Vitomir Maričić i Petar Klovar, ronioci na dah, objasnili su što im se događa u tijelu na dubinama. Kakvu ugodu proživljavaju opijeni ugljičnim dioksidom iz krvi kada doživljavaju blackout, zašto se ronioci na dah recimo ne mogu utopiti i zašto oni pomažu u medicinskim istraživanjima?

Galerija


Ronioci se izlažu nevjerojatnim fizičim i psihičkim naporima. Treniraju kako disati, još važnije kako ne disati, kako opustiti tijelo i misli jer bez toga nema dugog zarona, kako povećati kapacitet pluća, iskoristiti sve fizikalne i fiziološke mogućnosti do maksimuma.

"More je specifičan medij i većini ronilaca je uvijek ljepše roniti u moru. Fizički je lakše, puno je opuštenije. Baš je meditativna sredina. Poseban je osjećaj nakon dobrog zarona u moru. Ne znam baš zašto, razmišljao sam o tome. Moguće da je narkoza, ta opijenost dušikom koja se događa na većim dubinama pa moguće da nas to malo uzme i da smo u nekom svom polusvijetu“ govori Vitomir Maričić.

Vitomir je u moru dosegnuo 91 metar dubine. Svjetski rekord u toj disciplini je 108, pa se veseli izazovima pred njim. U ovom je sportu dvije i pol godine, a već je nanizao nekoliko svjetskih i nacionalnih rekorda u različitim disciplinama.

Mirsada prvi put na moru (Foto: Provjereno) - 4 Osmijeh koji liječi sve suze: Sol na koži, pijesak pod nogama i miris za kojim je čeznula– Mirsadi se konačno ostvario san

„Kažu da ronioci s bocama ispod površine odlaze da bi gledali oko sebe, a ronioci na dah ispod površine odlaze da bi gledali u sebe. Često me pitaju vidim li na 70, 80 metara kakve ribe. Kakve ribe, ne vidim ništa, ništa me ne zanima. Većinu zarona odradim zatvorenih očiju. Toliko toga se događa u meni da nemam više pažnje ni koncentracije, ne zanima me ništa“, kaže Vitomir.

"Mislio sam da ću umrijeti"

Bazen je pak potpuno druga stvar. Dok se u moru ide u dubine u bazenu se ide na daljine. Petar Klovar je u ovom sportu tek godinu dana i dobro se sjeća prvih kontrakcija mišića kada se tijelo počinje boriti za zrak.

„Prva kontrakcija na prvom treningu je bila već na 30 metara. Mislio sam da ću umrijeti, da neću preživjeti izron. Kasnije je ta kontrakcija se javljala na 50 metara pa na 55. Mozak šalje tijelu signal da treba udahnuti, i tijelo se zgrči. I adbdomen se podvuče sam pod sebe i napravi kako mi to zovemo kontrakciju. Mi na taj osjećaj ronimo dalje, pustimo kontrakcije da budu nježnije“, objašnjava Petar.

I neizbježne su, oni se samo nauče nositi s tim i zaron ide dalje. Objašnjavaju kako svatko ima svoju tehniku kao se opustiti, kako disati, kako izbalansirati CO2 u krvi. Pokazuju to na primjeru „pakiranja“, dodavanja ekstra volumena u pluća.

„Ako je normalan kapacitet 10-ak litara, ronilac je probao nagurati sad još otprilike dvije litre. Ali tu se isto mora dozirati jer što više se „napakira“ to je veći pritisak na srce, i onda srce podiže puls, a to onda troši energiju, dakle treba imati savršeno izdozirano, kaže Vitomir.

No što dalje ide, to je više koncentracije CO2 u krvi, nestaje kisika pa se mozak pošto poto želi sačuvati. Želi zadržati to malo kisika za sebe pa gasi različite centre uključujući i onaj za pamćenje i dolazi do nesvijesti, takozvanog blackouta. Izgleda grozno, ali onome kome se blackout dogodi nije ni približno tako.

Pronašao davno izgubljenu sestru gledajući Provjereno (Foto: Provjereno Nove TV) - 9 Kao u filmu: Stipo je, gledajući reportažu o beskućnicama, prepoznao svoju davno izgubljenu sestru

„Čovjek u jednom trenutku samo doživi tranziciju iz nekog svjesnog stanja u potpuno nesvjesno, kao san. Obično to bude lijepo i mirno. Sve bude toplo oko vas. Imate osjećaj kao da nemate nijednu brigu na pameti. Totalna nirvana, nema nikakvih problema. I onda vas probude i malteretiraju S kisikom. Probute te, govore da se vratiš“, smije se Petar.

Zato baš nikada ne rone sami jer znakovi da je vrijeme za izlazak obično dođu prekasno da bi izronili. Prvo kreće euforija, pa osjećaj nevjerojatne ugode. Nekada tijelo čak i nastavi dalje. Zato na natjecanjima postoje safety ronioci tik do natjecatelja. Dogodi li se blackout, a tijelo ide dalje primijete to po promjeni dubine, pokretima i sitnim detaljima koje laici ne bi prepoznali. I koliko god izgledalo užasno, nema nikakvih posljedica nakon blackouta.

„Mozak želi ostati sa dovoljno kisika i čim vidi da bi mogao ostati bez kisika on pogasi svjesni dio i zatvori glotis. Tako da nam voda ne bi ušla u grlo i upravo iz tog razloga nema velikih posljedica. On je opskrbljen kisikom i čim ronioc u pratnji izvuče kolegu na zrak i čim ovi receptori ne primaju vodu nego zrak mi spontano prodišemo i sve je u redu“, kaže Vitomir.

Blackout nije dobrodošao

I zato ti njihovi prvi udasi nakon spašavanja neodoljivo podsjećaju na novo rađanje. Iako nije oipasno, upozoravaju da blackout nije dobrodošao.

„Ispast će da je to nešto poželjno. Kao da ljudi dolaze roniti zbog blackouta, da bi se šlagirali i malo bili u transu. Izbjegavamo ga. Kad se dogodi, zaron nije priznat. Tako da se to pod svaku cijenu izbjegava. Ali u sportu se događaju ozljede, kod nas blackout", govori Vitomir.

Sve i da je svjetski rekord ukoliko se dogodi blackout rezultat se ne priznaje. Isto je i kada se dogodi faza prije blackouta, takozvana samba. Stanje je ime dobilo po vrsti plesa jer se ronioc nekontrolirano trese. To je ubiti gubitak motoričke kontrole, kad se mišići počinju grčiti.

Iz ovih svih razloga događa se da amaterski ronioci na dah nastradaju. Odlaze roniti sami, najčešće loviti ribu, i u žaru lova prestanu slušati tijelo kada je krajnji čas za izron, uhvati ih, objašnjavaju Petar i Vitomir, euforija zbog nedostatka kisika i tu najčešće povratka nema. Zato je uvijek dobro obaviti tečaj ronjena.

Tečaj ronjena na dah je super korisna stvar kako bi se izbjegli rizici. Tamo se prvo nauči kvalitetno naučliti potencijal koje naše tijelo ima, a drugo, uči se to napraviti na siguran način. Tamo nauče pravilno disati, taj dio mentalnog treninga kako se pripremiti. Nauče prepoznati znakove da trebaju van. Kako taj dio produžiti, kako ne disati, to je možda još važnije kako disati, pravilnu tehniku zarona u bazenu, zarona u moru", upozorava Vitomir.

Sudjeluju i u medicinskim istraživanjima

Ni jedan ni drugi nikada nisu imali black out u moru. Jer u tim zaronima stvari idu postepeno i nema mjesta za guranje preko mjere. U bazenu se pak probijaju granice do maksimuma. Zato je mentalna pripremljenost i što veća opuštenost presudna na natjecanjima. U Hrvatskoj se o ronjenju na dah ne priča puno, a imamo natjecatelje koji svake godine donesu i desetak medalja s velikih prvenstava. A osim što nam nose medalje sudjeluju i u medicinskim istraživanjima.

„Ronioci se izlažu stresu, oni su sposobni doći do stanja koje je neetički izazivati kod redovne populacije.

Ronioci na dah su zdravi ljudi koji svojom voljom dolaze u čudne situacije situacije. I onda se na taj način može skupiti dosta medicinskih podataka koji su korisni u liječenju raznoraznih bolesti“, zaključuje Vitomir.

Svojevrsni su fenomeni u pomicanju granica uvijek zanimljivi medicini. Odlaze u dubine dok im tlak stišće grudni koš pa preostali kisik prebacuju u usta, i s tim izdrže izron s primjerice sto metara. Probijaju rekorde u držanju daha, a umom tijelo dovode tik pred gašenje svih sustava. Sport je to u kojem rezultati ovise o puno faktora, od temprature vode, tlakova pa sve do tijeka misli.

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr