko nadležan u Bjelorusiji koji bi identificirao pravu razinu rizika u porizvodima koji dolaze s farmi u rubnim područjima oko zone isključenja. Iz WHO-a kažu, nikakve signale za zabrinutost nisu dobili iz Ukrajine, a to ovisi o izvješćima sestrinskih organizacija iz te zemlje.
Farmeri koji rade s obje strane granice zone isključenja ističu da nema vidljivih znakova nuklearne opasnosti te im država nije dala nikakve smjernice glede smanjenja rizika unošenja radioaktivnih izotopa u prehrambeni lanac. Ovo potonje farmere zapravo uopće niti ne brine.
Nadalje, unutar same zone isključenja, Bjelorusija je dozvolila uspostavljanje eksperimentalne farme, koja radi posljednjih 10 godina te danas ima 265 konja, 56 krava te mnoštvo pčelinjaka. Direktor te farme, Mikail Kripičenko, ističe da mu je dozvoljeno prodavati proizvode i životinje s te farme, što uključuje i prošlogodišnju prodaju 100 konja bjeloruskom proizvođaču kumisa, popularnog pića na istoku Europe i u centralnoj Aziji, koji se dobija iz fermentiranog mlijeka kobile.
"Ne bojimo se radijacije. Već smo se navikli na nju. Konji se ne rađaju s dvije glave ili bez nogu. Nema takvih mutacija. Sindrom Černobila odavno je prošao", kaže Kripičenko.
Možda je prošao, no ostale su posljedice koje se ne mogu golim okom procjenjivati, a tog u Bjelorusiji, očito nisu svjesni. (B.V./Hina)
Vijesti gledajte svakog dana na Novoj TV, a više o najvažnijim vijestima čitajte na portalu DNEVNIK.hr.
Propustili ste vijesti? Pogledajte ih besplatno na novatv.hr
-
idealno za plesSevkina haljina za doček bila je pravo remek-djelo, publika je gledala samo u nju
-
užas u SAD-uDjevojka (15) oteta dok je šetala psa: Otac locirao njezin mobitel i spasio je, poznato što se dogodilo
-
UŽAS U GLINITijela dvojice muškaraca pronađena u obiteljskoj kući! Otkriven je uzrok tragedije
