Bivši ministar i glavni tužitelj Ukrajine četiri se mjeseca borio u Bahmutu: "Plaćamo ogromnu cijenu. I svatko tko živi u ovoj zemlji svaki dan prima udarac u srce"

Ne mogu se sjetiti nijednog primjera da bivši ministar, glavni tužitelj, dobrovoljno ode na front, i to s 57 godina. Obično se iz vojnika ide u političare, iz rova u fotelju, a ne obrnuto. Kako ste donijeli takvu odluku?

Za mene se ona podrazumijeva. Prvo, moj je sin ratovao 2014. na najtežoj točki sukoba na aerodromu Donecka. Pojam "braniti svoju zemlju" bio mi je poznat. U rat sam ponio njegovu kacigu. Drugo, u politici sam 25 godina i sve to vrijeme politički i ideološki borio sam se za europsku Ukrajinu. Danas se to pitanje rješava upravo na frontu. Dakle, nisam imao gdje drugdje biti. Ako si političar kojem su glas dali milijuni, ako si bio na čelu parlamentarne većine koja je podupirala dva proeuropska predsjednika, Juščenka i Porošenka, onda si dužan biti među onima koji danas riskiraju živote braneći upravo tu vrijednost.

Koliko još političara dijeli vašu poziciju?

Dovoljno, ako govorimo o pravim političarima. U rovovima sam sreo bivšeg načelnika Nacionalne policije Ukrajine Serhija Knjazeva, zatim čelnika kijevske policije, rame uz rame sa mnom ratovao je rukovoditelj administracije Glavnog tužiteljstva. Sretao sam bivše, čak i sadašnje zatupnike u ukrajinskom parlamentu... Duboko sam uvjeren da ovo ne smije biti rat radničko-seljačke klase. Ovo je rat čitavog ukrajinskog naroda, uključujući i njegove političare. Ako su istinski političari.

Nakon propalog Putinova blickriga ruska se vojska djelomično povukla i prošlog ljeta počela drugu fazu rata. Da ste iz te perspektive mogli vidjeti današnje stanje - zauzete teritorije, gubitke, oružje kojim raspolažete... što biste mislili?

Poslije te prve faze ruska je armija počela ratovati po udžbeniku, uz kolosalnu artiljerijsku premoć. U pojedinim trenucima prošlog ljeta iznosila je i do 20:1. No pobijedili smo i u tom periodu. Oslobodili smo okolicu Harkiva pa Herson. Poslije toga Putin je prešao u novu fazu, koju bih nazvao totalnim ratovanjem.

Usuo je ogroman novac u vojnoindustrijski sektor. Stalno obnavlja park tenkova, topništva i raketa. Prešao je u fazu rata na uništenje, ali i obrane. Dao je sagraditi obrambene linije kakve nisu viđene od Drugog svjetskog rata. Nada se da će održati taj strateški važan dio našeg teritorija - istočnu obalu Dnjepra koja vodi do Azovskog mora.

Uvjeren sam da će ukrajinska vojska, koja se polako probija prema moru, moći upropastiti i taj scenarij vođe Rusije koji se odao fašizmu. Znao sam da ćemo u budućnosti dobiti zapadno oružje. Nešto smo već imali, recimo protutenkovske raketne bacače Javelin.

Zapad je samo čekao da vidi može li Ukrajina izdržati u prvim danima, može li psihološki preuzeti na sebe odgovornost za rat s neprijateljem takvih razmjera. Zapad, zapravo, odavno zamišlja kako udara Putina po zubima, ali se boji. I, evo, konačno su našli zemlju koja se ne boji to učiniti.

Jednom kad su to vidjeli, tehnička pomoć postala je logična. Želio bih da naša braća iz Hrvatske, kao i iz zemalja bivšeg socijalističkog bloka - sovjetskih kolonija - čuju sljedeće: da je Putin prema planu blickrigom zauzeo Kijev, za pet godina ukrajinski bi vojnici u ruskim uniformama sjedili u rovovima pred Varšavom i Vilniusom.

Apsolutno sam uvjeren da se Putin spremao obnoviti bivši socijalistički blok ruskog imperija - rukama Ukrajinaca. Sve te ratove Rusija je dobila imajući u svom sastavu do trećine Ukrajinaca. Ovo je prvi ruski rat u kojem Ukrajinci nisu na njihovoj strani.

Moja dva djeda upoznala su se 1945. godine u Berlinu, pod Reichstagom. U mojoj se kući uvijek slavio, i slavit će se Dan pobjede nad njemačkim fašizmom. A sada, zahvaljujući duhu ukrajinske vojske imat ćemo još jedan Dan pobjede, nad ruskim fašizmom.

Pročitajte i ovo Kuće nisu ugrožene FOTO Požar u Podstrani, uz vatrogasce gasi ga i kanader

U svjetskim medijima dosta je razočaranja, dosta nezadovoljstva rezultatima ukrajinske kontraofenzive. Nije stvar samo u tome što ono ide sporo nego i u tome što Ukrajina ne objavljuje gubitke. Ne zna se koliko je ljudi poginulo i koliko ih pogiba svakog dana – očekuje se potpora za nešto o čemu se ne daju osnovni podaci.

Četiri i pol mjeseca ratovao sam u Bahmutu u zračnoj izvidnici (bespilotne letjelice). Osobno sam vidio i brojio ruske trupove. Ponekad su im gubici bili i po 10 puta veći od naših, pogotovo prošle jeseni. Putin je tada tjerao na Bahmut valove mobiliziranih vojnika bez ikakva borbenog iskustva. Bili su uništavani, po nekoliko stotina dnevno na raznim dijelovima fronta.

Zatim se pokazalo da nismo imali razloga radovati se: to je Putinova taktika, koju je on preuzeo od Staljina, a taj pak od ruskih careva. Naprosto su zasipali bojište neograničenim količinama mesa u zamjenu za vrijeme. Za to vrijeme Putin je na jugu dao sagraditi ogromne fortifikacijske linije.

Što se tiče tempa našeg kontranapada, vjerojatno ne bi trebalo uspoređivati rat i kompjutorske igrice. Kontraofenzivom su razočarani oni koji joj se nikada nisu ni približili. Ne znaju koliko stoji osloboditi, ne jedno selo, nego jedno polje u stepi. Goloj, potpuno ravnoj stepi u kojoj se svaka dva kilometra pojavi jedan red stabala. Da bi ih se zauzelo, treba platiti životima ukrajinskih vojnika. Ili biti pametniji.

Platiti cijenu duljeg vremena, veće količine municije i oklopne tehnike kako bi se sačuvali životi vojnika, to se sada tamo događa. Što se tiče podataka o gubicima, nijedna zemlja do završetka sukoba ne razglašava svoje gubitke i to je ispravno. Kako bi se shvatilo koju cijenu Ukrajina plaća, dovoljno je provozati se po našim gradovima i selima i pogledati groblja.

Na vojničkim grobovima stoje naše državne zastave. Deseci, stotine, nekada i tisuće zastava u svakom gradu. Plaćamo ogromnu cijenu. I svatko tko živi u ovoj zemlji svaki dan prima udarac u srce. Doslovno poslije ovog intervjua idem u bolnicu k svom pobratimu s kojim sam krenuo u rat i koji je, nažalost, ostao bez noge.

A jutros sam primio novi udarac u srce saznavši da je drugi moj pobratim iz bataljuna (inače aktualni deputat kijevskog vijeća), prošle noći ubijen na frontu. Mi živimo u toj smrti. Od toga što ćemo saznati točan broj ništa se neće promijeniti. Znamo cijenu svakog metra zemlje. I posebno naglašavam: spremni smo za to platiti.

Znam da istočni Slaveni nisu baš odgajani da puno govore o traumama, da pokazuju slabu stranu. Možete li nešto reći o svom unutarnjem iskustvu koje ste doživjeli u Bahmutu?

Moj je odgovor paradoksalan: bio sam sretan. Bahmut - to je ogromna količina raznih jedinica iz potpuno različitih dijelova zemlje. Potpuno različiti ljudi. Kao ljudi na dvije majdanske revolucije; govorim to jer sam bio terenski komandant na obje. Bahmut je bio Majdan s oružjem. Vidio sam iste osjećaje i iste ljude, koji se do toga nisu poznavali. Bilo je i onih koji jesu, među nekima su vladala i neprijateljstva.

Jasno vam je da se ni ja, kao bivši ministar unutarnjih poslova i bivši glavni tužitelj, mnogima nisam sviđao. Ali tamo smo bili braća. Imali smo istu misiju.

To je tako silan osjećaj kad ti priđu dva tipa i kažu: "Bok, Lucenko, mi smo bili zajedno u Lukjanovskom zatvoru! Tamo sam ležao za Janukovičeve vlasti." A drugi govori: "Ja sam podmetnuo požar u tvojem tužiteljstvu jer si loše istraživao..." Tamo neki slučaj.

Bilo je to stanje euforičnog ujedinjavanja u kojem si osjećao da se pred tvojim očima iz naroda stvara nacija. Ljudi koji su ranije voljeli svoju zemlju sada su se pretvorili u ljude koji brane svoju državu. I spremni su platiti za pobjedu. Ja sam bio sretan kao političar: ono u što sam vjerovao, što sam prizivao, za što sam ležao u zatvoru, prosvjedovao na Majdanu, borio se u politici... Sve se dogodilo.

Napokon sam vidio Ukrajinu koja je osvijestila svoju snagu. Prestali smo biti žrtva! Stotinama godina nad nama, kao i nad nekim drugim Slavenima, stoji ta karma: bez obzira na to koliko se borio, dizao ustanke i ratovao, osuđen si biti vječnom kolonijom. U trenutku kad smo si pokazali da možemo biti jaki, taj status žrtve zauvijek je ostao iza nas.

Drugi put kad sam otišao u Bahmut, na mjesec dana, bio je već travanj. Pola grada bilo je u ruskim rukama, a pola u našim. Vodili smo ulične borbe. Topništvo je brisalo građevine s lica zemlje. Na to se brzo navikneš, no ne možeš se naviknuti na to da svaki dan 20-30 ljudi iz tvog bataljuna mora biti evakuirano u bolnicu. Ne možeš se naviknuti na krvava nosila. I ne možeš se naviknuti na smrt onih s kojima si se još do jučer zezao i pio kavu s njima.

Jedna od slika koja mi je ostala: nalazim se u podrumu zgrade od 12 katova. Svakih pet minuta zgrada poskakuje od topničkog projektila najvećeg kalibra. Preda mnom stoji borac očiju crvenih od Red Bulla, jer se borci u rovovima nalaze po četiri dana, do rotacije. Četiri dana i noći on je pucao iz mitraljeza.

Nalazio se u upravnoj zgradi zavoda. Pola zavoda drže ruske desantne postrojbe, a pola kijevska Teritorijalna obrana. Lice mu je crno od barutnih plinova. Stariji je od 50 godina, snažno građen... Analiziramo situaciju, a nakon toga ga pitam: "A što si ti bio prije rata?". "Kad?", pita on. "Do rata", ponovim. "Uh. To je bilo tako davno... Dostavljao sam hranu dječjim vrtićima."

To je mašina rata. To su krv i prljavština. Ali i jedinstveni cilj. Mašina u kojoj si kao jedan vijak. I u tome osjećaš sreću. Najgore je bilo u studenome prošle godine. Tada su rovovi išli po predgrađu. Tamo odakle smo mi radili s dronovima rovovi su išli kroz gradsko smetlište.

I po tom, takvom rovu, pada pljusak. Voda se diže iznad koljena. Dečki se tamo nalaze četiri, nekad i pet-šest dana, besprekidno odbijajući ruske napade dok ih voda zalijeva. Okolo plivaju, shvaćate i sami... A oni s nogama u vodi odbijaju napade. Koji dan kasnije temperatura padne na minus 20.

Sve se to potpuno smrzava, ali boj se nastavlja. I to tako intenzivan boj da ljudi ne primjećuju da im noge počinje zahvaćati led. To je bio vjerojatno najveći fizički heroizam koji sam vidio u ovom ratu.

Pročitajte i ovo Dnevnik Nove TV Novi Crobarometar: Što se dogodilo s rejtingom HDZ-a? Pogledajte kako su građani ocijenili Milanovića i Plenkovića

Vi ste bili političar, a onda ste postali vojnik. Je li imalo smisla tako dugo održati Bahmut, izgubiti toliko kvalitetnih boraca... Je li to bila vojna ili politička odluka?

Svaka odluka u ratu uvijek je vojno-politička. Ja tamo nisam bio samo vojnik u rovu, bio sam i u aeroizvidnici. Sve što se od studenog do travnja događalo u Bahmutu, od početaka bitke za grad do našeg izlaska iz njega, vidio sam dronom iz zraka, iz šire perspektive. Naša jedinica imala je oko 100 dronova izviđača, oko 300 dronova kamikaza, nekoliko desetaka udarnih dronova koji su mogli bacati bombe ili mine na neprijatelja...

Dakle, vidio sam sve što se događalo i odgovorno vam tvrdim: od studenog do travnja borbe su nam donosile isključivo korist. Branili smo se u gradu kontrolirajući ga u potpunosti. Bahmut je u potpunosti bio povezan cestama s ostatkom Ukrajine. Imali smo premoć u municiji – i naravno, u borbenom duhu.

Krajem veljače grad je ostao povezan samo s jednom cestom, po kojoj su već počeli udari. Od tog trenutka počelo se postavljati pitanje svrsishodnosti obrane Bahmuta. Koliko ja shvaćam, to se pitanje rješavalo mjesec dana. Tim više što je trebalo, naravno, pripremati novu liniju obrane.

Sve što se događalo od tog trenutka ostavit ću bez komentara. Smatram da za vrijeme rata raspravljati o takvim složenim pitanjima može samo onaj koji ima sveobuhvatne informacije. Unatoč tome, moje je stajalište da nas je Putin zasuo leševima. Desecima tisuća svojih soldata. Privatna vojska Wagner na početku bitke imala je oko 75 tisuća. I kao što znate, stalno je dobivala pojačanja. No na kraju borbi za Bahmut ostalo ih je oko 15 tisuća. To je samo Wagner.

Deseci tisuća mobiliziranih prilazili su u valovima i bili uništavani prije nego što su imali mogućnost da zapucaju na nas iz automata, na udaljenostima od nekoliko kilometara.

Ruske desantne postrojbe, još jedna strašna sila, također su izgubile polovicu svog sastava. No kad je došlo do okršaja u gradu, to više nije išlo nama u korist jer nismo više mogli ubijati po nekoliko puta više protivnika.

Unutar grada više nismo imali tako povoljan odnos gubitaka. No to je rat i on se ne sastoji samo od pobjeda. Ponekad je povlačenje jedini način da se izvede sljedeći napad. Jedino što Putin, naglašavam, jest uspio poslavši u smrt desetke tisuća "mesa" - to je kupovina vremena. Za tih pola godine uspio je izgraditi najjaču obrambenu liniju na jugu. Danas s njom imamo posla.

Što mislite, kako će se sve to dalje razvijati? Ne mislim samo na rat nego i na Ukrajinu kao državu, njezino društvo...

Prvo, Ukrajina će se ubuduće osjećati kao nezavisna zemlja kojoj iza ugla stoji neprijatelj. Ništa novog: ista stvar događala se s Poljskom nakon pohoda Crvene armije 1921. godine, kada su komunisti stajali pred Varšavom i samo je "Čudo na Wisli" zaustavilo "Crvenu kugu". Poslije toga su Poljaci, kojih je kroz taj rat prošlo oko 250 tisuća, zauvijek ostali nastrojeni antiruski, kao i njihova djeca i unuci.

To će se dogoditi i Ukrajini. Nema sumnje da se svi ratovi završavaju, završit će se i ovaj. Ako građani Rusije promijene svog fašističkog vladara i svoju fašističku politiku, naše će zemlje uspostaviti nekakve odnose. No oni više nikada neće biti bratski.

Nikad više neće biti otvorenosti, povjerenja i zajedničke linije između Ukrajine i Rusije. Ukrajina neće zaboraviti što se dogodilo. A to znači da će svoj put u Europu gledati kao na jedini način da ostvari sigurnost.

Po meni, glavno je ući u NATO. Taj je savez važan vojno, ali i zbog ekonomije: Nijedan čovjek neće uložiti milijune dolara u razrušenu luku Odese ili u terminal za žito ako nije siguran da u idućih pet ili osam godina neće početi rat. NATO je za nas način da nam djeca više ne idu u rat, a također i da u Ukrajinu dođe velik novac i stvori se normalan život.

Kod političara polarizacija proruski - proukrajinski više ne postoji. Sada postoji os populist - profesionalac. Populistička obećanja tipa "Sve i odmah!", zaključci poput "Nama su dužne sve zemlje koje smo mi u ovom ratu štitili od ruskog imperijalizma!" natjecat će se sa složenijim odgovorima koje će davati profesionalci: "Mi smo dužni! Mi imamo domaću zadaću i dužni smo je napraviti! Naša je obveza braniti i izgraditi našu zemlju".

Bit će to natjecanje između onih koji žele davati jednostavne recepte (koji nikad ne funkcioniraju) i onih koji će pozivati na dugotrajan posao. Između onih koji će stvarati ljude uvrijeđene na saveznike "jer su nam davali malo tenkova, malo aviona, a sada nam daju i malo novca", i s druge strane političara koji će ljudima govoriti: "Recite saveznicima hvala i nastavite raditi! Znoj - to je naš život idućih deset godina". Jako se nadam da će nakon rata zemlja shvatiti da je populizam put prema razaranju, degradaciji, a ponekad čak i prema ratu.

Pročitajte i ovo kod mjesta cirkvena Putnički vlak naletio na kombi i iskočio iz tračnica: Ima ozlijeđenih

Od trenutka kad je počela invazija u Ukrajini je suspendirana demokracija. Nema izbora, nema transparentnosti, dostupnosti podataka. Naglasak nije na ljudskim pravima, nego na njegovim "obvezama". Svakim danom takovog stanja sve smo dalje od toga da znamo što Ukrajinci zapravo misle. Možemo samo pretpostavljati. Koliko je to opasno za slobodu, demokratske procese u Ukrajini?

Smatram da čak ni ratno stanje ne može brisati dostignuća demokracije koja ne nose nikakvu opasnost za stanje na frontu. Potpuno mi je nejasno zašto je kod nas napravljen tzv. jedinstveni TV program, pa sada svi televizijski kanali pokazuju isti sadržaj i samo u određeno vrijeme imaju pravo na neke tamo svoje emisije.

A opozicijski kanali su potpuno isključeni. I to upravo oni opozicijski kanali koji su upozoravali da će Ukrajina biti napadnuta, koji su promicali proeuropske stavove - oni su završili isključeni.

Kanali koji su prije invazije pričali o prijateljstvu s Moskvom odjednom su se našli u novom sistemu i emitiraju taj jedan program. Radi se o nedopustivom izljevu autoritarizma i cenzure. Da, ja shvaćam što je vojna cenzura i da, ona mora postojati. Već sam vam rekao da je broj žrtava na ukrajinskoj strani, po meni, ispravno stavljen u tajnost kao dio vojne cenzure.

No ne mogu biti cenzurirani kanali koji od 90-ih prate ukrajinsku vojsku, politiku, volontere... Također, smatram neispravnim zatvaranje pristupa javnim registrima.

Od zapadnih partnera stalno slušamo da Ukrajina nije politički spremna na članstvo u NATO-u. Oružane snage Ukrajine su spremne, to NATO priznaje. No oni koji su sada na vlasti u Ukrajini nisu napravili domaću zadaću. Štoviše, bacili su u kantu za smeće domaće zadaće koje su napravili njihovi prethodnici. Novi val korupcije izaziva maksimalno negodovanje u društvu i silnu demoralizaciju ukrajinskih vojnika. Prije pet godina napravili smo elektronički sustav javne nabave koji je priznat kao najbolji u Europi.

Odustalo se od njega, i sada se čudimo zašto Ministarstvo obrane kupuje hranu za vojnike i dizel za na desetke milijuna eura skuplje iznose nego što je moglo. Treba se prisjetiti i da je sadašnja vlast iz nekog razloga, okoristivši se ratom, ukinula obavezno elektroničko objavljivanje prihoda svih državnih službenika, koje smo mi uveli. Da nije to učinila, vjerojatno rukovoditelj novačenja u Odesi ne bi imao deset automobila. Niti bi zastupnici vladajuće stranke mijenjali aute kao čarape i kupovali stanove svake godine.

Dakle, vojna cenzura mora postojati, ali ona ne smije gušiti demokraciju i oporbene stranke koje su za ukrajinsku neovisnost, ni demontirati instrumente koji su tehnički sprečavali razvoj korupcije da se razvija. To i jest ta politika populizma kojoj se protivim. Jednostavna rješenja, s kojima će predsjednik uspjeti samo zato što je on dobar, ne funkcioniraju.

Uvjeren sam da bi predsjednik Zelenski imao mnogo više šansi za konstruktivni dijalog o članstvu u NATO-u i Europskoj uniji kada bi odlučio vratiti sve kontrolne mehanizme čiju je učinkovitost priznao zapad, a on ih je obustavio.

U vrijeme dok sam bio glavni tužitelj, zajedno s Nacionalnom policijom i Sigurnosnom službom Ukrajine dnevno smo - naglašavam, dnevno - uhićivali tri do pet korupcionaša optuženih za sumu od najmanje 10.000 dolara. Manje slučajeve nismo ni brojili.

To je 1500 takvih uhićenja godišnje. Nažalost, ukrajinski sudovi osudili su na zatvor svega 30-40 optuženih. Sudska reforma samo je djelomično provedena. Novi predsjednik, koji je na vlasti od 2019., praktički je uništio mehanizme reforme. Nije imenovan nijedan novi sudac niti je stari smijenjen. Nužno je vrijeme i politička volja. Svega će toga i biti nakon što Ukrajina pobijedi i postane neovisna.

Ukrajina je neformalno dvojezična zemlja, no u njoj traju napadi na ruski jezik, kao i na spomenike i rusku kulturu općenito… Čak se počelo razgovarati o tome jesu li protestni sovjetski rock-heroj, pokojni Viktor Coj, pisci Bulgakov ili Tolstoj – kulturološka prijetnja Ukrajini. Istovremeno, na snimkama s prve linije fronta svakodnevno vidim borce, ljude koji su spremni idućeg trenutka poginuti boreći se protiv režima u Moskvi, njegovih pristaša i velikoruskog šovinizma. Neki od tih branitelja govore na ukrajinskom, a neki - mnogi - bez ikakva kompleksa razgovaraju na ruskom.

To je specifičnost Ukrajine. U njoj malo više od 50 posto ljudi materinjim jezikom smatra ukrajinski. Njih oko 40 posto, pogotovo u velikim industrijskim gradovima istoka, materinjim jezikom smatra ruski. Na frontu jezično pitanje uopće ne postoji. Vojnici, časnici, viši zapovjednici... govore na oba jezika, ponekad istovremeno. Jezično pitanje nikada ne dovodi ni do kakvih sporova.

U zaleđu je situacija malo drukčija. Žene, stariji, posebno invalidi koji su se vratili iz rata... toliko mrze Ruse, toliko dugo stradavaju, pate strepeći za svoje bližnje, gledajući sve one grobove, svakodnevno se skrivajući od raketa... Usmjeravaju na ruski jezik i tragove ruske/sovjetske prošlosti svoju mržnju. Psihološki je to apsolutno razumljivo.

Ja nikada nisam volio Puškina, jednostavno je tako ispalo. Volio sam Ljermontova. Nisam volio Dostojevskog i Tolstoja, ali zato jesam Bulgakova, jako. Za mene je to dio života koji je ostao iza mene, i možda jednom opet dođe. Shvaćate li, ako nas iz Kremlja uvjeravaju da tamo postoji velika ruska kultura, onda ja u to ne vjerujem.

Ne može velika ruska kultura dovesti ovamo 200 tisuća ubojica i nasilnika! Ne mogu ljudi, masovno odgojeni na takvoj kulturi, navodno velikoj, silovati žene pred očima njihove djece! Ne mogu sjeći na komade svezane zarobljene vojnike! Znači da nešto nije u redu s tom kulturom.

Moj je odgovor da je Putin u 20 godina okončao kulturu u Rusiji, kao što su svojevremeno Goebbels i Hitler oslobodili svoje vojnike od savjesti i morala šaljući ih na istok. Točno tako sada je Putin učinio sa svojim "orcima". Izbacio je iz ruskih medija ostatke ruske kulture. Njome ćemo se baviti, ali kasnije.

Sada je naša zemlja dužna osloboditi se od kompleksa žrtve. Od kompleksa kolonije. Iz te perspektive, potpuno je razumljivo uklanjanje svih onih spomenika imperija i oslobođenje ove sredine od kulture imperija.

Pritom postoje, naravno, stvari s kojima se osobno ne slažem. Naprimjer, borba protiv spomenika onima koji su se borili u Drugom svjetskom ratu. Smatram da se ne može predavati Rusima tu pobjedu. To je bila opća pobjeda nad općim neprijateljem.

Ako dopustite, rekao bih još koju riječ braći Hrvatima: imamo mnogo toga zajedničkog. Naš prvi Dan neovisnosti, 24. kolovoza 1991. bio je, kao i vaš, miran. No zatim smo morali platiti krvlju, kao i vi. Veoma osjećamo vašu iskrenu simpatiju i potporu.

Posebno za naše obitelji, od kojih su mnoge bile prinuđene doći k vama, kao i za naše vojnike i ranjene. Svaki mali narod koji je siguran u svoje pravo da živi na svojoj zemlji uvijek će pomoći drugom takvom narodu. Ovaj je rat pokazao tko je kome brat.

Kao političar, želim reći sljedeće: daleke 2005., u vrijeme prve, Narančaste revolucije na Majdanu, urednik poljske Gazete Wyborcze, gospodin Adam Michnik, pitao me što to događanje znači. Objasnio sam mu da to znači da se granica slobode pomiče. Adam i ja smo stariji ljudi. Pamtimo da je 60-ih granica slobode išla kroz Berlin, 80-ih kroz Varšavu, a 90-ih kroz Kijev. A 2000-ih po krimskoj prevlaci.

To znači da se granica slobode kreće na istok. I potpuno sam uvjeren da će proći neko vrijeme, možda mnogo vremena, i ona će se pomaknuti dalje na istok. Jednostavno, sada je naš red da budemo u rovovima.

To sam mu rekao 2005. godine. Nisam bio ni svjestan koliku ćemo cijenu morati platiti. U svemu tome jako osjećamo potporu onih koji su prošli takvu sudbinu. I hvala vam, hrvatska braćo!

Dnevnik Nove TV pratite svaki dan od 19 sati, a više o najvažnijim vijestima čitajte na portalu DNEVNIK.hr.

Propustili ste Dnevnik? Pogledajte ga besplatno na novatv.hr.