Radnici pilane u Gorskom kotaru nisu primili plaće već četiri mjeseca. Nisu vidjeli poslodavca dvije godine, a da je nešto pošlo krivo, shvatili su s novom godinom. Šef im se našao na listi mirovinskog, Tražio je potpore za očuvanje radnih mjesta, a paralelno bio na listi porezne onih koji ne isplaćuju plaće. No novac dobiven od države ipak je uplaćen radnicima, a da nije bilo korone, pitanje je bi li i to dobili.

Galerija


Posao je to koji se radi u teškim uvjetima, zimi s dvije kape i pet jakni, mokri od smrznutih trupaca, za plaću od tri i pol do pet tisuća kuna. Izmučeni dugovima, bez plaće, oni se i dalje bore za taj krvavi posao. Ne žele da im tvrtka propadne, žele raditi. Žele da poslodavac stane pred njih kao ljude i da im kaže na čemu su.

Vezani članci Dvorište obitelji Makvić nakon perjana - 6 Po dvorištu im bacaju odjeću, perje, papir, slamu, a oni slave i ne skidaju osmijeh s lica: "Ispada kao cirkus, ali to je stvarno čast" Miro Ćalušić Otkrivamo snimke razgovora pokojnog kamatara koji je za života prijetio, strašio i lihvario: "Ja se ničeg ne bojim, dao sam svoj novac"

Jedino još oblaci jure iznad Vrbovskog. Hale, pile, pogon, sve je stalo. Buku strojeva zamijenila je tišina koja ubija. Željko Hesk, Stana Borić, Goran Borić i Mara Soldat, svi su radnici pilane. Dužni su im, kažu, četiri plaće pa su se dogovorili da neće raditi. Ne znaju što se događa, kako je do toga došlo, gazda se ne javlja, a oni to više ne mogu trpjeti.

"Ne, nema ga, nismo ga vidjeli, nije nam se obratio. To je jako tužno, želimo s njim razgovarati. Mi smo samo ljudi. Željni rada i željni da budemo plaćeni", objašnjava Mara.

Jedan, dva, tri, četiri. Tako je brzo izgovoriti to i nabrojiti, ali teško je preživjeti kada plaća toliko ne sjeda na račun. Čitava je to vječnost.

"Lagano se gubim, jednostavno to je takav psihički pritisak. Moraju li djeca doma gledati kako mama plače? Jednostavno mi je teško im reći da neke stvari neće moći biti i da će biti drugačije. Teško mi je reći djetetu da moram napraviti rezove i da nešto neće moći biti. Meni je to grozno", žalosna je Anita.

Djeca ne mogu razumjeti, boje se siromaštva

Kaže da djeca to ne mogu razumjeti. Boje se da će ljudi znati da su siromašni, a oni to nisu jer imaju srce i obitelj, no povrijeđeni su. Došli su zaraditi za kruh i ostati tu živjeti, a situacija koja im se događa bacila ih je na dno.

Svatko od njih ima neku svoju priču, neke izvlači supružnikova plaća, netko je sam, a neki su ostali bez obje plaće u kući jer su oboje zaposleni u pilani. Supružnici Borić već su to jednom proživjeli u drvnoj industriji, ali sada je gore jer imaju dvoje djece s kreditima koja im ne mogu pomoći.

"Radimo u Vrbovskom, a živimo 63 kilometra dalje, u Drežnici, u selu Krakaru. Taj dugi put u jednom pravcu i onda snijeg zapadne, to ne vidiš ovuda ništa. U pola četiri krenemo da bismo došli na posao. Sinoć smo zaklali ovcu da bismo imali za gorivo, to je sramota reći, ali tako je", prepričava nam radnik Dragan Kosanović.

120 kilometara u danu do posla i natrag. On i brat donosili su dvije plaće u domaćinstvo koje dijele sa starim roditeljima. Oni, za razliku od poslodavca, poštuju ugovor koji su potpisali i svaki dan, iako plaće nema, dolaze na posao. To im je normalno jer su odgovorni i kažu da ako ne dođu, jedva im čekaju dati otkaz. Rekli su im da tko nema za gorivo, ne treba ni dolaziti jer će dobiti otkaz.

"Nisam se nadao da će se ovo dogoditi, da na ovakav način moramo tražiti svoja prava, svoje zaostale plaće. Meni je kao samcu najgore, imam 4200 kuna neplaćenih režija. Bez kredita, kartica koje trebate podmiriti. Da bih išao negdje drugdje raditi, potreban mi je auto, no pokvaren je. Ne mogu ga popraviti jer nemam plaću. Jednostavno me strah otvoriti ormarić od pošte koliko već ima pošte u njemu, a kod kuće da i ne govorim u stanu koliko ima", razočaran je Marijan Majetić Braco.

Plaća mu je uz prekovremene i dodatne smjene subotom takva da je od nje mogao živjeti a da ne bude dužan nikome. Sada je to misao s kojom se budi i ide spavati.

"Dok sam negdje u društvu, to je u redu, ali kad dođete doma, dočeka vas ista stvar, suočavate se s ovim, nažalost. I to je realna stvarnost. Nisam samo ja tu, ima puno ljudi iz Hrvatske koji na isti način proživljavaju ovo kao što proživljavam i ja", istaknuo je.

Nekada izvrsno, poznato poduzeće, sada ruševine

Pilana u Vrbovskom nekada je zapošljavala i 800 ljudi, no sjajna je prošlost iščeznula i pilana je posrnula 2008. godine. Gradonačelnik Vrbovskog Dražen Mufić objašnjava da je grad kupio pilanu u stečaju i doveo investitora koji je uložio pola milijarde kuna. Novi investitor bila je uspješna tvrtka, a vlasnik prozvan spasiteljem drvne industrije.

Dobio je nagradu za životno djelo, a dodijelio mu ju je upravo gradonačelnik. I sve je bilo sjajno. Radnici potvrđuju da je sve bilo super – plaća redovita, do petnaestog u mjesecu. Izgradila se i otvorila i nova firma Vrbovsko Eko energija, izgrađene su sušare i postrojenje za proizvodnju električne energije iz drvnog otpada. Međutim, tada se ruši stara pilana i gradi se nova.

Staru su srušili, a novu nisu napravili do kraja. Radnici tako sada nemaju gdje proizvoditi i raditi kao nekada. Išli su zato u druge pilane koje je vlasnik iznajmio kako bi se nastavilo poslovanje. Bili su raspoređeni u nekoliko pilana u Ravnoj Gori, Otočcu i Novigradu. Išli su na posao autobusima i imali plaćen put. A onda je sve stalo. Radnicima nije jasno zašto jer su, govore, uvijek dobro radili.

"Posla je bilo jako puno, čak smo imali i vanjske suradnike koji su nam dolazili u ispomoć da bi se to sve dostiglo, toliko je bilo posla. Pritisak je postojao. Stalno se tražilo sve više i više. Krenuli smo od stotinjak kubika, pa na 120, 150 i sve se više tražilo", priča radnik Goran Jardas.

Radni uvjeti užasni, udišu i jedu prašinu

Posao je to koji je iznimno težak, za plaću od tri i pol do pet tisuća kuna. Radnici se žale jer nemaju normalnu ventilaciju i svakodnevno udišu prašinu već sedam i pol godina koliko tu rade. Muči ih i hladnoća jer nije baš lako raditi na minus petnaest. Nemaju ni grijanje ni toplu vodu. Rade s nekoliko kapa i jakni, više ne mogu.

"Smrznemo se, jedemo, nemamo garderobu u kojoj možemo pojesti. Jedemo na paketima i tako skupa s tom prašinom miješamo i marendu", objašnjava Karmen Landpranger.

Samo ih krov hale štiti od sunca i padalina. Zimi kada su trupci mokri, mrzli i blatnjavi, takvi su, kažu, bili i oni. Voda promoči pregače, koža se upali od hladnoće i vlage. Ali Goran nije imao pauzu kao ostali, on je to vrijeme morao iskoristiti za nešto drugo.

"Ja sam za pauzu svaki put morao otići kući k ženi koja je stopostotni invalid, brinuti se o njoj. Odveo bih je da izvrši nuždu i vratio je nazad, a onda opet na posao i samo bih nastavio dalje raditi, tako da sam radio bez pauze", govori nam.

Zato je dao otkaz, jer bez plaće ne može pomoći ni sebi ni supruzi. Ima najteži oblik multiple skleroze i kad im je sudbina već tako zacrtala, umjesto u pogonu u kojem ne radi i ne privređuje, svoje će vrijeme radije utrošiti na njegu supruge dok ne nađe novi posao.

"Mi smo svi šutjeli najviše jer je plaća bila redovita. Bila je dobra za ovako malo mjesto, pogotovo nama lokalnima koji smo pet minuta do posla. Iako se gonilo, pritisak se vršio na radnike, svi smo šutjeli i bili smo zadovoljni u principu što uopće imamo plaću", zaključio je.

Vlasnik obećava novac, no ne želi pred kamere

Mara objašnjava da ima situacija koje su neki put neizdržive, ali čovjek stisne zube i odradi svoje jer želi dobiti kunu i biti plaćen. Šuti i radi. A kako je i zašto sve stalo, zašto umjesto pedeset kamiona s trupcima koji su stizali na dan više ne dolazi nijedan, ne znaju. Od 250 ljudi, u brodu koji tone ostalo je njih sedamdesetak i broj rapidno pada.

"Nema se samo iz mjeseca u mjesec govori bit će plaća sad ovoga mjeseca, pa ovoga, pa će dvije plaće biti u sljedećem mjesecu. To je ta kolotečina iz koje više nema povratka", kaže nam Marijan Majetić.

U ožujku, travnju i svibnju dobili su potpore za očuvanje radnih mjesta. Od tada samo obećanja. Pokušali smo saznati gdje je nastao problem, tada nas je gradonačelnik odveo u pilanu. "Kredit je vlasniku tijekom 2018. godine odobrio HBOR, koliko ja imam informacije. Dakle, kredit je odobren i on je počeo rušiti onu staru pilanu i graditi novu, i tada je sve zastalo", tvrdi gradonačelnik.

Da nije bilo korone, pitanje je bi li išta i dobili. Gazda im se ne javlja, govore im da je kredit uskoro realiziran i da će se plaće riješiti od njega.

Sam vlasnik nije htio stati pred našu kameru, već nam je odgovorio pisanim putem. Nije kredit HBOR-a, kako gradonačelnik govori, već kreditiranje putem komercijalne banke od petnaest milijuna eura za projekt nove pilane koji je banka, piše nam vlasnik, bez obrazloženja odlučila prestati financirati.

"Od tog trenutka firma Cedar funkcionira bez primarnog pogona i s obzirom na okolnosti, tada je jedina zdravo logična poslovna odluka mene kao vlasnika bila otpustiti svih 250 zaposlenih. Nisam se odlučio za taj korak, nego smo nastavili s radom u improviziranim uvjetima bez ekonomske isplativosti za toliki broj radnika i pokušali riješiti zastoj u investiciji i nastalu situaciju", objašnjava vlasnik CEDAR-a Darko Prodan.

Obećane im plaće, no oni ne mogu čekati

Na plaće je potrošio pedeset milijuna kuna vlastitih sredstava, piše nam. Sada čeka, kako nam je naveo, neki novi odobreni financijski aranžman. Uvjerava da je informacije o njegovoj realizaciji proslijedio zaposlenicima. Obećao im je isplatu plaća.

No tko može čekati pored računa, ovrha, usta koja treba hraniti? Jedino saznanje o nastaloj situaciji koje oni imaju jest da se čeka kredit. Ne mogu do platnih lista, u pat-poziciji su. Kažu da su ljutiti jer im ne želi ništa reći osobno.

Pored ove drvne industrije postojao je i drugi pogon u Vrbovskom, no i on je upao u probleme i ne radi. Ovi ljudi više nemaju izbora. "Svaki dan te to ubija, nervoza i bolovi u prsima. Treba to sve izdržati jer nemamo kamo. I sami smo već u godinama i nemam kamo otići", govori Stana. No gradonačelnik ipak tvrdi da mogu zadržati ljude u gradu.

"Vjerujem ipak da se ova izgrađena tvornica može brzo staviti u funkciju i da će ona u funkciji biti. Ne velim da ću time dati ovim ljudima ohrabrenje, jer njima treba plaća, i nikoga neću moliti da se još strpi. Kad bih ja bio bez plaće dva ili tri mjeseca, bilo bi problem preživjeti, a kamoli s manjim plaćama", uvjerava.

Boje se za poslove svojih bližnjih

Gradonačelnik se kune u poštenje vlasnika, a radnici samo žele raditi i živjeti od svog rada. Oni su u strahu jer strepe od posljedica medijskog istupa. Baš u trenutku kada su prvi put istupili dobili su bon od tristo kuna za trgovinu. Nikoga ne prozivaju da bi nešto ružno rekli, nego da pokažu kako je njima. Ne znaju, kažu, posljedice svega.

"U strahu su, boji se narod što će, boje se predsjednika, izgubit će mu muž posao, izgubit će mu brat, ne iz te firme nego iz neke druge, gradske", objašnjava Dragan.

Posuđuju, krpaju kraj s krajem, koliko mogu, sami privređuju svojim rukama i znojem kako ne bi bili gladni.

"On je trebao doći među nas, ljude da zajedno porazgovaramo. Mi nismo vukovi koji ćemo ga rastrgati, mi smo civilizirani ljudi koji žele normalnu komunikaciju s poslodavcem koji nam je omogućio posao. Neka dođe, neka se izjasni pred ljudima", pozvao je Marijan.

Jedino što žele jest to da im firma ne propadne. To je kraj, govore. Kraj za Vrbovsko i obitelji koje će pošto-poto preko granice. Tamo gdje ne propadaju brodogradnje, i drvne industrije. Tamo gdje se neisplata plaća ne tolerira u sustavu, gdje nema odugovlačenja i iscrpljivanja sve dok radnik sam ne da otkaz.

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Propustili ste emisiju? Pogledajte je besplatno na novatv.hr