Predsjednika zapravo ne biraju izravno građani, pogledajte tko to doista čini

Na američkim predsjedničkim izborima 2000. demokratski kandidat Al Gore osvojio je 540.000 glasova više od republikanca Georgea W. Busha. Unatoč tome izbore je izgubio, jer je Bush imao više glasova u izbornom kolegiju.

Pročitajte i ovo Promjena izbornog sustava Inicijativa "Narod odlučuje" objavila točnu brojku prikupljenih potpisa za referendum O inicijativi ''Narod odlučuje'' Petrov: Građani su potpisima za referendum političke elite istjerali na čistinu

Iako Sjedinjene Države za sebe kažu da su najrazvijenija svjetska demokracija, narod svog predsjednika ne bira izravno. Umjesto toga ustav propisuje da svaka od 50 saveznih država bira ''izbornike'' koji će zapravo izabrati predsjednika. To tijelo zove se izborni kolegij ili elektorski koledž.

Sve najnovije informacije o američkim izborima možete pratiti na portalu Dnevnik.hr i Novoj TV. Svaka država u izborni kolegij delegira onoliko izbornika koliko joj pripada razmjerno broju stanovnika. Izbornika je ukupno 538, što je broj koji odgovara broju kongresnika i senatora u američkom parlamentu.

Kalifornija je najmnogoljudnija američka država i ima najviše elektora (55), a slijede je Teksas (38) te New York i Florida (po 29). Na drugom kraju spektra slabo naseljene države poput Aljaske, Vermonta, Delawarea, Wyominga ili Montane imaju samo po tri elektora.

Na izborima pobjeđuje onaj kandidat koji osvoji 270 elektora, apsolutnu većinu od 538.

Uz dvije iznimke, u saveznim državama vlada načelo "pobjednik nosi sve" - kandidat koji u toj državi osvoji većinu glasova birača, makar i najmanjom mogućom razlikom, osvaja sve njezine elektore. Iznimke su Nebraska i Maine, koji izbornike dijele razmjerno broju osvojenih glasova.

Sustav "pobjednik nosi sve" praktički onemogućava kandidatima trećih stranaka da uđu u Bijelu kuću.

U dosadašnjih 57 predsjedničkih izbora, uključujući i nadmetanje Gorea i Busha, četiri se puta dogodilo da kandidat osvoji manje glasova birača na nacionalnoj razini (popular vote), a ipak postane predsjednik.

John Quincy Adams osvojio je Bijelu kuću 1824. iako je Andrew Jackson imao 40.000 glasova birača više. Godine 1876. Samuel Tilden imao je 250.000 glasova više nego Rutherford Hayes i izgubio izbore. Predsjedniku Groveru Clevelandu 1888. niti 90.000 glasova više na nacionalnoj razini nije bilo dovoljno za drugi mandat jer je Benjamin Harrison izborio većinu u izbornom kolegiju.

Demokratima lakši put

Zahvaljući posrednom sustavu biranja predsjednika, pokušaji predviđanja pobjednika sastoje se od složenih operacija zbrajanja, oduzimanja i kombiniranja.

Ako je povijest pokazatelj onda je put do Bijele kuće lakši za demokratsku kandidatkinju Hillary Clinton. To je zato jer je 18 država s ukupno 242 elektora na šest uzastopnih izbora glasovalo za demokrate.

Istodobno je 13 država, ali sa samo 102 izbornika, šest puta zaredom glasovalo za republikance. Još šest država, koje su u povijesti znale katkad glasovati za demokrate, ovaj put su čvrsto na Trumpovoj strani.

Neizvjesnost se stoga svodi na tucet ''klackalica'' (swing states), država koje od izbora do izbora mijenjaju stranu. Što više izbornika ima, to je država za kandidate važnija pa ne čudi što Trump i Clinton svako malo posjećuju Floridu (29 glasova), Pennsylvaniju (20), Ohio (18) ili Sjevernu Karolinu (15).

Teoretski, kandidati mogu doći do Bijele kuće ako osvoje dovoljno ''malih država'' poput Nevade, Iowe ili New Hampshirea i usput preotmu neku od velikih suparničkih država. Analitičari stoga procjenjuju izglede kandidata igrajući se brojnim kombinacijama - dodaju Ohio, oduzmu Iowu, prebace demokratsku državu na republikansku stranu i obrnuto.

Ali unatoč svim varijacijama mnogi vjeruju da je Florida, najveća ''swing'' država, ključ izborne pobjede, a posebno za republikanskog kandidata koji bez Sunčane Države teško može do predsjedničkog mandata.

Anakronizam s konca 18. stoljeća

Dio Amerikanaca izborni kolegij smatra anakronizmom s konca 18. stoljeća i misle da bi ga trebalo zamijeniti neposrednim izborima na nacionalnoj razini. Kažu i da se izbornim kolegijem izruguje sustav "jedna osoba, jedan glas".

Dodatno, zbog izbornog kolegija kandidati za američkog predsjednika u kampanji se fokusiraju samo na one države koje im mogu donijeti većinu u tom tijelu, dok ostale pretvaraju u promatrače, što ima negativne posljedice na motivaciju birača i odaziv.

Naglašavaju i kako postojeći sustav omogućuje prevare jer je krađom svega par tisuća glasova u nekoj saveznoj državi moguće promijeniti cijeli ishod na nacionalnoj razini.

Primjerice, da je John Kerry na izborima 2004. osvojio Ohio, a malo mu je nedostajalo, imao bi većinu u izbornom kolegiju iako je na nacionalnoj razini za Georgeom W. Bushom zaostao za tri milijuna glasova.

Izborni kolegij ima i snažne pobornike koji tvrde da se njime čuva federalizam, decentralizacija i onemogućava se urbanocentričnost, odnosno da predsjednik postane osoba koja osvoji samo velike gradove. Tvrde i da je u slučaju izbornih nepravilnosti lakše provjeriti glasove u jednoj saveznoj državi, kao što je bilo na Floridi 2000., nego provjeravati desetine milijuna glasova na nacionalnoj razini.