Žene trpe nasilje i do 10 godina - što mogu učiniti same za sebe?

“E sad je dosta” ženama se u glavi javlja u prosjeku tek nakon deset godina zlostavljanja, bilo psihičkog ili fizičkog. Deset godina je potrebno da žena prepozna nasilje koje se ne događa tamo nekom drugom, nego upravo njoj. Kako ga najbolje prepoznati objasnila nam je psihologinja riječke Udruge za zaštitu obitelji Paula Bogović: “Prepoznati nasilje u obitelji zapravo ne bi trebalo biti problem. To je ono što svaka osoba negdje intuitivno osjeti da nešto nije u redu u partnerskom odnosu. Nije važno hoće žena znati imenovati vrstu nasilja, bilo da se radi o psihičkom, fizičkom, seksualnom ili ekonomskom nasilju, već je važno vjerovati vlastitom osjećaju da se događa nešto što joj čini nelagodu, bol ili se zbog toga nalazi u situaciji u kojoj ne bi htjela biti.''

Pročitajte i ovo Prava žrtava Plenkoviću i ministrima na stol stiglo pet važnih zahtjeva To je i tvoja stvar 'Iskoristi pravo na život bez nasilja'

Dakle, instinkt gotovo nikad ne vara. Ako samo i pomisliš da se partner prema tebi ponaša grubo i osjetiš strah, vjerojatno si u pravu. Ali ćeš isto tako vjerojatno zatvoriti oči, duboko udahnuti, možda se isplakati, i nastaviti sa svakodnevnim kućanskim obvezama. Zašto si to radiš, zašto jednostavno ne odeš?

Maltretiranje žena prisutno je i u politici

“Jedan od razloga može biti financijsko pitanje, žene često nemaju kamo otići ili uopće ne znaju da postoje skloništa i domovi koji im mogu pomoći, jedan od razloga su i djeca jer nije lako donijeti odluku odvojiti dijete od roditelja, ali problem je i povezanost s partnerom, žene se pitaju kako da odu od nečega u što su uložile dugogodišnji trud, a često vjeruju i da će se partner promijeniti”, kaže psihologinja Bogović, piše Otvoreni.

Žene često trpe nasilje čak i kada su financijski neovisne. “Postoje situacije u kojima žena kroz odgoj, premda ima i visoku stručnu spremu, nikada nije dobila poruku da je vrijedna i da treba inzistirati na tome da je se poštuje i da ima nekakvo samopoštovanje, i onda bez obzira na financijsku situaciju neke žene ostaju u nasilju jer naprosto ne mogu zamisliti da same idu kroz život”, objašnjava Sanja Sarnavka iz udruge B.a.B.e.

Kao veliki problem psihologinja Bogović navodi i činjenicu da žene same sebi često opravdavaju partnera: danas je takav jer mu je na poslu bilo loše, nije mu plaća redovita, ima problema s roditeljima, djeca su bila glasna i nestašna. Smatra i da je ponekad lakše zažmiriti na jedno, ponekad i na oba oka, pustiti da vrijeme prolazi i ništa ne rješavati. Nerješavanje sigurno nije rješenje. Tu sad dolazimo do ključnog pitanja: što žena može napraviti sama za sebe (i svoju djecu pogotovo) kad shvati da je žrtva nasilja i zlostavljanja?

Može i mora potražiti informaciju i podršku, ali prvi korak ne mora uvijek biti zvanje policije jer, kako kaže psihologinja Bogović, ljudi često zaziru od policije i odluka “e sada idem na policiju” zna zvučati dosta zastrašujuće. Također, žene se boje prijaviti zlostavljača jer ne vjeruju u institucije sustava. Dakle, prvi korak ne treba biti i najveći. Sama činjenica da si odlučila nešto poduzeti u startu mijenja stvari. Psihologinja preporučuje da za početak digneš slušalicu i nazoveš SOS telefon, koji radi od 0-24, koji će ti dati osnovne informacije, možeš pitati sve što te zanima i ne moraš se niti predstaviti. Šutnja zbog sramote, privrženosti ili straha još više ugrožava ženu, zaključuje Bogović. Također, bitno je povjeriti se nekoj prijateljici ili članu obitelji jer je šutnja najopasnija. Dobro je pripremiti se i za odlazak u smislu pripreme osobnih dokumenata i stvari bez kojih ne želite otići iz kuće.

Sljedeći put kad čujete plač i vrištanje ne libite se zvati policiju

“Nije žena ta koja se mora mijenjati, već počinitelj nasilja, cijela odgovornost za nasilno ponašanje je njegova, a ženina odgovornost je donijeti odluku i otići iz te situacije”, savjetuje Bogović.

Može. U tome mu može pomoći šestomjesečni psihosocijalni tretman čiji je cilj zaustaviti nasilno ponašanje i spriječiti njegovo ponavljanje. Tretman je grupni i sastoji se od 16 susreta na kojima se sustavno radi na promjeni ponašanja. No, da bi došlo do promjene ponašanja prvo treba doći do promjene stavova, mišljenja i uvjerenja, što se ne događa odjednom. Razgovarali smo sa psihologom Danijelom Antunovićem koji u sklopu riječke Udruge za zaštitu obitelji radi psihosocijalne tretmane s počiniteljima nasilja. Kaže da se takvi tretmani provode na 10- ak mjesta u Hrvatskoj što nikako nije dovoljno, ali pozitivno je što su rezultati dobri.

Konkretno, polovica polaznika nakon tretmana ostaje u vezi (iako to nije cilj tretmana) i ne ponavlja nasilničko ponašanje. Na psihosocijalni tretman dolazi se tako da ga ili sud izrekne kao obaveznu prekršajnu mjeru (ako se nasilnik ne odazove tretmanu prijeti mu novčana ili kazna zatvora!) ili se nasilnici sami prijave. Dakle postoji određeni mehanizam prisile, ali, kako kaže Antunović, nikoga se ne veže za stolac, tako da je prije svega potreban interes i želja za promjenom. Ali čarobnog štapića nema.

“Ljudi žele nekakvu promjenu, nezadovoljni su, muškarac koji nema razvijene vještine komunikacije, muškarac koji nema razvijene vještine suočavanja sa stresom, muškarac koji ima problema s nekom ovisnošću, muškarac koji u vlastitoj obitelji nije naučio kako se uspješno rješavaju sukobi, pokušat će riješiti sukob ili problem na najjednostavniji način- nasiljem. Takvi muškarci su čvrsto uvjereni da je njihov način najbolji, ali nije- dapače loš je. Nažalost još uvijek živimo u skladu s tradicionalnim ulogama gdje se od muškaraca u patrijarhalnom društvu očekivalo da se tako ponašaju. Prije sto godina ta očekivanja su možda i funkcionirala, ali u današnjem vremenu se ne može očekivati da će djeca i žena pognute glave i šutke tolerirati nasilničko ponašanje”, kaže Antunović navodeći razloge nasilničkog ponašanja.

Nasilje se događa i zbog kontrole, tvrdi Antunović. Kaže da partneri time žele postići da nešto bude po njihovom. No, muškarci koji teže kontroli partnerice moraju znati da koliko god nasilja upotrijebe neće uspjeti u svojoj namjeri jer se dugoročno ljude ne može kontrolirati (takvo je psihološko stajalište). Do nasilja dolazi i jer ljudi jednostavno ne znaju bolje, a često imaju i kriva očekivanja od svojih veza. Što se onda uči na spomenutom psihosocijalnom tretmanu? Nasilnike se uči da je nasilje neprihvatljivo i kažnjivo, da moraju preuzeti odgovornost za svoje ponašanje, uče da postoje alternativni načini ponašanja te da nasilje nije način rješavanja problema.

“Na tretmanu se uči o tome što je ljutnja i kako ona funkcionira, što je stres i kako se može bolje nositi sa stresom, koji su uspješniji načini komunikacije, kako se sukobi rješavaju, koja su to uvjerenja koja su u pozadini nasilničkog ponašanja a koja su nefunkcionalna, a koja su uvjerenja bolja, dakle alternativa postoji”, ističe Antunović.

Spomenimo i da 10% osoba koje su upućene na psihosocijalni tretman čine žene. Antunović kaže da postoje dvije kategorije- jednu čine one žene koje su bile nasilne prema nekom članu obitelji (primjerice prema djeci, ali ne prema partneru), a drugu žene koje su sudjelovale u nasilju zajedno s partnerom. Većina onih koje su bile nasilne nisu bile primarni počinitelji nasilja već su se “samo” branile od partnera. Muškarci često znaju prigovoriti kad se u javnosti progovara o nasilju kao nečemu što postoji samo na relaciji muškarac- žena iako postoje i obrnuti slučajevi (podsjećamo da izričito pričamo o nasilju nad ženama jer se 25.11. obilježava Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama). Takvi kažu- muškarci prema kojima su žene nasilne šute o tome jer ih je sram. Dragi muškarci i drage žene, nasilje nema ni spol ni rod, nasilje je u bilo kojem obliku i prema bilo kome naprosto neprihvatljivo i za njega ne postoji opravdanje. Nitko ne smije šutjeti o tome jer ako šutimo znači da ga toleriramo i na neki način podržavamo.

Jedno je sigurno, nasilja ima previše i to se neće promijeniti tako brzo. Kako kaže psiholog Antunović, možemo očekivati da će muškarci biti nasilniji od žena još godinama. Ali rješenja ima, pomoći ima i za žrtvu, ali i za počinitelja. Treba iskoristiti sve mehanizme koji su nam na raspolaganju i najvažnije, o nasilju treba pričati jasno i glasno. Misliš da to nije i tvoja stvar? Danas- sutra nasilnik može biti tvoj sin, a žrtva tvoja kćer. Još uvijek misliš da to nije i tvoja stvar?

U tijeku je kampanja 'To je i tvoja stvar' kojom se želi ukazati na stvarne probleme žena u Hrvatskoj. U kampanji će se pokušati otkriti koji su glavni problemi, kako ih riješiti i zašto se još ne rješavaju. Od 17. do 25. studenog aktivno se obrađuju problemi žena, nasilja nad ženama, silovanja, kazne i prakse kažnjavanja.

Svi koji podržavate akciju i želite poslati poruku: 'Ne nasilju nad ženama u bilo kojem obliku', možete kampanju pratiti putem etera, weba i društvenih mreža. Pozivamo vas i da putem twittera i facebooka šaljete svoje slike s natpisom #tojeitvojastvar. Jer na kraju dana, to nas se svih tiče.

DNEVNIK.hr pratite putem iPhone/iPad | Android | Twitter | Facebook