Čak i nakon američkih napada, Iran bi mogao još uvijek imati sposobnost izrade nuklearne bombe

tri vijesti o kojima se priča dio grada bez vode FOTO Drama u Zagrebu! Velika bujica poplavila poznatu bolnicu, vatrogasci postavili branu tijekom noći Tragična nesreća u Dalmaciji: Dijete palo s motora, na mjestu je poginulo Traže pomoć Ministarstva Napadaju i harače nasade, proizvođači su na rubu: "Jako ih se teško riješiti, sve uništavaju"

Dok Donald Trump slavi spektakularan vojni uspjeh nakon masovnih zračnih udara na iranska nuklearna postrojenja, stručnjaci upozoravaju da bi prava procjena učinka operacije trebala pričekati – jer kad padnu bombe teške 13 tona, treba vremena da se slegne prašina.

Prema podacima Pentagona, u operaciji je sudjelovalo 125 američkih vojnih letjelica, brodova i podmornica, uključujući i najveći operativni napad bombardera B-2 Stealth dosad. Cilj su bila tri ključna postrojenja: Fordow, Natanz i Isfahan – središta iranskog programa za obogaćivanje uranija.

Posebnu pozornost privukla je upotreba 14 GBU-57 bombi – najmoćnijeg konvencionalnog oružja SAD-a, poznatog kao bunker-buster. Riječ je o prvom korištenju tog oružja u borbenim uvjetima.

Fordow, zakopan duboko u planinskoj stijeni, prethodno je izbjegao izraelske udare. Višestruko korištenje GBU-57 kod tog objekta sugerira da je cilj bio uništiti podzemne dijelove i učiniti kompleks neupotrebljivim.

Iako SAD tvrdi da su napadi uništili ključne iranske objekte, vojni analitičari upozoravaju: samo zaustavljanje obogaćivanja uranija nije dovoljno da bi se spriječilo stvaranje bombe, piše Sky News.

Proces izrade nuklearnog oružja uključuje - obogaćivanje uranija do 90 posto U-235, oblikovanje jezgre i implozijski dizajn te izradu eksplozivnog mehanizma i sustava za isporuku.

Napadi su ciljali prvi korak – industrijska postrojenja u kojima se prirodni uran (0,7% U-235) obogaćuje putem centrifuga. No, prema UN-ovim inspektorima, Iran već ima 408 kilograma uranija obogaćenog do 60 posto, što je gotovo 90% do oružarske čistoće. Dovoljno za oko 8 do 10 bojevih glava, ovisno o dizajnu i efikasnosti.

Zašto je 60 posto ipak zabrinjavajuće?

Obogaćivanje je logaritamski proces: od 0,7% (prirodni uran) do 60% je tehnički vrlo zahtjevno, od 60% do 90% je mnogo brže i lakše, kad jednom imate infrastrukturu. Može se iskoristiti za tzv. "prljave bombe" ili improvizirane nuklearne naprave (veće, sirovije, ali ipak eksplozivne).

Iako je Iran navodno premjestio obogaćeni uranij iz Fordowa prije napada, ostaje pitanje: što se dogodilo s ostatkom nuklearnog materijala i tehnologije?

Za razliku od velikih postrojenja, laboratoriji za oblikovanje jezgre i razvoj eksplozivnih mehanizama mogu se sakriti, preseliti i ponovno aktivirati. Izrael je, čini se, u svojim napadima ciljao i te manje objekte – ali takvi su ciljevi teško uočljivi i još teže neutralizirani.

Ako su ciljevi uništeni – Iran trenutno ne može obogaćivati više uranija. No to ne znači da ne može iskoristiti ono što već ima. Čak i s nesofisticiranom bojevom glavom na bazi 60%-tno obogaćenog uranija, Iran bi mogao de facto postati nuklearna sila – bez lansirne sposobnosti, ali s razornim potencijalom. Ironično, američki i izraelski udari mogli bi samo dodatno motivirati Iran da ubrza završne faze razvoja bojeve glave.