Majka ga je ostavila kao bebu i tako mu spasila život! Godinama traži odgovor na pitanje - tko je ona?

Odgojili su sretnog i zadovoljnog čovjeka. Ali, čovjeka koji u posljednjih nekoliko godina više nema miran san. Tko je ona, zašto ga je ostavila, ima li braću ili sestre, pitanja su to koja ga kopkaju i koja mu ne daju mira.

Pročitajte i ovo KADA ZAŽELIŠ SE RAVNICE Ako želite povoljno građevinsko zemljište, dođite u Vinkovce Iz daleke Azije Neobične životinje uplašile kupače na jezeru: "Prvo smo sreli jednu malu, a onda nas je okružilo dvadesetak"

Ivan Tolić ima 27 godina, dolazi iz Slavonskog Broda i siguran je u svoje ja. No ipak ga muči pitanje iz prošlosti, pitanje o tome tko je on zapravo, i što je prava istina o njemu - bebi rođenoj 21. kolovoza ratne '92. u podrumu slavonskobrodske bolnice. Bebi koju je majka ostavila samu s pitanjima na koja ni 27 godina poslije odgovora nema.

UDOMILA GA OBITELJ KOJU JE MOGAO SAMO POŽELJETI

Referentica u bolnici došla je upisati ženu koja je rodila i neprekidno plakala. Očinstvo nije utvrđeno. A majka nije imala dokumente i ostala je nepoznata.

„Moje djetinjstvo je bilo prekrasno i što se tiče obitelji i prijatelja i svega. Mi smo vječito bili vani na Savi, na igralištu, u blatu“, započinje Ivan svoju priču. Imao je sve što je mogao poželjeti, a najviše od svega, imao je sreće. Jer život započet napuštanjem tako je lako mogao krenuti u sasvim drugom smjeru da nije bilo njih.

„Po mome je bio jadni. ležao je u krevetiću. to je priča velika i ja bi sad i zaplakala“, govori Ivanova mama Dragica Tolić.

Nakon više od 20 godina braka i nekoliko neuspjelih pokušaja da dobiju dijete, Dragica i Stipo odlučili su se na posvajanje. Bezimeni dječačić živio je na pedijatriji, za njega od rođenja nitko nije pitao. „Kad je on vidio mene kad sam ja došla, on se odmah uhvatio za onaj krevetac i samo što nije rekao nosite me. I onda sam stvarno vidjela da je to rođeno za mene“, nastavlja Dragica

Dali su mu ime Ivan i s deset ga mjeseci doveli kući. Posvojen je. Dragica se svega sjeća. „Kad sam ga donijela on nije znao sjediti, on je bio jadni, metnuli smo jastuke, u njega je uvijek glava bježala, on je u biti bio neishranjen u bolnici. Donio je sve. donio je promjenu u životu, donio mi je sve u životu“.

TVRDI DA SU GA OSVOJILI, A NE POSVOJILI

Nikada mu ništa nisu tajili. Od početka je znao da ima dvije mame. Onu koja ga je rodila i njegovu pravu mamu Dragicu. Ivan kaže da je zbog toga kao maleni dječak govorio da su ga osvojili jer nije znao što to znači.

S osamnaest godina imao je pravo u Centru za socijalnu skrb zatražiti spis o svom posvojenju, ali to nije učinio. No, prije šest godina na nagovor liječnika da možda ne bi bilo loše da sazna obiteljsku anamnezu, Ivan kreće u potragu za svojom biološkom majkom.

Odgovore je trebao pronaći u podacima iz rodilišta, povijesti bolesti s pedijatrije i spisima o posvojenju. Dokumenti na kojima piše ime i prezime žene koja ga je rodila. No ono što je trebao biti lagan zadatak, pretvorilo se u agoniju koja traje već godinama.

Osim imena i prezimena, njegova biološka majka u papirima je navela i adresu stanovanja u Slavonskom Brodu te da je izbjeglica iz Cerića. I podatak koji puno toga objašnjava. U logoru Cerić bila je silovana i zadržana do tridesetog tjedna trudnoće.

Po porodu je dijete odvojeno od majke koja ga želi dati na usvojenje. Treći se dan, stoji u spisima, predomislila i obećala vratiti po dječaka kada se o svemu dogovori s roditeljima, ali to nikada nije učinila.

BOLNICI DALA LAŽNE PODATKE

Na temelju podataka koje je imao, Ivan je relativno brzo došao do žene za koju vjeruje da je njegova biološka majka. No, onda je uslijedio još veći šok. Žena koju je pronašao tvrdi da ga ona nije rodila. Rekla mu je da je netko dao netočne podatke.

Sve to u Ivanu pobuđuje još veću sumnju. Iako je iz papira vidljivo da je Centar za socijalnu skrb utvrdio da ta žena nikada nije stanovala na adresi koju je navela u rodilištu kao i da u Ceriću nikada nije postojao logor.

Na najjednostavnije i najsigurnije moguće rješenje koje bi otklonilo sve sumnje, žena tog imena i prezimena ne pristaje. „Za mojom molbom da se anonimno nađemo da napravimo DNK analizu neće ni da čuje“, objašnjava Ivan. Ipak, on i dalje vjeruje da se radi o njegovoj majci.

Njegova biološka majka tvrdi nije ona već stanovita Marija Mecanović. Tim smo tragom i mi krenuli. Nazvali smo ju, ali ona tvrdi da nije nikada rodila, niti ikada u životu bila trudna. Pristala je i na DNK analizu kako bi to dokazala.

U priči u kojoj je toliko nelogičnosti i još više pitanja, odgovore smo pokušali pronaći u Centru za socijalnu skrb Slavonski Brod. Ravnateljica Anica Gusak Krajnović kaže da je procedura jasna. Bolnica uzima podatke od majke, na temelju osobnih dokumenata. No da se netko lažno predstavio itekako je moguće.

IZ BOLNICE KAŽU DA JE SVE MOGUĆE

Isto nam potvrđuje i referentica koja je ratne '92. radila u bolnici. „Došla sam upisati tu ženu koja je rodila i ona je plakala. Neprekidno. Jedva sam ju upisala. Ona mi je rekla ime i prezime, nije imala dokumenata“, prepričava. Ostala joj je u sjećanju jer nije željela vidjeti, ni dojiti bebu, a dječačić je bio prekrasan.

„Rekla je da su bile njih par žena u nekakvoj kući zarobljene i da su dolazili neprijateljski vojnici silovati ih. Tako je ona rekla. I da je to plod silovanja“, tvrdi referentica.

„Teško vam je znati što je u tom trenutku bilo u njezinoj glavi. Ono što je najbolja stvar je da vas je ostavila na sigurnome, i da je htjela da to ostane tako kako jest. E sad zašto baš povezati s tim ljudima, koji bi to bio razlog ja sad samo mogu nagađati“, govori nam ravnateljica.

Je li ostavljen baš zato jer je plod silovanja? Ako su podaci lažni, ako u Ceriću nije bio logor, ako je adresa lažna, godina rođenja također, je li i ime majke također lažno? Kako se u cijelu priču uklapa Marija Mecanović? Ivan je na putu do nove potencijalne mame svime u potpunosti zbunjen.

„Pa što ja znam, nemam nekakav poseban osjećaj. Malo je kao neka trema, ali ne znam. Sve je to nešto pomiješano“, kaže.

ŽENA ČIJE JE IME BILO UPISANO POTPUNO ZBUNJENA

S Ivanom se nikada nije pristala susresti. Zato sam je potražila ja. Upozorio nas je da bi mogla burno reagirati, ali ništa se slično nije dogodilo. Preko poziva je rekla da će se naći s nama i da smo dobrodošli kada o svemu malo razmisli.

A mi krećemo u Cerić po odgovor na pitanje kako se u cijeloj priči našla Marija Mecanović. Primila nas je u svom domu. Priznaje, kada ju je Ivan prije par godina nazvao s pitanjem je li mu ona biološka majka, nije joj bilo svejedno.

„Pa čudno. I onako stres. Znala sam u samom startu da je to laž. Samo mi nije bilo jasno tko i zašto, na osnovu čega je netko išao reći“, začuđena je bila Marija.

Najlakše je bilo, kaže, sumnju svaliti na nju. S ranjenom majkom ostala je u okupiranom Ceriću i s još petnaestak civila smještena u jednu kuću. Kružile su priče da je imala nešto s vojnicima, bila je najmlađa od žena, jedina se uklapa u profil moguće majke. U selu, kaže, nikada nije bio logor, samo kuća u kojoj nije bilo ni zlostavljanja ni silovanja.

„To su sve starije žene bile, čisto sumnjam da je ijedna bila trudna“, rekla nam je te dodala da Ivanova prava majka nije bila tamo. Svoju djecu, unatoč silnoj želji, nikada nije imala. Kao ni sumnje u to želi li pomoći Ivanu. Daje nam svoj DNK uzorak i kaže kako nema što kriti.

ZADNJA NADA JE ŽENA KOJA KAŽE DA GA NIJE RODILA

Da mu Marija nije majka, Ivan ni trenutka ne sumnja. Pristala je na DNK i kako kaže, olakšati mu put prema istini. Zašto i žena čije ime Ivanu ne da mira, ne želi učiniti isto? Ta mu činjenica samo pojačava sumnju da mu je ona doista biološka majka. Odlazimo iz Cerića i vraćamo se u Vinkovce. Zabrinut i umoran, priznaje da više ništa ne zna.

„Ispast će da optužuje ljude okolo. Takav dojam će ispast, razumiješ? Ja to želim istjerati, želim nešto znati, ali i ono što si ti rekla, ako se potvrdi, nije ni ova, ni ona, onda stvarno više ne znam otkuda krenuti“, zabrinut je Ivan.

Desetak minuta ranije nego nam se obećala javiti, nazvala nas je. Želi se naći bez kamera, da nam pokaže dokaze koje ima. U vrijeme Ivanovog rođenja, tvrdi, bila je u izbjeglištvu u Njemačkoj.

Na sastanak je stigla sa suprugom i pokazala svoje papire. Bilo joj je iznimno važno da zna da će DNK analiza biti učinjena i Mariji Mecanović. A onda je konačno pristala na ono što ju je Ivan molio godinama. Dat će DNK uzorak uz uvjet da joj identitet ostane skriven. „Ipak smo mi mala sredina. Ljudi kad vam čuju nešto, reći će ma tu sigurno nešto ima, znate“, oprezna je potencijalna majka.

Možda je trebala pristati i ranije, kaže. Obitelj ju je na to od početka nagovarala, ali njoj je od same pomisli bilo zlo. „Meni je to omalovažavajuće. Da netko pomisli uopće da sam ja svoje dijete ostavila. Onda mislim pa meni može bilo tko doći s ulice i reći ja hoću tvoj DNK. Prvo sam sumnjala u priču cijelu. Iz tog razloga sam i odbijala u prvo vrijeme, onda me to malo vrijeđalo“.

PRISTALA NA DNK ANALIZU ALI…

Na kraju je ipak pristala jer ju sve to, kaže, opterećuje. Kaže da joj je neugodno zbog svih poziva Ivana, ali da ga razumije. Za nju je ova priča otpočetka jasna. Zna kaže da ga nije rodila, da mu nije biološka majka.

„On će se u stvari tek sad naći pred zidom. On još uvijek ima nadu. Misli da sam ja ta, a šta sad kad shvati. Ja znam da ja nisam, shvaćate? Meni je žao jer što će dalje? Jer može bilo tko biti“, tužno veli sugovornica.

Ivan posljednje dvije i pol godine sa suprugom živi u Austriji. Otišao je u potrazi za boljim životom, a neprestano se vraća u potrazi za odgovorima, za biološkom majkom. Sve je jasnije da mu ni jedna od ovih žena nije majka. Ivan je rezigniran, ali njegova Martina očajna.

„Evo ne mogu da vjerujem da je netko imao srca da ženi upropasti život. Kako može biti toliko okrutna, ajde što si ga ostavila, ali nisi morala dati nijedan podatak, ostavi ga ispred bolnice, ali nemoj nikome uništavati život, što da on radi sad“, pita se Ivanova supruga.

Martina se zapitala i kako je ženi čiji su podaci dani bolnici, a koja je niz godina bila optuživana da je napustila svoje dijete, ali i zašto je druga žena cijelo vrijeme odbijala DNK analizu te sebi i njima zakomplicirala život.

STIGLI I REZULTATI KOJI SU RASTUŽILI IVANA

Po povratku u Zagreb, sva tri uzorka odnijeli smo u laboratorij na analizu. Dva dana kasnije odgovor za kojim Ivan intenzivno traga posljednjih godina je tu. Podaci su točni 99,99 %, u to nema sumnje.

Niti jedna od njih nije Ivanova biološka majka. Umjesto odgovora, dobio je još više pitanja. Tko je žena koja ga je rodila? Tko je ta koja je dala tuđe podatke i zašto baš te? Zašto je ovoj ženi na takav način zagorčala život, a njemu u nasljedstvo ostavila pitanja bez odgovora.

„Svaki njegov rođendan, znali smo muž i ja reći, Bože da li ona sad zna da on ima rođendan“, tužna je njegova majka, Dragica.

Je li uopće živa? Možda sada ovo gleda? Sjeti li se ikada tog 21. kolovoza ratne '92. i plača dječaka koji je tog dana došao na svijet? Koji ni za što nije kriv, koji ništa nije mogao birati. Koji cijeli život samo želi znati istinu.

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr