Korupcija i mulj društva zauzeli stranice proze

Kako već dvadeset godina, od kada su hrvatski građani na prvim višestranačkim izborima mogli izabrati vlast koja će im 'služiti', funkcionira stanje u državi, bavili su se i pisci. Možda i jesu dali mašti na volju, ali u njihovim romanima bit stvarnosti dobro se odražava. Samo neki koji su se bavili temom kriminala u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko godina su Ivan Vidić u romanu 'Gangabanga', Nenad Stipanić u zbirci povezanih priča 'Odlično je baviti se kriminalom', Goran Višić u krimiću 'Grad od betona' te Hrvoje Šalković u 'Kombinaciji d.o.o.'

Pročitajte i ovo Darovi za pogodnosti Ljetovanje, stan, odjeća, automobil - kao mito se koristilo sve: "Svaki dan su se ubijali u hrani i alkoholu" Dao ostavku Savjetnik Zelenskog nakon skandala povukao neočekivan potez: "Gadi mi se!"

tri vijesti o kojima se priča Stručnjaci upozoravaju Težak slučaj trovanja: Umrla jedna osoba, nekoliko ljudi završilo s oštećenjem jetre, među njima i djeca U Španjolskoj Otvorena istraga: Opasni virus procurio iz istraživačkog laboratorija? sramotan incident Muškarac gazio ruže koje simboliziraju ubijene žene u Hrvatskoj, otkriveno tko je on

Mladi bjelovarski autor Goran Višić u svom romanu prvijencu 'Grad od betona', bavi se pitanjem organiziranog kriminala. On kaže da je inspiraciju za zaplet u kojem se liječnici upitnog morala bave iznimno profitabilnom prodajom ljudskih organa stranom tržištu nakon 'neuspješne' operacije, dobio gledajući vijesti o zbivanjima tijekom rata na Kosovu. No, teško je povjerovati da se takvo što ne događa i danas upravo na našim prostorima.

'Ideju za organizirani kriminal, kao back story romana dobio sam gledajući na televiziji vijesti o tome kako su tijekom rata na Kosovu ljudi ubijani da bi se prodavali njihovi organi. Što se tiče trgovanja organima u bolnicama, možda sam malo i pretjerao, ali inspiracija za to mi je bio film 'Coma' iz 1978. Zaključio sam da to i nije tako nemoguće kad je o sličnoj temi snimljen film. Ako su ljude ubijali za bezveze, možda se netko i sjetio da bi od toga mogao zaraditi. Ali reći točno je li to istina, to ne bih mogao', kazao nam je Višić.

Kao što je i sam napomenuo, ako je netko dobio ideju da o tome napiše scenarij, zašto bi nas čudilo da se otkrije kako se nešto takvo događa i u našem dvorištu. Ne čudi stoga stav mnogih građana koji su u najmanju ruku skeptični prema ispunjavanju donatorskih kartica kojima se daje dopuštenje da vam u slučaju smrti (ili sudeći prema ideji koja se može javiti u glavi sumnjivih likova - 'smrti') uzmu organe koji će biti donirani ili 'donirani' onima kojima su potrebni. Otimanje i prodaja ljudskih organa tek je jedan od mnogih primjera organiziranog kriminala s kojima živimo.

'Ovu sam knjigu pisao dvije godine i kad pišeš knjigu toliko dugo, hoćeš nećeš, mora barem djelomično odražavati ono što se zbiva u društvu. Teško je o organiziranom kriminalu govoriti ovako, budući da je on ipak organiziran. Takve stvari se ne događaju baš na površini. Da netko ima konkretne dokaze, trebao bi se obratiti Državnom odvjetništvu. Kod nas je takva situacija da gdje god se okrenete morate nekoga povući za rukav. Za najjednostavniju stvar morate se poslužiti nekakvom vrstom 'usluge'. I onda je normalno da takva tema postane i dio knjige', rekao je Višić. Kada je riječ o organiziranom kriminalu, nisu nam nepoznati ni dobro organizirani lanci preprodaje droge ili trgovanje ljudima o kojima se gotovo svakodnevno izvještava u medijima.

Mogu li njegov i slični romani ostaviti pečat o našem društvu kao visoko koruptivnom u kojem cvjeta organizirani kriminal? 'Mislim da ovakav način života kakav je opisan u knjizi neće biti slika o društvu u kojem živimo sada. Krimić je ipak popularni žanr. Nije to nekakva literatura u smislu istinskog stanja vremena. Na primjer, kad u Americi netko napiše krimić o korumpiranom političaru, to ne znači da će buduće generacije o predsjedniku koji je vladao u vrijeme nastanka knjige razmišljati kao o korumpiranom', smatra Višić.

>> Jesu li logori bili mjesta s kojih se trgovalo organima?

Zanimljivo je pročitati posljednji roman Hrvoja Šalkovića 'Kombinacija d.o.o' i njime, ako se već niste bavili poduzetništvom ili ste bili te sreće da vam reketari nisu sjedili za vratom, nadopuniti dojmove o onome što čitamo u novinskim stupcima. 'Čitava je ova regija sklona 'kombinacijama'. I u poslovnom smislu, gdje svatko zatvara neke kombinacije... ili čak i privatno, gdje gotovo svi imaju neku 'kombinaciju' s nekim', objasnio je Šalković simboličan naziv romana.

>> 'Neću si oprostiti što sam digao ruku za taj Zakon'

>> Poštar Damiru Polančecu uručio nalog USKOK-a

Način na koji afere kojima se bave Državno odvjetništvo i USKOK, (poput Podravke uz koju se veže bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec, 'Kamioni', za koje je podignuta optužnica protiv bivšeg ministra obrane Berislava Rončevića, reketarenje, za koje je osuđen vozač ministra mora, prometa i infrastrukture Božidara Kalmete, Danijel Miočić) svoj utjecaj imaju na male ljude, Šalković je iznimno dobro opisao. 'Naravno da u romanu ima puno autobiografskih elemenata. Bio sam dio poduzetničkog miljea, i u roman sam preslikao neka iskustva. Ali nisam do kraja išao s faktografijom, jer nisam toliko lud i hrabar da si od života napravim pakao', rekao je Šalković.

Nešto mašte, nešto iskustva dovodi do radnje romana: zagrebavši pod površinu, čak i savršeno uređeno poduzeće, koje poštuje sve propisane mjere, ne može izbjeći 'podmazivanje' u svrhu opstanka na tržištu, a ako samo pokušate izbjeći pravila nametnute vam trule igre, teško ćete izbjeći potezanje, pa i vatrenog oružja. 'Tek se sada otvara prostor da pojedinci progovore o kriminalnim radnjama unutar upravljačkih struktura bez da se moraju zapitati hoće li im glava ostati na ramenima. Još uvijek postoji opasnost da ih netko prebije i da im se prijeti, ali nekako računaš da ćeš ostati živ', rekao je Šalković.

Na pitanje po čemu će nas pamtiti buduće generacije kada se sumiraju radovi hrvatskih pisaca u posljednjih desetak godina, onih koji su se bavili temama koje realno muče hrvatsko društvo, Šalković, odgovara: 'Po malo čemu. Pisci se trude pisati stvarnosnu prozu, u kojoj je, u ogromnoj većini slučajeva, glavni junak razočarani individualac koji prezire svijet, tumara gradom i spava s lijepim ženama. I tako na 200 stranica. O pravim stvarnosnim temama se malo pisalo. Da budem jasan, nisam niti ja neko svjetlo u mraku... napao sam malograđanštinu, snobove, progovorio o zlostavljanju djece u predzadnjem romanu, o korupciji u zadnjem... ali nije to baš nešto previše...moglo je i bolje...'

Možda ne po pričama iz romana, ali buduće generacije pamtit će prvih dvadesetak godina postojanja Hrvatske po mnogo toga o čemu je u njima riječ. Uhićenja su počela, podignute optužnice su rijetke, presude još rijeđe. Da bi položila ispit zrelosti, mlada država mora još mnogo učiti.