Među metodama koje koriste u prepoznavanju osoba koje bježe od rata, u odnosu na one koje dolaze ilegalno je jedna veoma jednostavna.
Iz izjava ilegalnih migranata koji se nalaze u Srbiji i koji su više puta bezuspješno pokušali proći kroz Hrvatsku, vidljivo je kako hrvatska policija veoma dobro radi svoj posao u detekciji izbjeglica u odnosu na ilegalne migrante koji kroz Hrvatsku pokušavaju proći lažno se predstavljajući.
Vezani članci
Kako bi se zbog velikog pritiska smanjio priljev ljudi koji traže međunarodnu zaštitu u zapadnoj Europi, na ruti zapadnog Balkana u koju spada i Hrvatska, počela se primjenjivati praksa u kojoj se zabranjuje prolaz migrantima koji ne dolaze iz Sirije, Afganistana i Iraka te se ne izjasne hoće li azil zatražiti u Austriji ili Njemačkoj.
Zbog vraćanja migranata koje ne spadaju u navedene kategorije, u Srbiji se, prema riječima aktivista iz Kuće ljudskih prava, nalazi oko 500 osoba koje ondje borave ilegalno jer su im istekli dokumenti pomoću kojih su imali pravo ostati na teritoriju Srbije 72 sata kako bi imali vremena ondje zatražiti azil. Iz Srbije žele izaći, ali kroz Hrvatsku. Budući da na terotorij naše zemlje ulaze ilegalno, policija ih vraća u Srbiju.
Aktivisti kuće ljudskih prava tijekom siječnja su prikupili svjedočanstva ilegalnih migranata koje su zatekli u centru Beograda. Iz njihovih izjava vidljivo je kako hrvatska policija veoma dobro radi svoj posao u detekciji izbjeglica u odnosu na ilegalne migrante koji kroz Hrvatsku pokušavaju proći lažno se predstavljajući.
KAKO SE TESTIRA MIGRANTE
Među metodama koje koriste u prepoznavanju osoba koje bježe od rata, u odnosu na one koje dolaze ilegalno je jedna veoma jednostavna, a to je testiranje jezika. Već u Šidu iz kojeg polazi vlak prema Austriji i Njemačkoj, hrvatska policija, prema riječima migranata, zajedno s prevoditeljima utvrđuje govori li osoba jezik one zemlje iz koju tvrdi da dolazi. Prvo im se pregledavaju dokumenti, a potom pomoću jezičnog testa utvrđuje jesu li lagali o svom identitetu. Ukoliko kažu da su iz Sirije, a ne znaju niti nabrojati do deset na sirijskom dijalektu, zabranjuje im se prolazak dalje u Europu.
U nastavku donosimo svjedočanstvo 31-godišnjeg Marokanca zabilježeno u Beogradu 24. siječnja ove godine. Marokanac je ispričao kako je do Turske došao avionom, a od tamo se prema zapadnoj Europi zaputio pješice, pridruživši se izbjeglicama i migrantima. Lažno se predstavljajući pokušao je ući u Hrvatsku, ali je utvrđeno da ne spada u kategoriju ljudi kojima je potrebna međunarodna zaštita. Vraćen je u Srbiju, te nekoliko puta pokušao ponovno ući u Hrvatsku. Svakog puta bi ga policija pronašla i vratila natrag u Srbiju. Hrvatima zamjera što surađuju s policijom.
'Ti nisi Iračanin'
'Letio sam iz Maroka u Tursku, Istanbul, a potom sam autobusom došao u Izmir. Tamo sam pristupio poslovnom čovjeku. On je organizirao putovanje čamcem do otoka Chios. U Chiosu sam dobio dokumente. Markonaske dokumente. Prije mjesec dana marokanski dokumenti nisu bili problem. Potom sam trajektom došao do Atene. Iz Atene sam vlakom krenuo u Thessaloniki. Od tamo sam prehodao Makedoniju. Hodao sam sedam dana. Stigao sam u kamp u Srbiji. Morao sam posjetiti liječnika iz Crvenog križa i ostati u kampu četiri dana, jer su mi stopala bila ozlijeđena od hodanja po snijegu i hladnoći. Potom sam vlakom, sa Sirijcima, Iračanima i Afganistancima došao u Šid. U Šidu mi je policija radila probleme jer nisam imao dokumente, pa su me poslali u Beograd. U Beogradu sam se registrirao u policijskoj postaji, a srpska policija je napisala da sam iz Iraka. S dokumentima sam ponovno došao do graničnog prijelaza u Šidu. Hrvatska policija poslana je u Šid i sa sobom su imali prevoditelja. Prevoditeljica me pitala: 'Od kud ste?' Rekao sam: 'Iz Iraka'. Rekla je: Broji od jedan do deset'. Htjela je provjeriti moj naglasak. Prekinula me dok sam nabrojao do sedam. 'Ti nisi Iračanin.' Nisam prošao.
U kampu u Šidu je bio problem. Ljude koji nisu iz Iraka, Sirije ili Afganistana tretirali su drugačije. Čekali smo do deset ili jedanaest navečer kako bi mogli ići na spavanje. Ujutro bismo dobili nešto za jesti, ali ne kao Sirijci, Iračani i Afganistanci. Dali su nam sardine kojima je istekao rok trajanja. Ja, moj prijatelj i još nekoliko nas se razboljelo. Pomogao nam je Crveni križ. Bili su veoma ljubazni i prema svima su se odnosili isto. Nisu radili razlike između Marokanca, Alžiraca, Afganistanaca. Nakon dva dana bilo nam je bolje.
Sedam dana nakon toga, pokušali smo pješice prijeći granicu. Bilo je veoma teško jer je bilo hladno. Ušli smo 120 km u Hrvatsku. Svakog smo dana hodali 50 kilometara bez GPS-a. Orijentirali smo se prema suncu. U Hrvatskoj smo napravili jednu grešku. Hrvatska ima problem. Hrvati surađuju s policijom. Nismo imali vode, pa smo tražili vodu. Tražili smo u jednoj kući. Dali su nam vodu i hranu i stolce da sjednemo ispred kuće. Jeli smo i dali su nam cigarete, a onda je došla policija. Ljudi koji su nam dali hranu i sve, također su zvali policiju. Žao mi je. Volim Hrvatsku, ali ovo mi je bilo veoma teško. Ondje je sve protiv nas. Zovu nas teroristima. Zovu nas lopovima. Ali mi smo samo ljudi koji traže budućnost. Sve je u toj državi protiv nas. Policija nas je dovela do srpske granice, 10 kilometara prije Šida. Zadnji smo dio morali propješačiti. Stigli smo natrag u Šid. Sljedećg smo dana uzeli hranu i vodu i ponovno smo otišli. Hodali smo 140 kilometara. Na željezničkoj stanici, policija nas je vidjela na kamerama i došla nas je uloviti. Tukli su nas. Ne prejako, ali opet, tukli su nas. U nas su uperili pištolje. Pitali su nas od kud smo. Kada smo rekli da smo iz Maroka, vratili su nas u Šid na isti način kao i prije.
Još jedan neuspješan pokušaj
Nakon toga smo se pokušali sakriti u teretnom vlaku koji je išao iz Šida sve do Njemačke. Ali opet, hrvatska policija nas je pronašla skenerima ili kamerama. Ponašaju se prema nama kao da smo teroristi. To nije ponašanje kakvo sam očekivao od Europe. Poštujemo vas, očekujem da i vi poštujete nas. Među nama nema razlike. Mi smo isti. Problem leži u moralu ljudi.
Sada sam zapeo u Beogradu. Situacija u Beogradu je teška. Spavamo na ulici. Jučer smo autobusom išli u kamp Krnjača u Beogradu. Bilo nas je sedam. Tražili smo i molili da ondje prespavamo, ali rekli su da ne može. Pa smo otišli. Umjesto u kampu, spavali smo u praznom vlaku na stanici. Bilo je veoma hladno. Ogrnuli smo se dekama i pokušali spavati. Bilo nas je četiri.
Imam 31 godinu. Imam diplomu. Ali otišao sam iz Maroka jer ondje nema budućnosti za mene. Ili mogu stvoriti budućnost za sebe ili ću umrijeti pitajući se zašto nije moguće da imam budućnost. Zašto? Ne mogu se vratiti u Maroku. Marokanski političari ne daju ništa svom narodu. Političari putuju i žive u Europi i žive dobre živote. I njihove obitelji također žive dobre živote. U međuvremenu, milijuni ljudi u Maroku ne znaju što će jesti sljedeći dan. To je realnost Maroka', ispričao je ilegalni migrant.
