Mislila je da će toga dana očistiti ured zaprljan prašinom od potresa koji je Petrinju pogodio dan ranije. Gabriela Cindrić nije ni slutila da će 29. prosinac postati njezin drugi rođendan. U potresnoj objavi na društvenim mrežama na obljetnicu razornog potresa koji je uništio Petrinju otkrila je što je proživljavala dok je čekala pomoć pod ruševinama zgrade i sve ono što je uslijedilo nakon što su je konačno spasili.
Njezinu objavu uz dopuštenje prenosimo u cijelosti.
''Da, danas je 29.12., prošla je godina dana od razornog petrinjskog potresa, a kao da je bio jučer. Steže me u prsima, osjećam strah i nelagodu.
Tog dana došla sam na posao u zgradu koja je već bila oštećena sa strahom, ali bez razmišljanja. Da sam i ja bila pametnija. Čistimo ured broj 24 od prašine i oštećenja nastalih 28.12. kako bi uopće mogli početi raditi. Šef izlazi po kavu, ja za njim zapaliti cigaretu. Do poziva dobavljača vraćam se u ured.
12:19 je. POTRES. Sjećam se svog vriska. Pred već zatvorena vrata ureda pada dio stropa i ne mogu izaći van. Povučem stolicu u nadi da ću se stići sakriti ispod stola i odjednom se budim zatrpana ispod ruševine, cijeli strop na meni, baš na meni. Ne mogu se pomaknuti, vrištim, ali nema nikoga. U mislima SVI su me ostavili.
Muk, mrak i panika
Pokušavala sam se izvući u nadi da je na meni samo dio kakav je pao pred vrata i da će se netko brzo vratiti po mene, pomoći mi. Ništa. Muk, mrak, panika, vruće mi je, klaustrofobična sam. Govorim sama sebi - dobro je, brzo će netko, smiri se, izdrži još malo, ne smiješ se predati i ostaviti svoju obitelj. Molim dragog Boga da mi pomogne.
Ponovno podrhtavanje, isti strah. Čujem zvukove na hodniku, čini mi se muški glas, za mene spas. Vrištim, vrištim gdje sam, oni me ne čuju i nakon nekog vremena odlaze. Strah raste, osjećam težinu na svome tijelu, pritisak na prsima i hvatam zrak.
Pročitajte i ovo
Cijelo to vrijeme zvoni mi mobitel koji mi je na trbuhu. Guram ga do desne ruke kako bih se nekome javila, bilo kome, i rekla gdje sam. Pada mi ispod desne ruke i više ne mogu do njega. Pokušavam se javiti laktom, ali imam debelu vestu na sebi i jednostavno ne ide. Žmirim, slušam kako mobitel konstantno zvoni i smirujem se riječima – vidiš da te još traže, nisu odustali. Da je barem netko sa mnom bar na mobitelu.
Odjednom potpuna tišina, podrhtavanje. Molim da mi nešto od toga padne na glavu i da ova muka završi. Više ne mogu izdržati. Koliko još?! Netko je došao. Čujem glasove, ali ni sama više nisam sigurna. Da, čujem psa. Laje, neprestano laje. Došli su, netko je došao!! Ponovno vrištim, javljam im se. Ne čujem više psa. Strah da me ni ovaj put nitko nije čuo. Još je netko tu, čujem ih kako kopaju, vrištim. Sad su čuli i oni mene.
Konačno spas
Otkopavaju mi lijevu ruku i glavu, zatim tijelo i lijevu nogu, sve uz naknadna podrhtavanja. Jedan od vatrogasaca, Kristijan, drži mi ruke nad glavom i vodi razgovor sa mnom. Desna noga je zapela ispod šute i cigle. Iznad mene nalazi se otprilike desetak ljudi i svi mi pokušavaju pomoći. Nakon dugo vremena izvlače me iz ureda broj 24. Stavljaju me na nosila, daju kisik i odvoze.
Da, pomogli su mi sada moji veliki prijatelji HGSS-ovci i vatrogasci iz Novske i do neba sam im zahvalna što su me izvukli, spasili život i što me nisu ostavili. Dečki i Ivana, svaka vam čast.
Pročitajte i ovo
Dolazim u bolnicu Sestara milosrdnice u Zagrebu gdje rade prekrasni ljudi, brinuli su se za mene i dali sve od sebe da iz njihove bolnice izađem u što boljem stanju. Došla je Nova godina, sestre me posipaju šljokicama i stavljaju krunu. Ponoć je, pričam na mobitel i počinju s vatrometom i petardama, za mene tada, katastrofa, plačem i u istoj sekundi dolaze sestre, smiruju me i odbrojavaju sa mnom sekunde do ponoći. Ležim u bolnici puna hematoma i u ranama, a najveći je taj na desnoj nozi, ne osjećam nogu, ne mogu ju pomicati, kao da nije moja.
Uz mene su cijelo vrijeme uz obitelj, ne samo kolege s posla, nego prijatelji, na video pozivu i porukama kroz cijeli dan. Sa mnom u bolnici rade fizioterapeuti, uče me kontrolirati nogu i sa mnom su dok ponovno radim svoje prve korake. Tu su i roditelji koji su me bodrili cijelo vrijeme, pamtim njihov strah u očima, a u isto vrijeme toliko sreće, izgurali smo to zajedno. Hvala vam.
Pročitajte i ovo
Nakon rehabilitacije u Stubičkim toplicama, gdje sam provela tri tjedna, duga tri tjedna, nisam mogla zagrliti roditelje, sestre, zaručnika, nego ih vidjeti kroz prozor. Napokon se vraćam u svoju Petrinju, doma. Sad napokon mogu zagrliti svoje najmilije i biti s njima.
Hvala mom Kristijanu što je tada večernje bolove izdržao sa mnom i što ni on 29.12. nije odustao od mene.
Nakon otprilike pola godine uspijevam hodati bez štaka, ali i dalje ne osjećam nogu. Sa mnom je vježbala Ivana, tada moja fizioterapeutkinja, sada moja prijateljica i veliko joj hvala. Sada je prošla godina dana. S ostalim ozljedama koje su me zabilježile za cijeli život naučila sam se nositi i živjeti s njima. Sretna sam što sad normalno hodam i što sam, nažalost, na ovaj način saznala tko su mi pravi prijatelji.
Bog svakom da križ koji može podnijeti. Ovo je očito bio moj. Dao mi je i drugi rođendan i sada sam se vratila samo još jača.''
