Metropola, blještavilo velegrada, višekatnice. Svjetlost i toplina doma. Nečijeg. Ali ne i njihova. Kroz grmlje, šikaru, po mrklom mraku vodili su ekipu emisije Provjereno u svoje skrovište. Mjesto koje oni zovu dom. Onaj bez kojeg mogu ostati svaki tren. Ali jedino što imaju.
Zaklon je od padalina i pruža koliku toliku sigurnost. Nije klupa na otvorenom. Pokazuju kako su uredili skrovište. Dnevni boravak je na otvorenom. Jer tamo je zimi toplije nego unutra.
Mladenu Šojiću nadimak je Blondi. Pet je godina beskućnik. Milan Adamović zvan Dugi ulazi u desetu godinu na cesti. Blondi i Dugi dva su prijatelja s ulice.
''Znači, pokušavaš biti što normalnija osoba i što normalnije funkcionirati, kužiš, ali iz godine u godinu to ide sve teže i teže'', kaže Dugi.
Najteže je ovo doba godine uz padaline i hladnoće. 24 sata jednog dana iz naše i njihove perspektive ne traju jednako dugo, ne prolaze jednako brzo, niti su istog sadržaja.
Pročitajte i ovo
U ruševnom skladištu oni su našli zaklon i mir. Visoki stropovi ne daju im šansu ikada zagrijati ovaj prostor. Zidovi isijavaju hladnoću, rigaju vlagu. Popravili su prozore kako im bar ne bi puhalo. Nema struje, nema vode, nema grijanja, nema sanitarnog čvora.
''Nedjelja nam je najgora, onda ne znamo kuda ćemo. Po ljeti je lagano, ali po zimi, onda razbij cijeli dan - gdje, kud? I naročito sad kad su te trgovine zatvorene, ne znaš gdje ćeš otići, joooj'', govori Blondi.
Ovo je mjesto za prespavati, ne za život. Ali govore, bolje i to nego klupa. Pa čak i na improviziranom krevetu.
''Od četiri stolice, daske, ustvari mislim da su vrata ispod, madraca, dvije plahte i dvije deke'', nabraja Adamović.
Ovi pedesetogodišnjaci u svoje su skrovište primili i jednog puno mlađeg. Zovu ga Smuc. 39 mu je godina i priznaje - za sve je on kriv.
''Prvo sam počeo piti, imao brak. Imam i kćer, i sve sam izgubio zbog alkohola i ja to priznam'', kaže Marko Verić Smuc. Dvije i pol godine je na cesti. Spavao je po kolodvorima, vagonima, sve dok ga Blondi i Dugi nisu primili.
''Njih dvojica me drže na životu, kako bi se reklo. Ozbiljno, da njih nema, ne znam kako bi to bilo'', rekao je Smuc reporterki Provjerenog Emi Branici.
Tu provedu noć obučeni pod dekama. Jutro i pola dana Dugi i Blondi provode u pučkoj kuhinji Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga. Tamo pomažu u čišćenju i posluživanju obroka. To im dođe kao obaveza i posao. Ponekad mogu iskoristiti i mogućnost da se tamo okupaju i obriju.
''Znači izlaziš čist, uredan i onda se odeš malo zgrijati, recimo sad po zimi i onda odeš šljakat, prodavat novine, to sad ja radim'', kaže Adamović.
Utorkom i četvrtkom vrijedne udruge i volonteri nose donacije kod lokomotive na glavnom kolodvoru. Ne dolaze samo beskućnici, već i oni potencijalni beskućnici, oni koji žive ispod ruba siromaštva, umirovljenici.
Pročitajte i ovo
''Hrpa ljudi našla se na ulici odjednom, za vrijeme COVID-a ih je bilo manje na ulici nego sad'', kaže Vesna Ribarić iz Inicijative od srca do srca za beskućnike.
S beskućnicima radi posljednje četiri godine. Izlazi na ulicu među njih, pokušava im konkretno pomoći, dolaze kod nje doma po pomoć. Jer, govori, sustav ne pruža gotovo ništa.
''Ako i uspije podnijeti zahtjev i riješiti svoj status da dobije minimalnu socijalnu naknadu, e sad nastaje problem kako ga smjestiti u prihvatilište. Ako je bolestan, u pravilu ga ne primaju'', dodaje Ribarić.
''Znači imamo prihvatilište u Velikoj Kosnici, imamo Caritasovo u Sesvetskom Kraljevcu i imamo u Jukićevoj kod sestara. To sufinancira grad, ali i Kosnicu'', kaže Ribarić i objašnjava kako: ''Oni moraju prethodno obaviti liječnički pregled i onda na preporuku liječnika, ako on procijeni da su za smještaj, onda socijalni radnik izdaje rješenje i uputnicu za smještaj''.
No sve i da svako prenoćište želi primiti svakog beskućnika, govori Mile Mrvalj, ni to ne bi bilo moguće jer naprosto ne postoje ti kapaciteti.
''Ukupno u cijeloj Hrvatskoj ima kreveta 450. Dakle u čitavoj Hrvatskoj, sva prenoćišta'', kaže Mile Mrvalj iz udruge Fajter.
Samo u Zagrebu se procjenjuje da ima 800 beskućnika. No prenoćište nitko od njih ne vidi kao rješenje, ni aktivisti ni sami beskućnici. A prihvatilište za Dugog i Blondija nije opcija. Blondiju je to bilo ponuđeno odmah kada je kao najmoprimac sudskom presudom morao napustiti stan.
''Ne, ne ide nitko od nas tamo. Pa di ću s robom ići tamo. Nešto sam uspio skloniti kod ovih mojih prijatelja, kamo sad?'', rekao je Blondi.
Pročitajte i ovo
''Ne mogu ići u Kosnicu, iako mi je moja socijalka to ponudila, imam dobru socijalku, svaka joj čast. Uzimaju ti tu socijalu i ostaje ti 30€, meni 30€ treba samo za lijekove'', poručuje Dugi.
U svom skloništu imaju barem privid doma, makar ni tamo nisu sto posto sigurni od pljačke.
Mnogi od njih nemaju ni osobnu iskaznicu pa stoga i ne ostvaruju prava. Zato su aktivisti i prosvjedovali.
Smuc higijenu obavlja na jedinom mjestu gdje to može, a to je poludnevni boravak.
''Dnevno dođe oko 30 korisnika, a u zadnje dvije godine, kako imamo ovaj projekt, imamo 167 korisnika'', kaže Slava Jurčić, voditeljica poludnevnog boravka Udruga pet plus.
Od 9 do 13 sati mogu biti na toplom, popiti čaj, kavu, dobiti doručak, užinu. Oprati veš i otuširati se. No i ovo mjesto je pred zatvaranjem. Iako imaju stabilne financije još godinu dana, ostaju bez prostora. Za najam imaju 750 eura, ali ne mogu naći novi prostor. Do nove godine moraju van.
Blondi i Dugi imaju red i raspored. Svatko je zadužen za nešto i međusobno si pomažu.
''Al vidi se na njemu da puca, nije više to onaj stari Blondi koji od jutra do mraka i čistio i radio i skupljao boce, bio ono k'o turbo mrav, bio vrijedan, kužiš, ali sad je i on malo okopnio, nije više onaj stari Blondi'', kaže Dugi.
Dugi je na ulici završio nakon što mu je propao posao.
''Imali smo nekretninu, to sam prodao, riješio sam dugove, riješio dugove za pokojnu majku, bolničke dugove i to je to. Ja sam sve svoje riješio, ja nikome ne dugujem ni lipe, ali meni duguju nekih 200, 270 tisuća kuna, nenaplaćenih'', kaže on.
Zna da ih nikada neće dobiti. Sa sudbinom se već pomirio.
Jer, govori, koliko god to čudno zvučalo, teško se vratiti u normalan život. Znate ono novo normalno, e pa njima se trajno promijenio život. Kad to nenormalno postane normalno. Prag tolerancije potpuno je drukčiji kada si beskućnik.
Ne postoji program resocijalizacije, ne postoji program druge šanse. Tek tri poludnevna boravka i tri prihvatilišta. I nijedno rješenje. I ovu će se zimu snalaziti kako znaju i umiju, i ovu će zimu čuti za prijatelje koji su preminuli, i ovu zimu neće biti ništa drugačije nego onu prošlu….
Provjereno gledajte četvrtkom navečer na Novoj TV, a propuštenu emisiju pogledajte besplatno na novatv.hr
