Prvi dan 2021. godine proveli smo na Baniji, među uplakanim ljudima, prašnjavima od čišćenja ruševina, promrzlih od hladnoće na kojoj provode dane i noći. Jer u svoje kuće uglavnom nisu mogli. Jedni zato što su se bojali da ih novo podrhtavanje ne sruši njima na glavu, a drugi zato što dom više nisu imali.
Na današnju godišnjicu tog razornog potresa ponavljamo reportažu koja je nastala tri dana od tog zastrašujućeg događaja.
..............
"Je li vas streslo sad?", pisalo je u poruci. Na trenutak smo zanijemjeli, pokušali se prisjetiti. Nismo ga osjetili, čini se da se tlo zatreslo baš dok smo vozili iz Siska prema Petrinji. Na brojku nismo dugo čekali – ovaj put je bilo 3,6 prema Richteru, točno u zlokobnih 13:13. Dobro je, nije jak. A opet… u samom središtu Siska gotovo da nema kuće koja nije pošteno stradala.
Kako li je tek u Petrinji, pitamo se dok vozimo u koloni automobila prema tom gradiću, svega šezdesetak kilometara udaljenom od Zagreba. Gradiću koji je u utorak, nešto nakon podneva, teško ranjen najsnažnijim potresom izmjerenim hrvatskim seizmografima.
Brutalna 6,3 stupnja prema Richteru zatresla su područje Petrinje, ali njegov se podmukli udarac osjetio i stotinama kilometara daleko. Mi smo ga ovoga utorka doživjeli u Zagrebu. Srce nam se smjestilo u pete, djeca su plakala, neke majke na ulici vrištale. Telefoni nisu radili, negdje je i struje nestalo. A sve je to bila kamilica za ono što se tog trenutka događalo na Banovini.
Pročitajte i ovo
Naš put tog prvog jutra ove 2021. godine smo započeli na samom ulazu u Sisak, u skladištu nekadašnje trgovine simboličnog naziva Uradi sam. Tu se smjestio Caritas prepun mladih volontera odjevenih u narančaste prsluke koji žurno pune kombije svim i svačim – vodom, odjećom, higijenskim potrepštinama, ima tu i nešto hrane… Na samom ulazu dva mladića pune svoj automobil ogromnom količinom tih paketa. Neće sve stati, pa Filip kaže da će zadnju kutiju staviti Marku u krilo.
Tko je glavni? Nitko ne zna
Obojica su iz Siska, ali Marko živi u Zagrebu. Došao je odmah nakon potresa i od tada svakog dana s Filipom puni taj automobil i neumorno razvoze onima koji su ostali bez svega.
U tome im jako pomaže aplikacija na kojoj ljudi samo označavaju svoju lokaciju i traže konkretnu pomoć. Ali, nažalost to je gotovo sve što imaju. Jer organizacija pomoći je, priznaju, najveći problem.
"Gdje god dođete i pitate tko je glavni, svi sliježu ramenima. Jednostavno ne postoji sustav, nema nikakvog ustroja. Ovdje je Caritas, u zgradi vatrogasaca je Stožer civilne zaštite, a u Strukovnoj školi Crveni križ. I oni međusobno ne komuniciraju", žale se momci. I nije to jedino na što se žale.
Drumski razbojnici
"Veliki su problem pljačke. Mi ih nismo doživjeli, ali čuli smo od ljudi kojima se to dogodilo. Čak znaju na toj aplikaciji tražiti pomoć, pa ih onda zaskoče kad stignu“, priča nam Filip. Ali, kaže, baš se u četvrtak nekim pljačkašima prljava rabota obila o glavu. Nakon što su presreli dva kombija, pokušali su i treći. Ispostavilo se da im je to bila gadna greška jer je kombi bio pun Bad Blue Boysa koji su te drumske razbojnike pošteno natamburali.
Filip i Marko ne žele da ih slikamo, nije im do fotografije u medijima. Za razgovor imaju malo vremena jer žure na teren. Stižu tek podijeliti s nama par hm… zanimljivosti. "Nevjerojatno je što sve ljudi doniraju. Recimo, stigla je donacija kupaćih kostima, a jedan čovjek je poslao trampolin. Mislim, u redu je trampolin u nekoj kasnijoj fazi, ali sad ljudima ipak treba ono najnužnije", osmjehuju se momci. Na brzinu se pozdravljamo, sjedaju u pretrpan autić i nestaju.
Vatrogasci u akciji
Za razliku od predgrađa, samo središte Siska pokazuje prave razmjere katastrofe. Gotovo ispred svake zgrade cigle u hrpama, oko njih razvučene trake koje upozoravaju da svako malo sa zidova i krovova mogu pasti novi komadi. U centru grupa vatrogasaca iz Jastrebarskog s krova skida veliki dimnjak. "U utorak smo bili u Petrinji, a jučer i prekjučer kod nas u Jastrebarskom jer je i tamo bilo šteta. Danas je nas osmero ovdje u Sisku. Skidamo ovaj dimnjak pa idemo dalje rješavati slične stvari", kaže nam Goran Batušić, zapovjednik DVD-a Jastrebarsko.
Iako se štete vide na kućama dokle pogled seže, nemamo puno vremena, moramo dalje u Petrinju. Negdje na pola puta doznajemo da je upravo bio taj novi potres. Pomislimo na one vatrogasce i razmišljamo koliko je novih opeka završilo na cesti. Približavamo se Petrinji i misli nam odjednom postaju još crnje.
"Mala, kud ideš?"
Naša tužna kolona klizi prašnjavom cestom prema središtu grada. Iako je prvi dan nove godine promet je gust kao na Jadranskoj magistrali usred sezone. Nadomak centru brojne su kuće oštećene, na nekima nedostaju cijeli zidovi, na drugima poneki crijep. No, ništa to nije u odnosu na sliku u samom srcu grada, na Trgu Franje Tuđmana i u Nazorovoj ulici. Možete odgledati stotinu priloga na televiziji, ali na prizor u koji gledate svojim očima ništa vas ne može pripremiti.
"Mala, kud ideš?", povikao je krupan mladić za djetetom koje je sekundu prije utrčalo u ruševinu upravo na tom Trgu. Na toj kući, kao i na svim okolnim, gornji kat više ne postoji, a oni zidovi koji još uvijek stoje toliko su popucali da se vjerojatno sve zajedno može srušiti svakog trena do temelja. Prilazi do otvora koji je do prije neki dan bio prozor, viče na "malu“ da odmah izađe van. Idući trenutak se okreće i svom prijatelju objašnjava da joj je i otac unutra. "Trebalo bi zvati policiju, kako može dijete voditi u tu ruševinu", komentira dvojac.
Ljude ne možeš zaustaviti
Policija stoji ni pedesetak metara dalje, ali, kažu, nemoćni su. "Pokušavamo, upozoravamo ljude… Ali ne možeš im ništa. Ljudi ulaze u svoje kuće, ne možeš ih zaustaviti. Mi ih možemo zamoliti i to je to", priča nam interventni policajac, a njegov kolega potvrđuje. "Ljudi hoće izvući stvari prije nego što im se sruši kuća", kaže.
Ispostavilo se, međutim, da ono nije bila djevojčica, već dugokosi petnaestogodišnjak koji ocu pomaže da spasi nešto malo alata koji im je ostao u razrušenoj dojučerašnjoj radnji.
"Braco se boji, ja sam već navikao"
Tu je i njegov mali brat, ponosno kaže da ima sedam i pol godina. On je s nama na ulici, uz njega i crni psić odjeven u kaputić, baš poput onih na zagrebačkoj špici. Nagovaramo starijeg brata da izađe van. Ne zarezuje baš ono što mu govorimo. Kao da prkosi, sjeda na rub te zlokobne prozorske rupe.
- Pusti alat, opasno je! Može se srušiti svaki čas!
- Ma neće, oteretili su ruševinu iznad.
- Pa i maloprije se zatreslo, zar se ne bojiš?
- Ma to tri, četiri stupnja… to je ništa. On se boji (pokazuje na mlađeg brata), ja sam već navikao.
I zaista, Petrinju i okolicu samo je u prva tri dana pogodilo više od stotinu potresa koje je osjetio svaki stanovnik. Pa ipak, iako se dječak zaista potrudio odgovarati hladno, nismo mu baš povjerovali.
U susjednoj ulici, svega nekoliko metara od mjesta gdje je poginula trinaestogodišnja djevojčica, stoji Josip, postariji Petrinjac koji je izašao na ulicu jer čeka agregat. Rekli su, kaže, da će mu ga uskoro dopremiti pa je izašao da ih pričeka. Priča nam da ga je ovaj veliki potres zatekao na krovu. Htio je popraviti crijep koji mu je oštetio još onaj što ih je prodrmao s dobrih 5,2 Richtera u ponedjeljak ujutro.
Slomio se u trenutku
Pokušao nam je ispričati kako je to izgledalo, ali nije išlo, glas mu je pucao. "Toliko je drmalo, baš u tom trenutku… Znate kako je gore, mi na onim tavanskim lojtricama. Gore ne možeš hodati. Tu su one grede…". Dalje nije mogao. Ruku je primaknuo ustima, a pogled spustio u pod. Oči su mu se napunile suzama iako je vjerojatno taj detalj prepričavao nebrojeno puta. Slomio se u trenutku.
Njegova stara kuća je srušena, ali nova, koja se nalazi unutar dvorišta, nije puno "dobila" pa u njoj i dalje živi, samo eto nema struje, ali taj problem će uskoro riješiti obećanim agregatom. Kad se malo pribrao htio bi nam je pokazati, ali da bismo do nje došli valja proći kroz ulaz koji je također pošteno načet svim tim podrhtavanjima. Na trenutak dvojimo.
Stajati nasred ulice je jedno, a provlačiti se kroz ruševine nešto sasvim drugo. A onda ipak ulazimo za njim. I doista, u dvorištu je nova kuća, izvana se čini netaknutom. No, na putu do nje su vjerojatno tone cigle, greda… ostaci onoga što je nekad bilo stara kuća, a danas je – ništa.
"Puknem s vremena na vrijeme"
Dok smo razgovarali rasplakao se bar triput i to do te mjere da više ne može govoriti. Treba mu nekoliko trenutaka, a onda se pribere i pokuša nastaviti tamo gdje je stao. A potres nije jedina nevolja koja ga je snašla. Josip je, naime, onkološki bolesnik i trebat će mu pretraga krvi. "Ne znam mogu li u sisačkoj bolnici izvaditi krv… A ništa, zvat ću ih", kaže nam Josip dok se rastajemo pa dodaje, kao da se ispričava: "Puknem s vremena na vrijeme".
S ono malo zidova koji su ostali kao kulisa za kakav horor film popadala je i žbuka, a s njom i nazivi ulica. Zaustavili smo jednog mladića koji se s maskom na licu sporo vukao središtem grada. "A ne znam vam ja, nisam iz Petrinje", govori i objašnjava da je tu kako bi pomogao prijatelju da popravi što se popraviti dade na oštećenoj kući. Iz Zagreba je i u Petrinju je stigao već sat nakon onog najjačeg potresa u utorak. Od tada, svakog dana dolazi i pomaže.
"Morao sam se maknuti, da se smirim"
Zanimalo nas je je li osjetio ovaj zadnji potres što je zaljuljao tlo nekih 45 minuta ranije. Oči su mu u trenutku zasuzile. "Uh… Bio sam baš na krovu kad je zatresao. Samo smo se pogledali… Nisam mogao, morao sam se maknuti da se smirim", kaže i pozdravljamo se jer žuri natrag na posao. Iskreno, nije djelovao baš smireno.
Susrećemo i jednog Petrinjca koji živi dva kilometra od centra grada. U trenutku potresa bio je u automobilu. "Ali supruga i kćer bile su tu u ovom uredu", pokazuje rukom na zgradu iza naših leđa. Na njoj se ističe ogroman jezivi X, znak da se ne može obnoviti. Mora se srušiti do temelja. "Dobro su prošle, ali jako su se prepale", kaže.
"Bit će bolje..."
Brine ga budućnost, obnova, povratak života u normalu, pa makar i onu tipičnu za "zaboravljenu" Petrinju. "Ne znam… bit će bolje", kao da uvjerava samog sebe dok se pozdravljamo. "Ma bit će. Mora", uvjeravamo i mi sebe glasno.
Na drugoj strani trga, uz glavnu prometnicu kojom neprestano curi rijeka automobila, kamiona i kombija stoji zgrada u čijem se prizemlju nalazi ljekarna. Na prvi pogled čini se da se uspjela obraniti od svih onih ubojitih Richtera. "To samo tako izgleda izvana, unutra je sve porušeno", kaže nam mlad vojnik koji stoji nasuprot nje pogleda uprtog negdje u više katove. Tu je i njegov stan, nećka se bi li se popeo da uzme neke stvari. Na glavi mu ona zelena vunena vojnička kapa iako dan nije bio nimalo hladan.
Za vrijeme najjačeg potresa nije bio tu već kod roditelja, nekoliko ulica dalje. Kako su tamo prošli, pitamo iako slutimo odgovor. "Uh, bilo je gadno", kaže uz nešto što se na moment učinilo čak kao osmijeh. Za koji tren postalo je jasno i zašto.
Ranjeni vojnik
S obje ruke primio je kapu pa je polagano podigao s čela. Ispod nje je izvirila mrežica i zavoj na kojem se nazirala sasušena krv. "Pao mi je dio dimnjaka na glavu. Bio sam u Vinogradskoj jedan dan, na šivanju", govori nam dok se pokušavamo pribrati od šoka. Uvjerava nas da je dobro. "Boli li me? Sad ne, ali boljelo je kad su me šivali", kaže kroz smijeh i moli nas da ga ne snimimo. Već su ga, kaže, snimili, dosta mu je.
Nemamo druge, uvažavamo njegovu želju i pozdravljamo se. Nemamo više vremena zadržavati se u Petrinji jer nam je namjera posjetiti i malo selo nedaleko od Dvora. Tamo pomoć, navodno, nije stigla iako su od potresa prošla puna tri dana.
Klupa i suze
Ali ipak na put nismo mogli odmah. Šutke smo sjeli na obližnju klupu. Pukli smo i mi, baš kao Josip koji se nadao agregatu, ali i kao mnogi stanovnici Petrinje i okolice. Suze su same klizile niz obraze, razloga je bilo tisuću, a u ovim slovima tek su neki od njih.
Iako odmičemo prema Kostajnici, mučne slike i dalje se nižu niz glavnu cestu. Gotovo da nema kuće koja ne nosi ožiljak, mučan podsjetnik na taj prokleti utorak. Dugo šutimo, zaokupljeni onim što smo proživjeli u tom krakom posjetu apokaliptičnoj Petrinji.
Postaje još gore kad dostignemo konvoj u kojem su tri vojne labudice koje prevoze tri stambena kontejnera. Užasno je spor, a naše šanse da prije mraka stignemo u Grmušane, seoce iza Dvora u koje navodno nikakva pomoć nije stigla čak ni u petak, sve su lošije. Vojna pratnja nam se nakon nekih pola sata smilovala, zaustavili su promet iz suprotnog smjera i pustili nas da ih prestignemo.
Sve je tutnjalo
Do Grmušana stižemo taman pred gašenje dnevnog svjetla. Srećemo na ulici ženu. Točno je, kaže, nikakva pomoć im nije stigla. Vodi nas do 89-godišnje bake s kojom živi unuka. Na trošnoj kući nedostaju komadi nečega što bi bilo neozbiljno nazvati fasadom. "To je palo sad, kad je bio potres. I crijepovi su padali tu po limu, sve je tutnjalo", priča nam Silvana Ljubišić, unuka koja ne brine samo o svojoj teško pokretnoj baki.
Silvana je koordinatorica projekta Zaželi kroz koji, zajedno s još 17 djelatnica, brine o 140 korisnika, mahom starih i nemoćnih ljudi toga kraja. Idealna osoba za predaju nešto konzervirane hrane i vode koje smo ponijeli sa sobom iz Zagreba. Ona će znati kome je najpotrebnije.
Zidovi u bakinoj kući također su napukli. Hajde, nikakva pomoć im nije stigla, ali jesu li bili bar statičari, je li kuća sigurna za život? "Ma kakvi statičari, nitko nije bio. I vjerojatno ni neće. Mi smo ovdje potpuno zaboravljeni i od lokalnih vlasti, a kamoli od nekog drugog", priča nam Silvana, prilično gnjevna, ali opet odlučna da sama radi koliko god može kako bi pomogla ljudima toga kraja.
I baš su nedavno uspjeli organizirati sa zdravstvenom ustanovom Svjetlost Sisak da ljudima u potrebi dostavljaju jedan obrok dnevno. To je funkcioniralo do, pogađate – potresa. Ljudi su sada opet ostali bez toplog obroka, a da stvar bude gora trgovina u mjesto također ne radi.
Potresom je, čini se, u tom kraju najteže pogođena obitelj Golubovac iz Zrina s dvoje djece. Iako im je kuća praktički uništena, nisu je htjeli napustiti, najviše zbog toga da stoku ne ostave samu. Jedva su ih večer prije uspjeli nekako nagovoriti da se isele. Dobra vijest je da je im kontejner treba stići svakog časa.
Za posjet Zrinu ipak više nemamo vremena, a kratki smo i s emocijama. Potrošili smo ih još na onoj klupi u Petrinji, i na svim usputnim "klupama".
Pomoć treba ne samo Zrinu, već svim drugim malim Petrinjama u ovom zaboravljenom dijelu Hrvatske koje je tragedija trenutno, s više ili manje uspjeha, stavila u sam vrh interesa. Hoće li ondje ostati dovoljno dugo da prežive? I to doslovno? Ovisi o svima nama.
-
Gužva na plažiPogledajte prizore na egipatskim plažama: "Ovako nešto nikada nisam vidio"
-
pucao po ljudima, ranio više osobaU sumanutom pohodu u Sisku kalašnjikovom ubio ženu, ide na psihijatrijsko liječenje: "Ima veća prava nego žrtve"
-
NevjerojatnoImotski kao Azurna obala: Zašto su cijene smještaja dosegnule 500 eura za noć?
