Galerija
Prema izrazu na njihovim licima, zaključili biste: divna, vesela i idilična obitelj. No stvarnost je zapravo malo drugačija...
''Stalno razmišljam kako bih Ivanu i Luciji nešto napravila, a ne mogu. Mogu im skuhati, mogu im oprati, obući ih mogu, nahraniti ih mogu, sve im mogu, ali ne mogu im priuštiti bolji život. Da ne udišu smrad, da se mogu okupati'', ispričala je mama Suzana za Provjereno.
Kao i svaka majka, za svoju djecu želi bolji život od svojeg. Suzana je bila jedno od 11-ero djece. Djetinjstvo im je bilo daleko od bezbrižnog. Starija su djeca brinula za mlađu, dok su mama i tata odrađivali naporne nadničarske smjene.
U takvom životu nije bilo mnogo vremena za knjigu, tako da Suzana nije uspjela završiti više od četiri razreda osnovne škole. Ali od posla kroz život nikada nije bježala.
''Radila sam i po rasadnicima, kopala staze, radila, sadila, čupala, travu, pljevila i radila sam kod ljudi sijeno pa istrpavala kukuruze. Znači svašta sam radila, sve što se god moglo zaraditi'', priča Suzana.
S 19 godina dobiva posao konobarice u seoskoj gostionici. Ali s neugodnim gostima i zbrajanjem, nije joj baš išlo... Ipak, dogodilo se nešto zbog čega to iskustvo nije požalila. Upoznala je Ivicu. Svojeg Ivicu.
''Znala sam da ni on isto nema kuću ne znam kakvu. Doveo je on mene tu i sve, ali sam zamišljala da ću u životu nešto postići. Srce ne bira, sudbina se ne može…. Ako je tako, tako je'', kaže Suzana.
Zaljubili su se, oženili, stigla su i djeca. Danas 10-godišnji Ivan i 5-godišnja Lucija. Dugo su živjeli kao podstanari, a prije tri godine, kada su Ivičini roditelji preminuli, naslijedili su njihovu kuću.
Na pitanje kako izgleda kuća iz njegovih snova, 10-godišnji Ivan odgovara: ''Velika, s velikom kupaonicom i blizu prijatelja, blizu škole i blizu nogometnog igrališta da se mogu igrati s djecom.''
Daleko je to od onoga u čemu Ivan danas živi. Doslovno daleko i od prve trgovine, škole, prijatelja. Zime su za njega posebno teške jer do autobusne postaje pješači više od dva kilometra. Ne bi to bilo toliko strašno da put kojim mora nije zatrpan snijegom. Ralica ovdje ne prolazi, a Ivan nije zdrav dječak.
''Imao je cistu ispod koljena koja bi mu se ponekad napuhnula. Nije trebao nikad ni ići na tjelesni, a nismo znali dok nismo bili upoznati s tim. Nije znao da ne bi smio hodati do gore, a hodao je, i onda mu se jednom to pokočilo. Suprug ga je nosio do stanice, i onda mu se malo otpustilo ponovno i sve je bilo dobro. Ali znali smo da ima problema s tim i da ne može puno pješačiti'', ispričala je Suzana.
Tata se tada uplašio i odlučio da će svojeg sina ubuduće voziti do postaje, pa je kupio stari automobil na autootpadu, koji mu danas služi kao glavno sredstvo za rad.
''Njega ostavim u školi i odlazim na put prema Zagrebu. Po kućama, po ulicama od ljudi tražimo željezo staro, odvoz otpada ili šute, čišćenje, košnja trava, kome što treba. I skupljam s malim autom. Ne mogu ništa veliko i krupno, ali mogu sitno željezo i kupim do tri-četiri sata. Kad je auto pun, odvezem na otpad, prodam. Onda odem u dućan i kupim hranu'', kaže Ivica.
A dok se glava obitelji svakodnevno brine da imaju ručak na stolu, Suzana je primorana biti kod kuće. Što zbog Lucije koja je još premala, što zbog svojeg zdravstvenog stanja. Epilepsija, migrena, depresija i česti napadaji panike dijagnoze su koje su na njezinim leđima.
''Kad sam rodila sina, udarila sam jako glavom na beton. Pala sam. Isto sam vukla vodu u mašinu i valjda sam se poskliznula i pala. Jako sam udarila glavom u beton. Tad nisam ni vidjela niti sam što čula. Bila sam trudna četiri mjeseca i nisu me htjeli snimati jer se ne može onda. Nakon što sam rodila Ivana, počele su glavobolje, rušenje, nesvjestice, panike, depresije'', rekla je Suzana.
A vukla je, kako kaže, vodu u perilicu, zato što Miokovići u ovoj trošnoj kućici nemaju vodu.
Većini je to u današnje vrijeme nezamislivo, ali njihova je to svakodnevica.
''Imam veš-mašinu. Nalijem unutra s kantom vode gdje ide prašak. Prvo prašak stavim gore i onda iz kantom lijevam vodu u mašinu. Moram vodu stalno lijevati i to potraje po pola dana dok se opere jedna mašina. Ili ako imam veš za dvije, onda perem od jutra. Bijelo pa šareno. Prođe mi pola dana za pranje. Kad trebam za kupanje, navučem pun lonac da zavrije da bih podijelila sa hladnom onaj škaf okrugli što sam kupila za grožđe'', kaže Suzana.
Ni kroz igru s djecom ona ne zaboravlja da, iako je ljeto, mora naložiti vatru jer na peći kuha ručak i grije vodu u kojoj kasnije pere posuđe.
Imala je plinsku peć koja se pokvarila, a o novoj može samo maštati, jer uz sve probleme koje ova kuća nosi to joj je sada manji problem.
''Puno znači kad čovjek ima vodovod i kupaonu gdje se može okupati gdje možeš staviti kao svaka druga žena veš u mašinu i opere se. Ovo je puno muke. Moj dan prođe samo u kuhanju, pranju u mašini, nekad peglam sinu za školu. Puno puta čistim cijelu kuću. Nema sad subotom samo, nego brisanje, i to svakodnevno. Od prašine, od svačega. Trudim se održavati red koliko god mogu'', rekla je Suzana.
Upravo zbog ovog stava ove vrijedne domaćice ulaskom u kuću teško je primijetiti da njima išta nedostaje... Skroman, ali vrlo uredan je to dom.
Na podu linoleum prekriva zemljani pod, pur-pjenom začepili su otvore na zidovima kroz koje je puhalo i prokišnjavalo, ali za vlažne zidove brižni roditelji nemaju rješenje. Svi spavaju u jednoj sobi, a vlaga ih noću doslovno guši.
Vodom iz bunara se kupaju, ali ne u kupaonici jer nju nemaju. Plastične kante nekoliko puta na tjedan pretvaraju se u njihovu kadu. A istu tu bunarsku vodu i piju.
Čak im i odlazak na WC predstavlja izazov. Noću je posebno neugodno jer moraju ulaziti u staru šupu koja se nalazi 10-ak metara iza kuće.
''Zimi kad moramo ići na poljski WC, van na minus 10, minus 15. Sin ima 10 godina i svjestan je svega. Pita zašto nema WC-a , zašto nema ovo, zašto nema ono. Onda je to teško i onda je to najveći problem u svemu'', rekao je Ivica.
Oni bi se, kaže, i naviknuli jer lakše je podnositi siromaštvo onima koji su u njemu rođeni.
Ali kada ti se vlastito dijete žali na glavobolje i začepljene nosiće, koje imaju zbog vanjskog WC-a i vlage u kući, to je, kaže, da ti srce pukne!
U njihovu su priču u nenadanom trenutku ušetali ljudi koji su jedva pristali stati pred kameru jer, kažu, nemamo se čime hvaliti. To što su s ovom obitelji suosjećali već pri prvom susretu trebalo bi svima biti potpuno normalno, govore nam.
''Kad sam ih sreo, vidio sam da su oni bili dosta neprikladno obučeni. Žena je bila samo u nekakvim tankim najlonkama. Djeca isto, imali su nekakve tanke jakne, a vani je bilo dosta hladno, bila je zima. Tako smo došli u priču. Onda sam došao tu da vidim kakva je situacija gdje žive. Kada sam došao i vidio vidio što je to.. uvjeti za život nikakvi'', ispričao je Josip, mladi pomagač.
Josip je 24-godišnjak koji na životnu borbu ove obitelji nije okrenuo glavu. Od dana kada ih je upoznao već im je nekoliko puta dolazio i to nikada nije činio praznih ruku.
''Donosio sam im stvari, namirnice, da imaju što jesti, namještaja nekakvog. Donijeli smo im tepih'', kaže Josip.
Preskromna su oni obitelj da bi sami zvali i molili pomoć. Za njihovu su nam priču javili mladi ljudi koji sami ne mogu pomoći da se Miokovići istrgnu iz ralja siromaštva. Oduševilo ih je što su, i u neimaštini, njihova djeca uvijek čista i uredna, a to je danas prava rijetkost. A Miokovići se ne žale, ne bune... Oni svoje bolje sutra žele pošteno zaraditi.
